S pobjedom Jaira Bolsonara na brazilskim predsjedničkim izborima ovog vikenda, huškači propasti među zapadnim elitama ponovno su na snazi. Njegov uspjeh, poput uspjeha Donalda Trumpa, potvrdio je dugogodišnju predrasudu: da se ljudima ne može vjerovati; da se, kad su opunomoćeni, ponašaju kao rulja vođena primitivnim porivima; da neoprane mase sada prijete srušiti pažljivo izgrađene zidove civilizacije.
Čuvari statusa quo odbili su naučiti lekciju Trumpova izbora, a tako će biti i s Bolsonarom. Umjesto da angažiraju intelektualne sposobnosti za koje tvrde da su njihov ekskluzivni rezervat, zapadni "analitičari" i "stručnjaci" ponovno odvraćaju pogled od svega što bi im moglo pomoći da shvate što je naše navodne demokracije dovelo u mračna mjesta nastanjena novim demagozima. Umjesto toga, kao i uvijek, krivnja se izravno svaljuje na vrata društvenih medija.
Društveni mediji i lažne vijesti očito su razlozi zbog kojih je Bolsonaro pobijedio na glasanju. Bez postavljenih čuvara koji ograničavaju pristup "slobodnom tisku" - koji je i sam igračka milijardera i globalnih korporacija, s robnim markama i donjom linijom koju treba zaštititi - rulja je navodno oslobođena da izrazi svoju urođenu netrpeljivost.
Evo Simona Jenkinsa, veterana britanskog vratara – bivšeg urednika londonskog Timesa koji sada piše kolumnu u Guardianu – pontifikujući o Bolsonaru:
“Lekcija za prvake otvorene demokracije je očigledna. Njegove se vrijednosti ne mogu uzeti zdravo za gotovo. Kad se rasprava više ne odvija kroz regulirane medije, sudove i institucije, politika će biti prepuštena rulji. Društveni mediji – nekoć hvaljeni kao sredstvo globalne sloge – postali su prenositelji laži, bijesa i mržnje. Njegovi algoritmi polariziraju mišljenja. Njegove pseudoinformacije dovode argumente do krajnjih granica.”
Ovo je sada zadani konsenzus korporativnih medija, bilo u desničarskim inkarnacijama ili onih koji se nalaze na liberalno-lijevom kraju spektra poput Guardiana. Narod je glup i treba nas zaštititi od njihovih prizemnih instinkata. Društveni mediji, kako se tvrdi, oslobodili su identitet čovječanstva.
Prodajna plutokracija
Postoji neka vrsta istine u Jenkinsovom argumentu, čak i ako nije onakva kakvu je namjeravao. Društveni mediji doista su oslobodili obične ljude. Po prvi put u modernoj povijesti, oni nisu bili samo primatelji službenih, odobrenih informacija. Ne samo da su im se ponizili njihovi bolji, mogli su i odgovoriti – i to ne uvijek s poštovanjem kako je medijska klasa očekivala.
Držeći se svojih starih privilegija, Jenkins i njemu slični s pravom su uznemireni. Imaju mnogo za izgubiti.
Ali to također znači da su daleko od nepristranih promatrača aktualne političke scene. Duboko su uloženi u status quo, u postojeće strukture moći koje su ih držale dobro plaćenim dvorjanima korporacija koje dominiraju planetom.
Bolsonaro, poput Trumpa, nije poremećaj trenutnog neoliberalnog poretka; on je intenziviranje ili eskalacija njegovih najgorih impulsa. On je njegov logičan zaključak.
Plutokratima koji upravljaju našim društvima trebaju glavešine iza kojih mogu sakriti svoju neodgovornu moć. Do sada su više voljeli najspretnije prodavače, one koji su ratove mogli prodavati kao humanitarnu intervenciju, a ne vježbe smrti i razaranja vođene profitom; neodrživa pljačka prirodnih resursa kao gospodarski rast; ogromna akumulacija bogatstva, skrivenog u offshore poreznim oazama, kao pošten rezultat slobodnog tržišta; spašavanje koje su financirali obični porezni obveznici kako bi zaustavili ekonomske krize koje su osmislili kao nužnu štednju; i tako dalje.
Lagani Barack Obama ili Hillary Clinton bili su omiljeni prodavači, posebno u doba kada su nas elite uvjerile u sebičan argument: da su identiteti nalik getu temeljeni na boji kože ili spolu važniji od klase. Bio je to zavadi pa vladaj zaodjenut u osnaživanje. Polarizaciju koju sada oplakuje Jenkins zapravo su potaknuli i racionalizirali sami korporativni mediji kojima on tako vjerno služi.
Strah od domino efekta
Unatoč iskazanoj zabrinutosti, plutokrati i njihovi medijski glasnogovornici više vole krajnje desničarske populiste poput Trumpa ili Bolsonara nego populističke vođe prave ljevice. Više vole društvene podjele koje potiču neofašisti poput Bolsonara, podjele koje štite njihovo bogatstvo i privilegije, nego ujedinjujuću poruku socijalista koji želi ograničiti klasne privilegije, stvarnu osnovu moći elite.
Prava ljevica – bilo u Brazilu, Venezueli, Britaniji ili SAD-u – ne kontrolira policiju ili vojsku, financijski sektor, naftnu industriju, proizvođače oružja ili korporativne medije. Upravo su te industrije i institucije izgladile put do vlasti Bolsonaru u Brazilu, Viktoru Orbanu u Mađarskoj i Trumpu u SAD-u.
Bivši socijalistički vođe poput brazilskog Luiza Inácia Lule da Silve ili Huga Chaveza u Venezueli bili su osuđeni na neuspjeh ne toliko zbog svojih mana kao pojedinaca, već zato što su moćni interesi odbacili njihovo pravo na vladanje. Ti socijalisti nikada nisu imali kontrolu nad ključnim polugama moći, ključnim resursima. Njihovi napori bili su sabotirani – iznutra i izvana – od trenutka njihova izbora.
Lokalne elite u Latinskoj Americi pupčano su povezane s američkim elitama, koje su zauzvrat odlučne osigurati da svaki socijalistički eksperiment u njihovom dvorištu ne uspije – kao način da se spriječi domino efekt od kojeg se strahuju, onaj koji bi mogao zasijati socijalizam bliže kući.
Mediji, financijske elite, oružane snage nikada nisu bile sluge socijalističkih vlada koje su se borile da reformiraju Latinsku Ameriku. Korporacijski svijet nema interesa ni u izgradnji primjerenih stambenih objekata na mjestu sirotinjskih četvrti niti u izvlačenju masa iz one vrste siromaštva koje potiče narko bande za koje Bolsonaro tvrdi da će ih slomiti još više nasilja.
Bolsonaro se neće suočiti ni s jednom od institucionalnih prepreka koje su Lula da Silva ili Chavez morali prevladati. Nitko na vlasti neće mu stati na put dok provodi svoje “reforme”. Nitko ga neće spriječiti da skupi brazilsko bogatstvo za svoje poslovne prijatelje. Kao u Pinochetovom Čileu, Bolsonaro može biti siguran da će njegova vrsta neofašizma živjeti u lakom skladu s neoliberalizmom.
Imunološki sustav
Ako želite razumjeti dubinu samozavaravanja Jenkinsa i drugih medijskih vratara, usporedite Bolsonarov politički uspon s onim Jeremyja Corbyna, skromnog socijaldemokratskog vođe britanske Laburističke stranke. Oni poput Jenkinsa koji žale za ulogom društvenih medija – misle na vas, javnost – u promicanju lidera poput Bolsonara također su medijski zbor koji ranjava Corbyna dan za danom, udarac po udarac, tri godine – otkako je slučajno promakao zaštitnih mjera koje su stranački birokrati namjeravali zadržati s vlasti nekoga poput njega.
Navodno liberalni Guardian predvodio je taj napad. Poput desničarskih medija, pokazao je svoju apsolutnu odlučnost da zaustavi Corbyna pod svaku cijenu, koristeći bilo koji izgovor.
Nekoliko dana nakon Corbynova izbora u vodstvo Laburista, novine Times – glas britanskog establišmenta – objavile su članak u kojem su citirale generala, kojeg su odbile imenovati, upozoravajući da su se zapovjednici britanske vojske složili da će sabotirati Corbynovu vladu. General je snažno nagovijestio da će prvo doći do vojnog udara.
Ne bismo trebali doći do točke u kojoj će takve prijetnje – rušenje fasade zapadne demokracije – ikada trebati provesti. Naše tobožnje demokracije stvorene su s imunološkim sustavima čija je obrana usmjerena da eliminira prijetnju poput Corbyna mnogo ranije.
Međutim, nakon što se približio vlasti, desničarski korporativni mediji bili su prisiljeni primijeniti standardne atrope korištene protiv lijevog vođe: da je nesposoban, nedomoljuban, čak i izdajnički.
Ali baš kao što ljudsko tijelo ima različite imunološke stanice koje povećavaju šanse za uspjeh, korporativni mediji imaju agente lažne liberalne ljevice poput Guardiana koji nadopunjuju desničarsku obranu. Guardian je pokušao raniti Corbyna kroz politiku identiteta, Ahilovu petu moderne ljevice. Beskonačan tok izmišljenih kriza o antisemitizmu imao je za cilj potkopati teško zarađene zasluge koje je Corbyn desetljećima skupljao za svoj rad protiv rasizma.
Politika sasjeci i spali
Zašto je Corbyn toliko opasan? Zato što podržava pravo radnika na dostojanstven život, zato što odbija prihvatiti moć korporacija, zato što implicira da je moguć drugačiji način uređenja naših društava. To je skroman, čak stidljiv program koji on artikulira, ali je čak i takav previše radikalan bilo za plutokratsku klasu koja vlada nad nama, bilo za korporativne medije koji joj služe kao propagandna ruka.
Istina koju ignoriraju Jenkins i ovi korporativni stenografi jest da ako nastavite sabotirati programe Chaveza, Lule da Silve, Corbyna ili Bernieja Sandersa, tada ćete dobiti Bolsonara, Trumpa, Orbana.
Nije da su mase prijetnja demokraciji. Radije se radi o tome da sve veći udio glasača razumije da je globalna korporativna elita namjestila sustav kako bi sebi prikupila sve veća bogatstva. Nisu društveni mediji ti koji polariziraju naša društva. Radije je o tome da je odlučnost elita da opljačkaju planet sve dok više ne bude imao imovine za otimanje potaknula ogorčenost i uništila nadu. Nisu lažne vijesti te koje oslobađaju niske instinkte nižih redova. Umjesto toga, to je frustracija onih koji smatraju da je promjena nemoguća, da nitko na vlasti ne sluša i ne mari.
Društveni mediji osnažili su obične ljude. Pokazalo im se da ne mogu vjerovati svojim vođama, da moć nadjačava pravdu, da bogaćenje elite zahtijeva njihovo siromaštvo. Zaključili su da, ako se bogati mogu uključiti u politiku rezanja i spaljivanja protiv planeta, našeg jedinog utočišta, mogu sudjelovati u politici rezanja i spaljivanja protiv globalne elite.
Odabiru li mudro birajući Trumpa ili Bolsonara? Ne. Ali liberalni čuvari statusa quo nisu u poziciji da im sude. Desetljećima su svi dijelovi korporativnih medija pomagali potkopati istinsku ljevicu koja je mogla ponuditi stvarna rješenja, koja je mogla preuzeti i pobijediti desnicu, koja je mogla ponuditi moralni kompas zbunjenoj, očajnoj i razočaranoj javnosti.
Jenkins želi držati predavanje masama o njihovim pokvarenim izborima dok ih on i njegove novine usmjeravaju od bilo kojeg političara koji brine o njihovoj dobrobiti, koji se bori za pravednije društvo, koji daje prioritet popravljanju onoga što je pokvareno.
Zapadne elite osudit će Bolsonara u napuštenoj i ciničnoj nadi da će ojačati svoje vjerodajnice kao čuvari postojećeg, navodno moralnog poretka. Ali oni su ga projektirali. Bolsonaro je njihovo čudovište.
Jonathan Cook osvojio je posebnu nagradu za novinarstvo Marthe Gellhorn. Njegove knjige uključuju “Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka” (Pluto Press) i “Nestajanje Palestine: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju” (Zed Books). Njegova web stranica je www.jonathan-cook.net.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
5 Komentari
“Prava ljevica – bilo u Brazilu, Venezueli, Britaniji ili SAD-u – ne kontrolira policiju ili vojsku, financijski sektor, naftnu industriju, proizvođače oružja ili korporativne medije. Upravo su te industrije i institucije izgladile put do vlasti Bolsonaru u Brazilu, Viktoru Orbanu u Mađarskoj i Trumpu u SAD-u.
Bivši socijalistički vođe poput brazilskog Luiza Inácia Lule da Silve ili Huga Chaveza u Venezueli bili su osuđeni na neuspjeh ne toliko zbog svojih mana kao pojedinaca, već zato što su moćni interesi odbacili njihovo pravo na vladanje. Ti socijalisti nikada nisu imali kontrolu nad ključnim polugama moći, ključnim resursima. Njihovi napori bili su sabotirani – iznutra i izvana – od trenutka njihova izbora.
Lokalne elite u Latinskoj Americi pupčano su povezane s američkim elitama, koje su zauzvrat odlučne osigurati da svaki socijalistički eksperiment u njihovom dvorištu ne uspije – kao način da se spriječi domino efekt od kojeg se strahuju, onaj koji bi mogao zasijati socijalizam bliže kući.
Mediji, financijske elite, oružane snage nikada nisu bile sluge socijalističkih vlada koje su se borile da reformiraju Latinsku Ameriku. Korporacijski svijet nema interesa ni u izgradnji primjerenih stambenih objekata na mjestu sirotinjskih četvrti niti u izvlačenju masa iz one vrste siromaštva koje potiče narko bande za koje Bolsonaro tvrdi da će ih slomiti još više nasilja.
Bolsonaro se neće suočiti ni s jednom od institucionalnih prepreka koje su Lula da Silva ili Chavez morali prevladati. Nitko na vlasti neće mu stati na put dok provodi svoje “reforme”. Nitko ga neće spriječiti da skupi brazilsko bogatstvo za svoje poslovne prijatelje. Kao u Pinochetovom Čileu, Bolsonaro može biti siguran da će njegova vrsta neofašizma živjeti u lakom skladu s neoliberalizmom.”
Ali u ovoj analizi nema ništa novo. Ovo je opće poznato. Pitanje je što se dogodilo s ljevicom izvan glavne izborne politike i potpore koju ona može ponuditi vođama ovih socijalističkih stranaka. Ljevica koja stalno govori o organiziranju, o čudima Seattlea, Occupyja, Arapskog proljeća, Wisconsina, Standing Rocka i mnogih drugih? U 2018. godini čini se da je ljevica, čak i nakon desetljeća i stoljeća organiziranja, zaboravila kako se to radi, barem jako,
João Pedro Stedile kaže,
“Tome su pridodane organizacijske slabosti ljevice i njezino distanciranje od rada na bazi, te najsiromašnijih i radničke klase općenito.”
Zatim tu je ovo,
“Zašto je Corbyn tako opasan? Zato što podržava pravo radnika na dostojanstven život, zato što odbija prihvatiti moć korporacija, zato što implicira da je moguć drugačiji način uređenja naših društava. To je skroman, čak stidljiv program koji on artikulira, ali je čak i takav previše radikalan bilo za plutokratsku klasu koja vlada nad nama, bilo za korporativne medije koji joj služe kao propagandna ruka.
Istina koju ignoriraju Jenkins i ovi korporativni stenografi jest da ako nastavite sabotirati programe Chaveza, Lule da Silve, Corbyna ili Bernieja Sandersa, onda ćete dobiti Bolsonara, Trumpa, Orbana.”
I, unutar ljevice, i dalje se nalaze podjele i sektaštvo koji se pojavljuju oko “…skromnog, čak stidljivog programa…” koji su artikulirali ljevičarski lideri koji su došli na vlast dajući više mlina za kritiku i propagandu desnice. Nije da su Chavez ili Lula bili sramežljivi suočavajući se sa sranjem koje im je dolazilo i uzimajući u obzir užasne socijalne/ekonomske probleme u njihovim zemljama. Ali unatoč tome, izvan glavne politike, ljevica se prepire sama sa sobom oko toga što bi trebalo učiniti i učinkovitosti i radikalnosti politika socijalističkih stranaka koje uspijevaju doći na vlast i stoga potkopava vlastitu jedinstvenu učinkovitost, smanjuje potporu socijalističkoj vladi u moć, koja se zatim čini kao da se iznutra raspada, cijepa i potvrđuje mnogima u javnosti da je alternativa tržišnom kapitalističkom gospodarstvu i političkoj potpori koja joj je potrebna pusti san.
“Vidi ih, oni su rulja…”
"Ne znaju što da rade, kamo idu...u haosu su..."
“Ne znaju jesu li Arthur ili Martha…”
“Crnka ili prokleta plavuša!”
Paul Street je u pravu kada kaže,
“Jedino pravo rješenje za američke bolesti [svjetova zapravo, s obzirom da je ovo sada antropocen i da je totalni Zemaljski sustav koji je slomljen] je masovna, stalna i visoko organizirana narodna pobuna protiv onoga što urbani ulični aktivisti nazivaju Cijelo prokletstvo Sustav (WDS): klasna vladavina, rasna opresija, patrijarhat, carstvo i ekocid.”
I kad piše,
“Ako stvarno mrzite demokrate, a Bog zna da biste trebali, glasajte za njih. Natjerajte ih da nose smrad WDS-a i iskoriste bilo koji prostor za disanje koji možete pronaći uz djelomičnu kontrolu i balansiranje fašističkog gmizavca kako bi izgradili autentičnu narodnu opoziciju i alternativu Američkom carstvu i Inequality, Inc.”
Ali opet, ovo nije apsolutno ništa novo... ništa novo! Poanta je kako to učiniti, a da ljevica sama sebi ne puca u nogu egom i sektaštvom i, naravno, uobičajenim popratnim preko intelektualiziranog pota. I što je najvažnije, pružanje "zbunjenog stada" vani, onih koje treba pouzdano uvjeriti, koji su bili prevareni, pretučeni i razbijeni, fizički i mentalno, desetljećima i stoljećima izvan očaja, od strane tvrdokorne konzervativne desničarske tržišno kapitalističke manjine mafija, pretežno Big Daddy White Geezer Hegemonic Power Grid, s jasnom koherentnom vizijom. Jer bez takve vizije, s ljevicom koja se ujedinjuje i okuplja i organizira oko sebe na nesektaški način, bit će malo povjerenja u bilo koji lijevi pokret osim možda zabave oslobađanja malo sve te tjeskobe i napetosti razbijanje sranja kad počnu neredi.
Cook kaže,
“Odabiru li mudro birajući Trumpa ili Bolsonara? Ne. Ali liberalni čuvari statusa quo nisu u poziciji da im sude. Desetljećima su svi dijelovi korporativnih medija pomogli potkopati istinsku ljevicu koja je mogla ponuditi stvarna rješenja, koja je mogla preuzeti i pobijediti desnicu, koja je mogla ponuditi moralni kompas zbunjenoj, očajnoj i razočaranoj javnosti.”
Slažem se da su društveni mediji u određenoj mjeri osnažili obične ljude, ali ljevica mora preuzeti odgovornost za vlastitu nesposobnost. Sada se zove "prava ljevica". Mogao je ponuditi prava rješenja, ali je li? Je li to učinila dovoljno snažno, uz snažnu organizaciju i masovnu potporu i stvarno jedinstvo i poticaj i opet, što je najvažnije, s vizijom, jakim, jasnim, koherentnim i mogućim alternativama pridodanim njenoj agendi, pomoću kojih se može osmisliti učinkovita strategija?
Iz onoga što sam prikupio tijekom godina, nisam siguran postoji li istinska ljevica ili lijevo "mi", samo neskladna posvuda zbrka diferenciranog tkiva, tako da je odgovor nedvosmislen...
NUP.
Što je NUP?
Volim većinu Jonathanovih članaka. Mrtav.
Veliki filozof nad filozofima Aristotel je prije 2300 godina rekao;
-Pravi napredak dolazi samo u skladu s prirodom.
-Za sklad grada ne bi smjela biti velika nejednakost među građanima.
-Grad ne smije dopustiti da bilo koji njegov građanin postane moćan ili će vladati gradom.
Nismo uspjeli u svemu navedenom. Ako sami sebe ne uništimo ratom, priroda će to učiniti umjesto nas.
Nažalost, Sovjeti su pogrešno postupali s marxovom teorijom i pretvorila se u diktaturu. Sve male lijeve kretnje imaju
nije uspio i Jonathan to vrlo dobro objašnjava zašto. Lažni lijevi pokreti poput grčke Tsiprasove Syrize bili su osuđeni na propast čak i ako je Syriza bila istinski lijevi pokret. Samo socijalistički pokret iz velike sile poput SAD-a može donijeti nadu za bolji svijet. Nastavi sanjati.
To su krokodilske suze koje liju korporativni centri moći i njihovi pomagači u elitnim zapadnim medijima. Mase dobivaju iluziju napretka i "reforme" dok moćnici ubrzavaju svoj neoliberalni program i nanose još više boli. To je dvostruki dobitak za medije. Dobivaju i kontroverznog ludaka na vlasti koji će zadržati publiku i zaradu.
Izvrstan članak. Jonathan Cook je točan.