Histerija je zavladala nakon što je prvi krug američkih sankcija ponovno uveden protiv Irana tijekom prošlog tjedna. Ratnih scenarija ima na pretek, a ipak je ključni aspekt ekonomskog rata koji je pokrenula Trumpova administracija previđen: Iran je glavna figura na mnogo većoj šahovskoj ploči.
Ofenzivu američkih sankcija, pokrenutu nakon jednostranog povlačenja Washingtona iz iranskog nuklearnog sporazuma, treba tumačiti kao napredni gambit u novoj velikoj igri u čijem je središtu kineski Novi put svile – nedvojbeno najvažniji infrastrukturni projekt 21. stoljeća – i općenito Euroazijska integracija.
Manevri Trumpove administracije svjedočanstvo su kako kineski Novi put svile ili Inicijativa Pojas i put (BRI) prijeti establišmentu SAD-a.
Euroazijska integracija u usponu
Euroazijska integracija je na izmaku u Astani, gdje Rusija, Iran i Turska u koordinaciji s Damaskom odlučuju o sudbini Sirije.
Iranska strateška dubina u poslijeratnoj Siriji jednostavno neće nestati. S izazovom obnove Sirije uvelike će se suočiti saveznici Bashara al-Assada: Kina, Rusija i Iran.
Odjekom drevnog Puta svile, Sirija će biti konfigurirana kao važno BRI čvorište, ključ euroazijske integracije.
Paralelno, rusko-kinesko strateško partnerstvo – od raskrižja između BRI-ja i Euroazijske ekonomske unije (EAEU) do širenja Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i učvršćivanja BRICS-a Plus – ima ogromne ekonomske uloge u stabilnosti Iran.
Složena međupovezanost Irana s Rusijom (preko EAEU-a i međunarodnog prometnog koridora sjever-jug) i Kinom (putem BRI-ja i opskrbe naftom/plinom) još je čvršća nego u slučaju Sirije u proteklih sedam godina građanskog rata.
Iran je apsolutno neophodan za Rusiju i Kinu za partnerstvo kako bi se omogućio bilo kakav "kirurški napad" - kao što je kružilo u Siriji - ili još gore, vrući rat koji je pokrenuo Washington.
Moglo bi se reći da svojom nedavnom uvertirom predsjedniku Putinu predsjednik Trump pokušava ispregovarati neku vrstu zamrzavanja u trenutnoj konfiguraciji - remiks Sykes-Picota za 21. stoljeće.
Ali to pretpostavlja da Trumpovo donošenje odluka ne diktira ili kooptira američka neokonska kabala koja je vršila pritisak za rat u Iraku 2003.
Sjeverna Koreja dva?
Ako situacija postane vulkanska kada američke naftne sankcije Iranu stupe na snagu početkom studenog, stvarni remiks nedavnog scenarija Sjeverne Koreje bio bi u planu. Washington je istovremeno poslao tri borbene grupe nosača da prestraše Sjevernu Koreju. To nije uspjelo – i Trump je na kraju morao razgovarati s Kim Jong-unom.
Unatoč američkom rekordu diljem svijeta — beskrajne prijetnje invazijom na Venezuelu s jedinim opipljivim rezultatom amaterskim, neuspjelim napadom dronom; 17 godina beskrajnog rata u Afganistanu, s Talibanima i dalje nepokolebljivim poput vrhova Hindukuša; “4+1” – Rusija, Sirija, Iran, Irak, plus Hezbollah – pobjeda u opakom posredničkom ratu u Siriji – američki neokonzervativci vrište i viču o napadu na Iran.
Kao i sa Sjevernom Korejom, Rusija i Kina će poslati nepogrešive znakove da je Iran u njihovoj usko koordiniranoj euroazijskoj sferi utjecaja, a svaki napad na Iran smatrat će se napadom na cijelu euroazijsku sferu.
Čudnije stvari su se dogodile, ali teško je vidjeti da bilo koji racionalni akteri u Washingtonu, Tel Avivu i Rijadu žele imati Peking i Moskvu - istovremeno - kao smrtonosne neprijatelje.
U cijeloj jugozapadnoj Aziji, nema sumnje da je službena Trumpova administracija – i zapravo, cijeli Beltway – politika prema Iranu promjena režima. Dakle, od sada, osim vrućeg rata, nova pravila igre propisuju pojačano kibernetičko ratovanje.
S točke gledišta Washingtona, u smislu povrata ulaganja to je relativno jeftino; kibernetičko ratovanje drži rusko-kinesko partnerstvo podalje od izravne upletenosti dok u teoriji dublje kopa po ekonomskom kolapsu Irana, koji su dužnosnici Trumpove administracije žestoko reklamirali kao neizbježan.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova nije moglo biti eksplicitnije u pogledu napora SAD-a da ponovno uvede globalne sankcije Iranu. "Kineska komercijalna suradnja s Iranom je otvorena i transparentna, razumna, poštena i zakonita, ne krši nijednu rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda", stoji u priopćenju.
To ponavlja rusko ministarstvo vanjskih poslova o američkim sankcijama: "Ovo je slikovit primjer kontinuiranog kršenja Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti UN-a od strane Washingtona i gaženja normi međunarodnog prava."
Predsjednik Trump je sa svoje strane također bio izričit: svaka nacija koja prekrši sankcije protiv Irana neće poslovati sa SAD-om.
Sretno s potporom Turske ili Katara – potpuno ovisni o Iranu za hranu, korištenje civilnog zračnog prostora i dijeljenje istraživanja plina u Južnom Parsu. Da ne spominjemo da Rusija i Kina osiguravaju leđa Teheranu na svim frontama.
Kako ne poslovati s Kinom?
Kocka je bačena. Kina ne samo da će nastaviti, već će i povećati kupnju iranske nafte i plina.
Kineska autoindustrija – trenutno s 10% iranskog tržišta – jednostavno će preuzeti kada Francuzi odu. Kineske tvrtke već su odgovorne za 50% autodijelova uvezenih u Iran.
Rusija je sa svoje strane obećala uložiti čak 50 milijardi dolara u iransku naftu i prirodni plin. Moskva je itekako svjesna sljedećeg mogućeg koraka Trumpove administracije; nametanje sankcija ruskim tvrtkama koje ulažu u Iran.
Washington jednostavno ne može "ne poslovati" s Kinom. Cijela američka obrambena industrija ovisna je o Kini zbog materijala rijetkih zemalja. Od 1980-ih, američke multinacionalne tvrtke postavile su svoje izvozne opskrbne lance u Kini uz izravno poticanje američke vlade.
EU je sa svoje strane provela Statut o blokiranju – nikad prije korišten, iako postoji već dva desetljeća — kako bi zaštitio europske tvrtke, čak je došao do točke nametanja kazni tvrtkama koje se povuku iz Irana zbog čistog straha.
U teoriji, to pokazuje neka muda. Pa ipak, kako su diplomati EU-a u Bruxellesu rekli za Asia Times, postoji veliki uvjet: američkih satrapija/vazala ima u izobilju diljem EU-a, tako da će dosta tvrtki sa sjedištem u EU-u, kao u slučaju Totala i Renaulta, na kraju jednostavno prevrnuti se.
U međuvremenu, ono što je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif rekao o američkom unilateralizmu - svijet je "bolestan i umoran"
toga – nastavlja odjekivati cijelim globalnim jugom.
Majka svih financijskih uragana
Oni koji vape za ratom s Iranom nikako ne mogu razumjeti da bi scenarij noćne more o zatvaranju tranzita energije Hormuškim tjesnacem/Perzijskim zaljevom – točka gušenja za 22 milijuna barela nafte dnevno – predstavljao, u konačnici, smrt petrodolara.
Hormuški tjesnac može se konfigurirati kao Ahilova peta cjelokupne ekonomske moći Zapada/SAD-a; zatvaranje bi detoniralo majku svih uragana na tržištu derivata vrijednom kvadrilijune dolara.
Osim ako Kina ne kupuje iransku energiju, američke sankcije — kao geoekonomsko oruđe — u biti su besmislene.
Svakako ne, naravno, za "iranski narod" koji je toliko drag Beltwayu, jer već dolazi sve više svakodnevnih financijskih nevolja, rame uz rame s osjećajem nacionalne kohezivnosti u suočavanju, još jednom, s vanjska prijetnja.
Kina i Rusija već su se obvezale nastaviti provoditi JCPOA, uz EU-3; naposljetku, ovo je multilateralni ugovor koji su odobrili UN.
Peking je već nedvojbeno obavijestio Washington da će nastaviti poslovati s Iranom. Dakle, lopta je sada u dvorištu Washingtona. Na Trumpovoj će administraciji biti odluka hoće li sankcionirati Kinu zbog njezine nespremnosti da prestane trgovati s Iranom.
Nije baš mudar potez prijetiti Kini - osobito s Pekingom na neodoljivoj povijesnoj nadmoći. Nehru je prijetio Kini i izgubio veliki dio Arunachal Pradesha od predsjednika Maoa. Brežnjev je prijetio Kini i suočio se s gnjevom PLA-a na obalama rijeke Ussuri.
Kina je u stanju u minuti odsjeći SAD od svog izvoza rijetkih zemalja, stvarajući katastrofu američke nacionalne sigurnosti. Sada će trgovinski rat ući u pravo užareno područje.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije