Ovaj je članak izvorno objavljen na NACLA News, novom izvoru vijesti i analiza o Latinskoj Americi i Karibima koje je izradio Sjevernoamerički kongres za Latinsku Ameriku (NACLA).
U veljači 2004. američki su marinci odveli tadašnjeg predsjednika Jean-Bertranda Aristidea s Haitija usred oružane pobune koju su predvodili nezadovoljni bivši vojnici i pripadnici paravojnih postrojbi. Unatoč prisutnosti mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, nasilje i siromaštvo su se povećali pod privremenom vladom koju je podupirao SAD i na čelu s privremenim premijerom Gérardom Latortueom, koja se udvarala eliti i svojim međunarodnim podupirateljima, dok je otuđila ogromnu siromašnu većinu Haitija. Kriza je dosegla najnižu točku prošlog prosinca i siječnja, sa svakodnevnim pucnjavama u siromašnoj četvrti Cité Soleil i izbijanjem otmica.
Izborna pobjeda predsjednika Renéa Prévala 7. veljače iznenada je donijela mir i nadu Haitiju prvi put u dvije godine. Siromašni Haiti preplavili su birališta kako bi glasovali, a tjedan dana kasnije blokirali su gotovo sve glavne ceste u zemlji tražeći da izborno vijeće proglasi Prévala pobjednikom u prvom krugu. Préval je formirao koalicijsku vladu i udvarao se svim stranama političkog spektra, uključujući i pro-Aristide militante iz Cité Soleila kao i svijetlopute elite. Sličan je pristup imao iu svojoj vanjskoj politici, tražeći pomoć od Sjedinjenih Država i Francuske, ali i Kube i Venezuele. Neizvjesno je koliko će dugo moći žonglirati s tim različitim interesima, a nakon više od šest mjeseci svog predsjedničkog mandata, Préval i dalje ostaje uglavnom enigma.
Patrick Elie bio je aktivist na Haitiju od 1986., kada su narodni pokreti protjerali bivšeg diktatora Jean-Claudea Duvaliera iz zemlje. U kasnim 1980-ima sudjelovao je u tim pokretima zajedno s Renéom Prévalom, Jean-Bertrandom Aristideom i Antoineom Izmeryjem, među ostalim prodemokratskim aktivistima koji su se borili protiv vojnih vlada koje su preuzele vlast nakon Duvalierova svrgavanja. Elie je bio šef Aristideovog osiguranja tijekom njegove prve predsjedničke kampanje 1990. Kada je bivši svećenik postao prvi demokratski izabrani vođa zemlje, Elie je preuzeo poziciju šefa za borbu protiv narkotika. Otišao je u egzil nakon vojnog udara i vratio se da postane državni tajnik za obranu kada je Aristide vraćen na vlast 1994. Od 1995. nije bio u vladi, ali je ostao politički aktivan i jedan je od osnivača SOS-a (Građani ' Watchdog Center), skupina koja nastoji promicati stvaranje nacionalne mreže lokalnih organizacija.
Intervju s Patrickom Eliejem i uvod Reeda Lindsaya.
Reed Lindsay: Koliko je točna karakterizacija Haitija kao zemlje s poviješću ili kulturom nasilja?
Patrick Elie: To je slika Haitija koja je uvelike iskrivljena. Takozvana razina nasilja na Haitiju blijedi u usporedbi s nasiljem u barem polovici zemalja svijeta. Usporedite povijest Haitija s poviješću Engleske, Francuske, SAD-a i Njemačke. Ne vraćajte se u 1200. Osvrnite se na 1804. i u tim zemljama imate više nasilja nego na Haitiju. Dakle, karakterizacija Haitija kao nasilne zemlje je hrpa gluposti. Zašto postoje napetosti i nestabilnost na Haitiju? Jednostavno zato što na Haitiju imate 5 posto stanovništva koje kontrolira 60 posto nacionalnog bogatstva, dok 80 posto živi u siromaštvu. Da imate takvu situaciju u bilo kojoj drugoj zemlji imali biste masakr ili građanski rat, ali to se nije dogodilo na Haitiju, što govori o samoograničenju stanovništva Haitija. Nestabilnost zadnjih 20 do 25 godina u biti je uzrokovana upravo ovom elitom kao i njenim stranim saveznicima koji ne mogu istinski prihvatiti princip jedan građanin-jedan glas jer bi time izgubili svoje privilegije i utjecaj. Pokušali su ugasiti volju siromašne većine Haitija i pokušali promijeniti pravila igre jer su izgubili na izborima. Da je do naroda Haićana (a kad kažem narod Haićana, mislim na veliku većinu Haićana koji su siromašni), bilo bi i demokracije i stabilnosti. Ako pogledate noviju povijest, narod Haitija je odlučio glasovati radije nego pobuniti se. Glasovali su četiri puta zaredom za istu političku obitelj, istu političku opredijeljenost, isti program. Dosljedno su birali i demokraciju i stabilnost.
RL: Kakva je uloga vlade Sjedinjenih Država na Haitiju u usporedbi s njezinom ulogom u drugim zemljama Latinske Amerike?
PE: Uloga SAD-a na Haitiju nije ništa drugačija od one u drugim zemljama Latinske Amerike jer su SAD zainteresirane za dominaciju nad Haitijem i diktiranje njegove politike. To je razlog zašto ne mogu podnijeti ideju da netko bude izabran s velikom većinom jer to znači da vladom neće biti lako manipulirati jer ima vrlo mali legitimitet u javnosti, a od samog početka to je bio problem Sjedinjenih Država s Aristid i Lavalas. Uloga SAD-a u cijeloj haićanskoj povijesti bila je nevjerojatna. SAD je okupirao zemlju 20 godina od 1915. do 1934. i ostavio nam represivnu vojsku. Ali ovaj obrazac nije bio specifičan za Haiti. Idite u DR, i oni su napravili istu stvar s Trujillom, i istu stvar u Nikaragvi sa Somozom. Kad su SAD rekle da će podržati demokracije, a ne vojne diktature, Haićani se nisu poigravali jer nisu željeli vrstu demokracije kakvu su SAD željele nametnuti. Haićani, odnosno 80 posto Haićana koji su dva stoljeća bili isključeni, željeli su istinsku demokraciju, u kojoj bi definirali dnevni red i birali koga žele, umjesto da budu prisiljeni birati između kandidata koji im se ne sviđaju . Zašto su SAD tri puta okupirale zemlju? Mnogo je razloga. Postoje ekonomski razlozi, ali čak i ako to ne priznate, Haiti je bio moćan simbol za to što je svrgnuo ropstvo i postao neovisan i za ovo što sada radi, što dokazuje da su najsiromašniji ljudi na hemisferi, uglavnom nepismeni, mogu znati više o demokraciji nego ljudi koji se pretvaraju da su svjetionici civilizacije. I oni se mogu suprotstaviti volji SAD-a. Pokret koji sada vidite u Latinskoj Americi, novi veliki društveni pokreti koji čiste tradicionalne političke stranke, koji su također na neki način započeli na Haitiju. Za SAD, Haiti je primjer koji se mora slomiti, koji mora propasti. To je glavni interes SAD-a na Haitiju.
RL: Ali SAD nije bio jedina prva svjetska zemlja koja je posljednjih godina igrala glavnu ulogu na Haitiju. Što je s Francuskom i Kanadom?
PE: Uloga Francuske na Haitiju izravan je rezultat zahtjeva za odštetom koji je iznio predsjednik Aristide. Također, mislim da Francuska nikada ne bi mogla preboljeti poraz iz 1804. U cijeloj povijesti Haitija nikada francuski predsjednik nije kročio na Haiti. A Santo Domingue je vjerojatno francuska kolonija koja je odigrala najveću ulogu u francuskoj povijesti. Bila je to daleko najbogatija kolonija, zbog koje su izgubili Louisianu. Što se tiče Kanade, mogu ukazati na niz razloga zašto su promijenili smjerove u politici prema Haitiju. Jedna je da Kanada sve više usklađuje svoju politiku s onom SAD-a nakon Iraka gdje su odbili sudjelovati jer bi Chretienova vlada bila poražena da je Kanada otišla u Irak. Haiti je bio jednostavan način da se zadovolji SAD. Haiti je zemlja bez vojske i bez mogućnosti da se odupre promjeni režima.
RL: Kako biste okarakterizirali ulogu Brazila, Argentine i Čilea u mirovnoj misiji UN-a na Haitiju?
PE: Zemlje Latinske Amerike imale su svoje razloge i interese. Brazil želi biti priznat kao sila u usponu i želi mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a. Za zemlje poput Argentine i Čilea željeli su pokazati da su zemlje koje se računaju. Unatoč činjenici da sam protiv okupacije, da moram birati hoće li me okupirati američki marinci, francuski legionari ili zemlje Latinske Amerike i UN, odabrao bih ovo drugo, ali pozitivna stvar koja bi mogla proizaći iz Ova kriza je da će Latinska Amerika otkriti Haiti i zapamtiti da je Haiti izvor njihove vlastite neovisnosti. Također, vjerujem da će Haiti imati mogućnost preusmjeriti svoju diplomaciju prema Karibima i Latinskoj Americi, umjesto da bude zarobljenik svog destruktivnog odnosa sa Sjedinjenim Državama.
RL: Što je s optužbama da su vojnici UN-a tolerirali i ponekad počinili zlostavljanja u siromašnim četvrtima Port-au-Princea?
PE: Mislim da su neki ljudi unutar UN-a bili istinski suosjećajni s narodom Haitija. Ne možemo zaboraviti ekscese UN-a, posebno u popularnim četvrtima poput Cite Soleila. Ali također moramo priznati da UN-ove trupe nisu dale sve od sebe u vojnim operacijama u siromašnim četvrtima kako ih je na to poticala haićanska elita i vlade SAD-a, Francuske i Kanade. Kao što je rekao predsjednik Préval, želio bih vidjeti nastavak misije UN-a. Ali ne trebaju nam svi ti ljudi s oružjem. Radije bismo vidjeli liječnike i tehničare da nam pomažu.
RL: Možete li ocijeniti posljednje dvije godine vladavine privremene vlade premijera Gérarda Latortuea?
PE: Radije bih to nazvao de facto režimom ili marionetskim režimom jer je to uistinu i bilo. Intervencijom 29. veljače 2004. bila je prisiljena narodu Haitija, a formirana je s neprijateljstvom. Bila je to vlada koja je trebala biti neprijateljski raspoložena prema Lavalasu i pomoći eliminirati pokret s političke scene. Bila je to vlada koja je bila model vrste vlade koju bi tri zemlje koje su intervenirale na Haitiju željele vidjeti na čelu zemlje: vlada koja ne odgovara stanovništvu zemlje, već stranim interesima i međunarodnim organizacijama poput MMF-a. Što se tiče ocjene zadnje dvije godine, imam 56 godina, a to su lako bile najteže i najteže godine za zemlju koje sam ikada vidio.
Prije svega, tu je razina represije protiv siromašnih ljudi, protiv Lavalasa. Ova je vlada dopustila bivšim ubojicama i ubojicama iz vojske da se integriraju u policiju u postrojbe koje su bile ništa drugo nego odredi smrti i da idu u popularna naselja i ubijaju ljude. A ekonomija je bila katastrofa. Ono što je vlada učinila je otpuštanje 4,000 do 5000 ljudi u zemlji sa 70 posto nezaposlenosti. Naravno, ovo nije tip vlade koji bi Haićani željeli vidjeti na čelu zemlje.
RL: Kakav je narodni pokret na Haitiju u usporedbi s onima u drugim zemljama Latinske Amerike?
PE: Kada je Jean-Claude Duvalier bio prisiljen napustiti zemlju 1986., nitko nije očekivao da će nakon 30 godina represije, od kojih je prvih 15 bio čisti teror, doći do ovog dubokog pokreta unutar haićanske populacije koji će se pretvoriti u tisuće grassroots organizacija. Upravo je taj pokret bio ishodište haićanske sage u posljednjih 20 godina. Upravo je taj pokret, a ne političke stranke, ustao protiv povratka diktature. Bio je to taj pokret koji se suprotstavio vojnoj vladi kada je pokušala kontrolirati izbore 1987. i ovaj pokret koji je doveo Aristidea na vlast 1990. I nisu političke stranke, nego ponovno ovaj pokret taj koji je izabrao Renéa Prévala. Nemojte ni na trenutak vjerovati da je Lespwa [koalicija političkih stranaka i organizacija na čijoj se listi Préval natjecao za predsjednika] bila išta drugo osim oznake koja se koristila za izbore i lijepog slogana, ali to je bio taj golemi društveni pokret koji je Prévala doveo na vlast. I mislim da je ovaj pokret koji je doslovno eksplodirao na sceni 1986. prethodio onome što smo vidjeli u Venezueli, u Boliviji i onome što se možda pojavljuje u Meksiku i možda je to val budućnosti za zemlje poput Haitija u Latinskoj Americi. Umjesto da pokušavamo oponašati zemlje Europe, možda možemo iskovati regionalne alate za regionalne demokracije. I mislim da je to ono što Haićani pokušavaju učiniti.
RL: Je li ovaj narodni pokret ojačao ili oslabio u zadnjih 20 godina?
PE: Narodni pokret na Haitiju vrlo je živ, ali je već malo bolje organiziran jer ima ožiljke u borbama, ali i prekaljene u bitkama. Vidio sam gužve 1986. i 1987., a ove koje sam vidio u posljednje vrijeme su drugačije. Već počinje podsjećati na vojsku. Ima više organizacije, više je discipline i mislim da postoji više sposobnosti da se ostane na kursu. Naravno, još mnogo toga treba učiniti, na primjer, ne postoji zamjena za nacionalnu koordinaciju za takav pokret. Treba postojati. Trenutno je to vrlo labava koordinacija. Odatle će se pojaviti novo političko vodstvo. Ako ništa drugo, posljednji izbori signaliziraju kraj tradicionalne političke klase na Haitiju. Kad kažem tradicionalni, mislim i na one koji dolaze s tradicionalne desnice i na tradicionalnu ljevicu. Vidjeli ste izborne rezultate takozvanih socijalista kao što su Paul Denis i Serge Gilles. Narod Haitija ih je odbacio.
RL: Kakva je budućnost Aristidea i njegove stranke Fanmi Lavalas na Haitiju?
PE: Aristide je odigrao ključnu povijesnu ulogu u borbi naroda Haitija da definira vlastitu demokraciju i siguran sam da će i dalje biti utjecajan u budućnosti. Fanmi Lavalas je politička organizacija. Ali ne mislim da će moći preživjeti kao politička organizacija samo zato što zapravo nema stvarnu autonomiju. Mogli ste vidjeti kako je došlo do potpunog nereda nakon što je otet predsjednik Aristide. Bilo je to ono što bih ja opisao kao karizmatičnu organizaciju, koja isključivo ovisi o svom vođi i nakon toga nemate ništa u smislu strukture i u smislu kapaciteta za formuliranje političke strategije. Morat će se formirati novi grassroots pokret koji dolazi s ulice i grassroots mobilizacije. Lavalas je ovaj pokret, ali Lavalas i Fanmi Lavalas, iako povezani, različite su stvari. Fanmi Lavalas je politička organizacija. Lavalas je politička filozofija, a ne stranka. Lavalas i narodni pokret jedno su isto. To je ime skovao predsjednik Aristide. Ali on nije izmislio stvarnost toga, samo je stavio ime na to. On to ne posjeduje. Posjeduje ga.
RL: Koje se pouke mogu izvući iz svrgavanja Aristida u veljači 2004. i dvije godine koje su uslijedile?
PE: Pouka koju treba izvući je da nije dovoljno glasati za nekoga tko je simpatizer za vašu stvar. Ako ne ostanete mobilizirani i ne definirate svoju političku agendu i podupirete tu političku agendu, ono što će se dogoditi jest da će ili predsjednik ili senatori koje ste izabrali biti izuzetno osjetljivi na pritisak koji na njih vrše moćnici ili će počnu prelaziti na tradicionalniju vrstu moći i počnu imati vlastitu agendu. I naravno, obje stvari se mogu dogoditi. Očito je kada pogledate posljednje godine predsjednika Aristidea, svi senatori i zastupnici imali su svoj osobni program i bili su potpuno udaljeni od onoga što su sami ljudi željeli. Dakle, političare, ma pod kojom etiketom bili, treba držati na uzici. A uzica je trajno mobilizirana grassroots pokrete. To je jedna stvar koju je narodni pokret naučio.
RL: Biste li Renéa Prévala uključili u novu skupinu čelnika u Latinskoj Americi koji se zalažu za regionalnu integraciju i osporavaju hegemoniju SAD-a u regiji?
PE: Préval je grana s istog stabla. Préval je počeo kao i svi mi, marksist, ali stvarno ga je krivotvorio ili transformirao sam narodni pokret. Bio je vrlo blizu toga. Paralelno smo išli u školu u narodnjaku. Ima dobar osjećaj za ono što ljudi Haitija žele i trebaju. Kao vođa on nema karizmu Aristidea, niti je sklon ili sposoban komunicirati s njima na isti način na koji bi predsjednik Aristide mogao. Ali mislim da ima povjerenje naroda Haitija, što je vrlo važno. Ali ako haićanski narod ne nastavi svoju mobilizaciju i nastavi ga graditi kao strukturirani pokret, on će propasti. To je izvjesnost. Propast će jer to je sudbina svakog vodstva koje je ostalo samo od sebe i iza sebe nema jak i organiziran narod. Mogao bi biti gurnut toliko daleko od izvornog programa i onoga što ljudi žele da bi to bilo jednako njegovom svrgavanju.
RL: Što će Préval moći postići?
PE: Iz onoga što je Préval naznačio, on će se pozabaviti problemima siromašne većine Haitija, uključujući najhitnija pitanja kao što je ukidanje te isključenosti, tog kvazi-apartheida koji prevladava u ovoj zemlji. Njegova najveća prepreka mogla bi doći od onih unutar haićanske elite i tradicionalnih političara, koji će ga pokušati zagrliti nakon što mu ne uspiju blokirati put. Predsjednik ima samo toliko ovlasti, a on zapravo nije taj koji radi sve. On ovisi o momčadi i ovisi o podršci publike.
Pripadnici elite i političkih stranaka mogli bi imati previše utjecaja. Ono što nisu mogli osvojiti na izborima, mogli su osvojiti prijateljstvom s Prévalom. Čuo sam da kamo god je otišao, otišao je s članovima bogate elite. Sve je to u redu, on zapravo ne može vladati protiv elite, ali ne može vladati ni za elitu. Nadam se da neće pokušati destabilizirati na isti način na koji su pokušali destabilizirati Aristidea. Zadnje dvije godine su bile takav fijasko, ne znam imaju li želuca za nešto tako strašno i katastrofalno. Ali Préval će sigurno biti pod velikim pritiskom. I mislim da Haićani to nekako znaju. Sve što očekujem od njegovog predsjedništva je da ima prostor za organizaciju, a ne da se suoči s istinski neprijateljskom vladom. Ali on će biti pod velikim ograničenjima.
RL: Kako Préval može progurati reforme od kojih koristi siromašna većina, a da elita ne sabotira njegove napore?
PE: Počinjemo možda s onom vrstom dijaloga s bogatom elitom koju su ljudi južnoafričke većine vodili s bijelom manjinom kada je usvojeno načelo jedna osoba-jedan glas. Očito elita želi neku zaštitu, ali će je imati samo ako svoje privilegije zamijeni za prava. Očito je da se stvari ne mogu nastaviti ovako kako jesu, pa ako unutar te elite postoje ljudi koji su razumni, možda bi se mogao postići neki kompromis između njih i velike većine ljudi koji su isključeni. Prioritete treba pravilno postaviti. Obrazovanje, zdravstvo, proizvodnja. To bi trebali biti prioriteti. Moramo imati zemlju koja proizvodi. Elita se mora baviti proizvodnjom bogatstva, a ne biti istinski paraziti. Zakone mora izglasati novi parlament i po njima se mora postupiti kako bi se postupno zatvorio taj užasni jaz koji postoji između malene elite i ogromne većine. To je jedini put. A ako elita ustraje u pokušaju da stane na put napretku, mislim da će morati krenuti putem kubanskih elita koje su imale dan na terenu dok se Fidel nije pojavio. Možda su spremniji na uvjeravanje nakon zadnje dvije godine. Bio je to posljednji očajnički pokušaj da se zaustavi tijek povijesti. Posljednje dvije godine nisu bile osobito sretne ni za haićanske elite. Haićanski narod u cjelini je pretrpio posljedice Aristidovog svrgavanja.
Reed Lindsay slobodni je novinar koji živi u Port-au-Princeu od listopada 2004.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije