Poput neprijateljske "recenzije" naše knjige Geralda Caplana, Politika genocida, agresivni napad Adama Jonesa na naš odgovor Caplanu može se u značajnoj mjeri objasniti Jonesovom dubokom predanošću narativu establišmenta o genocidu u Ruandi za koji vjerujemo da je lažan – onaj koji krivo raspoređuje glavnu odgovornost za tu katastrofu koja još uvijek traje, ali dominira vrlinom političkih interesa i intelektualnog konformizma.[1] Caplan je možda 5 posto svoje "recenzije" posvetio našoj knjizi, a preostalih 95 posto napadu na nas zbog našeg odnosa prema Ruandi i Demokratskoj Republici Kongo.Ali Jones je bio bolji od Caplana, potpuno ignorirajući našu knjigu (koju u vrijeme kada je pisao Jones, čini se, nije pročitao, unatoč njegovoj velikoj zabrinutosti zbog "genocida") dok se usredotočio na naš odgovor Caplanu.Rezultat je bio niz lažnih optužbi i emocionalnih uvreda koje - barem u ovom drugom slučaju - nismo vidjeli u Jonesovom radu prije.
Postoje daljnja neslaganja između Jonesa i nas koja bi ga mogla uznemiriti ili razljutiti: Njegovi i naši moralni prioriteti razlikuju se, pri čemu se Jonesovi prečesto dobro uklapaju u prioritete NAS i druge zapadne vlade, dok naša sasvim sigurno ne.Još jedna razlika je Jonesova blisko povezana vjera da su institucije Zapada organizirane i kojima dominiraju kao što su sudovi za bivše Jugoslavija i za Ruanda dijeliti nešto više od pobjedničke pravde u kojoj su neprijatelji sponzora ovih tribunala ciljani kaznama (tj. etnički Srbi i Hutui), dok oni i njihovi prijatelji uživaju nekažnjivost.
Jones, Genocid i prioriteti
Što se tiče prioriteta, zapadni establišment je posvetio minimalnu pozornost "sankcijama masovnog uništenja" nametnutim Irak od strane Ujedinjene države i Britanija preko Vijeća sigurnosti UN-a (1990.-2003.), što je rezultiralo smrću čak milijun ljudi.U svom udžbeniku iz 2006. Genocid: Sveobuhvatni uvod, Jones dvaput spominje kako vjeruje da su te sankcije bile slučaj genocida, s obzirom na razmjere patnje i gubitka života koje su prouzročile, te "svijest o toj šteti" onih na vlasti—Konvencija o genocidu muška stvar ili svjesne namjere nanošenja takvih gubitaka.Ali Jones kvalificira ovu presudu, dodajući, kao da je relevantna, da on "priznaje despotsku prirodu iračkog režima" tijekom ere sankcija, te navodi sankcije u dijelu svog udžbenika pod nazivom "Osporeni slučajevi, " umjesto da ga ponudimo kao slučaj koji zaslužuje veliku pozornost.[2]Jonesov udžbenik iz 2006. također ne spominje američko-britansku invaziju-okupaciju Iraka u ožujku 2003., iako je on sigurno znao da je ogroman broj ljudi umro i interno raseljen ili pretvoren u izbjeglice do trenutka kada je njegova knjiga otišla u tisak.[3]Za udžbenik osmišljen za obrazovanje mladih koji govore engleski, ovo su impresivno velike zone tišine.
U istom udžbeniku iz 2006., Jones posvećuje samo nešto više od jedne cijele stranice "SAD-u u Indokini" (Vijetnamu, Laosu i Kambodži), iako priznaje da je "Negdje između dva i pet milijuna Indokineza umrlo, uglavnom u rukama SAD-a i njegovih saveznika", i bili su podvrgnuti "povijesno neviđenoj razini kemijskog rata" (osobito protiv južnog Vijetnama), s procijenjenim "3.5 milijuna nagaznih mina i 300,000 tona neeksplodiranih ubojnih sredstava" koje su za sobom ostavile Sjedinjene Države u vrijeme povlačenja 1975.[4]
S druge strane, Jones cijelo poglavlje posvećuje "Kambodža i Crveni Kmeri."Ali, zanimljivo, iako Jones primjećuje da je "američko bombardiranje bespomoćnog stanovništva također bilo najvažniji čimbenik u dovođenju genocidnih Crvenih Kmera na vlast," i iako Jones čak naziva ovaj rat američkim bombardiranjem "vjerojatno genocidnim sam po sebi," [5] zatim citira kanadskog pseudo-moralista Michaela Ignatieffa, čije riječi Jones koristi za uokvirivanje ostatka poglavlja: "Ovo ne znači da su Amerikanci odgovorni za genocid u Kambodži."[6]
Još značajnija je činjenica da Jones cijelo poglavlje posvećuje "Bosna i Kosovo", dva kazališta sukoba koja su bila omiljena među brigadama "humanitarnog rata" zapadnog establišmenta."Raspad Jugoslavije u ranim 1990-ima vratio je genocid u Europu," ovo poglavlje počinje, dok Jones ponavlja svaku propagandnu tvrdnju iz posljednja dva desetljeća: od "[Slobodana] Miloševića kako sije sjeme za genocid u travnju 1987., tijekom posjeta u nemirnu pokrajinu Kosovo kojom dominiraju Albanci", gdje je Milošević izgovorio "Nitko se ne smije usuditi pobijediti vas," čime je "skovao moderni srpski poziv na okupljanje" za svoje napore "da osigura teritorije u kojima su Srbi bili snažno zastupljeni za svoju 'Veliku Srbiju' '," mitskim srpskim "logorima za silovanje,"[7] sve do "završnog genocidnog čina koji će se odigrati u Miloševićevoj kampanji za Veliku Srbiju — na Kosovu, srpskoj pokrajini gdje je započeo njegov nacionalistički pogon."[8]Ovim smo se tvrdnjama opširno pozabavili drugdje, a ovdje ćemo čitatelje samo uputiti na ovu i druge alternativne analize.[9]Ali na demontaži Jugoslavija, Jonesov udžbenik iz 2006. nekritički je provodnik eminentno izazovne stranačke linije i ne odstupa od historiografije establišmenta.
Jonesovo poglavlje o Bosna a Kosovo se također suprotstavlja njegovoj tvrdnji da on "usvaja komparativni pristup koji ne uzdiže određene genocide nad drugima, osim u mjeri u kojoj razmjer i intenzitet zahtijevaju posebnu pozornost."[10]Mjereni "razmjerima i intenzitetom", građanski ratovi u Bosni i Hercegovini i na Kosovu nisu bili ni izdaleka u istoj ligi kao američki napad na Vijetnam, ubojstva u Indoneziji (sredinom 1960-ih, tijekom i nakon svrgavanja Sukarna) , dvije fazegenocid u Iraku (doba sankcija, a potom rat agresije-okupacije), ili invazija-okupacija Demokratske Republike Kongo koja još uvijek traje.Nadalje, njegov tretman brojeva u Bosna je varljivo.Jones tvrdi da je “četvrt milijuna ljudi umrlo u Bosni i Hercegovini” u godinama do Daytonskog sporazuma krajem 1995..[11]Ali u vrijeme kada je Jones ovo napisao, dvije važne studije establišmenta pokazale su da je ukupan broj smrtnih slučajeva povezanih s ratom na svim stranama, kako vojnika tako i civila, iznosio približno 100,000 XNUMX.[12]Od tih smrti, oko 40,233 sada su prijavljeni kao nevojnici (39,199 civila i 1,035 policajaca).[13]Stoga Jones potiskuje informacije koje bi pokazale da je ranija standardna tvrdnja o 250,000 XNUMX mrtvih bila inflacija ratne propagande.
Još važnije, i bez sumnje pridonosi Jonesovom neuspjehu da spomene ovu dramatičnu reviziju brojeva, jest činjenica da su ti brojevi prilično mali u odnosu na slučajeve koje Jones ne navodi u svom udžbeniku iz 2006., ali koji se ne slažu dobro s prijateljskim prikazi uloge zapadnog establišmenta u genocidu. Na temelju tablice 1 u našoj knjizi Politika genocida,[14] možemo procijeniti omjer relativne "ljestvice" smrtnih slučajeva muslimana u Bosni (1992.-1995.) u odnosu na smrtne slučajeve u drugim kazalištima koje Jones ne navodi u svom udžbeniku iz 2006.: Pretpostavljajući da je broj smrtnih slučajeva bosanskih Muslimana = 1, zatim smrtnih slučajeva u Iraku tijekom sankcija era = 24, irački smrtni slučajevi tijekom američko-britanskog rata = 30, a smrtni slučajevi u DR Kongu = 164.[15]Skala smrti u Vijetnamu i Indoneziji dala bi slične razine koje također zamanjuju smrtnost u Bosni.Možemo se prisjetiti Jonesovog spominjanja Kosova kao Miloševićevog "konačnog genocidnog čina"—slučaja u kojem je konačni broj mrtvih među kosovskim Albancima (do lipnja 1999.) procijenjen na 4,000 (ili 0.1, na ljestvici koju ovdje koristimo) .Jasno je, dakle, Jonesovo poglavlje o "Bosna i Kosovo" ne temelji se na razmatranjima "veličine i intenziteta," već na političkim razmatranjima, jasnim i jednostavnim.
Jones, Ruanda, i DRC
Jonesov napad na naš tretman Ruanda ne prolazi ništa bolje od njegovog tretmana Bosna i Kosovo. Što je najvažnije, Jones izbjegava baviti se središnjim točkama koje smo naglasili u našoj knjizi, kao i našem odgovoru Geraldu Caplanu.Na primjer, opće je prihvaćeno da je obaranje mlažnjaka u kojem su bili tadašnji predsjednik Ruande Juvenal Habyarimana, tadašnji predsjednik Burundija Cyprien Ntaryamira i 10 drugih dok je prilazio međunarodnoj zračnoj luci Kanombe u Kigaliju navečer 6. travnja, 1994. bila je "događaj okidač" u masovnim ubojstvima koja su uslijedila.Ističemo da je istraga o atentatu koju je proveo Michael Hourigan pod okriljem Međunarodnog kaznenog suda za Ruanda utvrdio da su Paul Kagame i RPF odgovorni za to, ali da je ovu istragu poništila glavna tužiteljica ICTR-a Louise Arbour, na temelju prijevare, nakon savjetovanja s NAS dužnosnici.[16] Istraga koju je proveo francuski antiteroristički sudac Jean-Louis Bruguière također je umiješala Kagamea i RPF, te je tvrdila da je Kagame zahtijevao "fizičku eliminaciju" Habyarimane jer su Kagame i RPF bili sigurni da će izgubiti nadolazeće izbore koji će se održati pod Sporazum iz Arushe potpisan u kolovozu 1993.17]Također primjećujemo da ICTR nije uspio pokrenuti daljnju istragu o atentatu u 12 godina otkako je njegov glavni tužitelj prekinuo prvobitnu istragu koja je upućivala na Kagamea i RPF.Zašto bi ICTR ovo učinio osim ako Zapadu favorizirani Kagame nije sigurno proglašen krivim?I što ove činjenice čine Jonesovom temeljnom stajalištu da je klika zavjerenika Moći Hutua planirala masovna ubojstva, ako su ta ubojstva u stvarnosti bila potaknuta odlukom Kagame-RPF-a o napadu?
Tu je i činjenica da su Kagameove snage krenule u akciju u roku od sat vremena nakon obaranja i da su u roku od 100 dana uspjele osvojiti državnu vlast u Ruanda.Navodna moć HutuaČini se da su zavjerenici bili u potpunom neredu, dok su Kagameove snage radile s velikom učinkovitošću, što opet ukazuje na zavjeru Kagame-RPF-a za preuzimanje državne vlasti, a ne zavjeru Hutua za eliminaciju manjinskih Tutsija u zemlji. Također naglašavamo činjenicu da je Ujedinjene države glasovao za smanjenje mirovnih snaga UN-a Ruanda, i da je to ono što je Kagame želio, ali se ostatak Hutu vlade protivio.Opet, ovo je u skladu sa stajalištem da je Kagameov RPF izvršio glavno ubijanje i da nije želio da se itko u to miješa.Zašto bi Kagame i njegovi NAS saveznik protiv "humanitarne intervencije" u Ruanda, osim ako događaji nisu išli u korist RPF-ovog cilja zauzimanja države Ruande?Jones ne samo da se ne bavi tim kritičnim pitanjima.Čak ih i ne odgaja.
Jones tvrdi da se Kagame i RPF nisu složili s Tutsijima iz Ruande, napadački RPF navodno nije imao "nikakvu vezu s, i očito nema posebne simpatije za, civilno stanovništvo Tutsi u Ruanda."Jones propušta spomenuti dugu povijesnu klasnu podjelu i ratovanje između Tutsa i Hutua, i stvaranje mnogih stotina tisuća Hutu izbjeglica nakon invazije RPF-a na Ruandu u listopadu 1990., atentat koji su organizirali Tutsi na Hutu predsjednika Melchiora Ndadayea iz susjednih zemalja. Burundi u listopadu 1993. i krvoprolića velikih razmjera koja su uslijedila.Propušta spomenuti interni memorandum State Departmenta iz rujna 1994. koji citiramo koji tvrdi da su "[RPF] i Tutsi civilni surogati [ubijali] 10,000 ili više Hutu civila mjesečno, pri čemu je [RPF] činio 95% ubojstvo", te da se u memorandumu "spekulira da je svrha ubojstva bila kampanja etničkog čišćenja s namjerom da se određena područja na jugu Ruande očiste od Tutsija." [18]
Jones priznaje jedan zaključak koji su izvukli Christian Davenport i Allan Stam iz svog rada Ruanda 1994.: da su "većina ubijenih vjerojatno bili Hutui" (ovdje citira Jonesa), ali on napada "temeljnu nelogičnost" za koju navodi da karakterizira njihov rad, i "Hermanovo i Petersonovo lažljivo selektivno korištenje toga.""Zašto bi, zaboga, Hutui ubijali druge Hutue u tako masovnim razmjerima," pita Jones, "i to na tako naizgled sustavan način?… [Ovdje je dokaz za takav gigantski Hutu-on-Hutu krvoproliće, a Tutsi žrtve potisnute na periferiju?"
Jonesovi prigovori su neinformirani, čak i smiješni, i pogrešno prikazuju oboje Divan i Stamov rad kao i kako ga koristimo.Primijetite, na primjer, kako Jones jednostavno zanemaruje očiti odgovor na pitanje koje postavlja o tome zašto je toliko Hutua umrlo - vojno jak, ali politički slab vođa Tutsi RPF-a, Paul Kagame, znajući da nema šanse ništa dobiti na nacionalnim izborima sazvanim Sporazumom iz Arushe, naredio ubojstvo predsjednika Hutua u Ruandi (zajedno s predsjednikom Hutua u Burundiju), i ovim jednim jedinim činom izazvao brzu eskalaciju političkog nasilja koje je uslijedilo.Bilo je to zato što je Kagameov visoko organiziran, dobro pripremljen i dobro opremljen Tutsi RPF pokrenuo svoj plan preuzimanja državne vlasti u Ruandi navečer 6. travnja 1994. i odbacio—uz potporu SAD-a u Vijeću sigurnosti—pojačanje mirovnih snaga UN-a to bi pomoglo u zaustavljanju pokolja, da je RPF uspio brzo pregaziti zemlju, razbiti vojsku Ruande i nastaviti ubijati tisuće Hutua svakog mjeseca, sve do 1995.Nikakvo "ogromno Hutu-na-Hutu krvoproliće" nije bilo potrebno za smrt Hutua u tako masovnim razmjerima.
RuandaSlužbeni popis stanovništva od 15. kolovoza 1991. izvijestio je o etničkom sastavu zemlje od 91.1% Hutua, 8.4% Tutsija, 0.4% Twa i 0.1% ostalih.Kako je utvrđeno popisom iz 1991 Ruandada je ukupna populacija 7,099,844, ovi postoci to znače RuandaManjinsko Tutsi stanovništvo bilo je 596,387, u usporedbi s većinskim Hutu stanovništvom od 6,467,958.(Pogledajte Tablicu 1 u našem Dodatku, u nastavku.)
Davenport i Stam sasvim razumno tvrde da ako je u Ruandi 600,000. bilo otprilike 1991 Tutsa, kao što je utvrđeno popisom stanovništva iz 1991., i ako je, "prema organizaciji za preživljavanje Ibuka, oko 300,000 Tutsa preživjelo pokolj 1994.", onda je "od 800,000 na 1 milijun za koje se vjeruje da su tada ubijeni, više od polovice bili su Hutu,"[19] i nisu mogli biti drugačiji – i nisu bili, kako Jones navodi u svom udžbeniku iz 2006., "većinom Tutsi."[20]Doista, i Jonesova i tvrdnja standardnog modela da velika ili "ogromna" većina od vjerojatnih milijun smrti u Ruanda u vrijeme kada su Tutsi bili potrebni broj smrti Tutsija koji je premašivao broj Tutsija koji su bili živi na početku.Očito nijedan Tutsi ne bi ostao unutra Ruanda pomoći Kagameu da vlada tom zemljom i osvoji 95 posto glasova na izborima 2003. godine!
Jednako važno, Jones krivo predstavlja Davenporta i Stama nalaz jezgre, kako su izrazili u listopadu 2009 Miller-McCune članak, koji "nije cijela Ruanda bila zahvaćena nasiljem u isto vrijeme" 1994., ali da se "nasilje širilo s jednog mjesta na drugo, i činilo se da postoji određeni slijed širenja."Kako objašnjavaju logika iza niza političkog nasilja u Ruandi:
Činilo se da su ubojstva u zoni pod kontrolom FAR-a (Ruandske vojske) eskalirala kako je RPF (Ruandski domoljubni front) ulazio u zemlju i osvajao još teritorija. Kad je RPF napredovao, ubojstva velikih razmjera su eskalirala. Kad je RPF prestao, ubojstva velikih razmjera uvelike su se smanjila.Podaci otkriveni u našim kartama bili su u skladu s tvrdnjama FAR-a da bi zaustavio velik dio ubojstava da je RPF jednostavno zaustavio svoju invaziju. Ovaj zaključak je u suprotnosti s tvrdnjama Kagameove administracije da je RPF nastavio svoju invaziju kako bi zaustavio ubojstva.[21]
U našoj knjizi Politika genocida, ističemo da "Rad Davenporta i Stama uvjerljivo pokazuje da su kazališta u kojima su ubojstva bila najveća povezana s porastom aktivnosti RPF-a (tj. s 'naletima' RPF-a, u njihovoj terminologiji), kao niz napredovanja RPF-a, osobito u mjeseca travnja 1994., stvorio je lutajuće obrasce ubijanja;"[22] na drugom mjestu to navodimo kad god i gdje god je RPF napredovao, mnogo je Ruanđana umrlo, a kad god i gdje god je RPF zaustavio svoje napredovanje, umrlo je manje Ruanđana.[23]U našoj knjizi, štoviše, pišemo da "Davenport i Stam izbjegavaju istaknuti najvažniju lekciju iz svog rada" (koju smo upravo rezimirali) i da su "nedosljedni po pitanju vjerojatnih počinitelja, sa svojim dokazima o vjerojatnosti Odgovornost RPF-a u suprotnosti s tvrdnjama o primarnoj odgovornosti od strane FAR-a."[24]Ove kritike iznosimo na stranicama 58 i 59, te u bilješci 129 (str. 132-133); svatko tko želi saznati kako zapravo koristimo važan, iako ponekad neodlučan, pa čak i kontradiktoran rad Davenporta i Stama, [25] trebao okrenuti tamo radije nego Jonesu.
Ovaj obrazac krvoprolića RPF-a od travnja do srpnja 1994. nije prestao kada je RPF preuzeo ruandsku državnu vlast u srpnju, nego se nastavio tijekom ostatka 1994. i duboko u 1995. (sjetite se nalaza memoranduma State Departmenta iz rujna 1994.), a kasnije proširena je na ogromne teritorije susjednog Zaira (danas Demokratska Republika Kongo).Jones grubo krivo predstavlja ovu drugu, mnogo veću fazu RPF-ovih genocida diljem svijeta Središnja Hrvatska.On tvrdi da kada je RPF proširio svoja polja ubijanja na Zaire, to je bilo zato što je dva milijuna Hutu izbjeglica izvezlo "genocid" iz Ruanda do Zaire, "potičući novoinstalirani RPF režim u Ruanda pokrenuti operacije u regiji koje su same dovele do smrti tisuća civila, zajedno s hardcore genocidaires."[26]
No, prema izvješću UN-a iz 2002 Skupina stručnjaka za nezakonito iskorištavanje prirodnih resursa i drugih oblika bogatstva Demokratske Republike Kongo potpuno jasno, iako "Čelnici Ruande uspjeli su uvjeriti međunarodnu zajednicu da njihova vojna nazočnost u istočnoj Demokratskoj Republici Kongo štiti državu od neprijateljskih skupina u Demokratskoj Republici Kongo, koje, kako tvrde, aktivno izvode invaziju protiv njih," "Panel ima opsežne dokaze koji potvrđuju suprotno"—"stvarna dugoročna svrha je, da upotrijebimo izraz koji koristi Congo Desk Patriotske vojske Ruande, 'osigurati imovinu'." [27]Ukratko, nakon što je RPF kontrolirao državu Ruandu, odmah je okrenuo svoj nevjerojatni ubilački stroj prema Zaireprirodnih resursa.To je možda učinio pod okriljem potjere za Hutuima "genocidaires, ali pljačka Zaira – DRC-a je tako dobro funkcionirala za RPF da je do kasnih 1990-ih imao "izgradili samofinancirajuću ratnu ekonomiju usredotočenu na eksploataciju minerala," prema riječima Panela UN-a, [28] s pljačkom resursa koja je toliko potpuna da ne samo da financira agresiju RPF-a, već stvara godišnje viškove iu Kigaliju.Kao što povjesničar René Lemarchand sažima ovaj sustav krvi i novca: "Teško je izbjeći zaključak da je zatvaranjem očiju pred profitom izvučenim iz pljačke Kongo's bogatstvom, međunarodna zajednica... prešutno potiče kolonijalne pothvate u najboljoj tradiciji europskog imperijalizma." [29]Naravno, ono što vrijedi za "međunarodnu zajednicu", vrijedi i za akademike.
Izvješće Panela UN-a iz 2002. završilo je svoj dio o Ruanda s ocjenama "Oružani sukob i njegove posljedice" i "Pothranjenost i smrtnost". Upozoreno je na "više od 3.5 milijuna viška smrti… od početka rata [kolovoz 1998.] do rujna 2002.", i dodao da su "Ove smrti izravna posljedica okupacije [istočnog DRC-a] od strane Ruanda i Uganda."[30]Naravno, zabilježen je još veći broj smrtnih slučajeva tijekom osam godina od 2002..[31]
Zaključna napomena René Lemarchand koristi frazu "politički korektno tumačenje genocida" da bi se odnosio na ono što nazivamo standardnim modelom "genocida u Ruandi", koji većina povjesničara brani čak i pred ogromnim dokazima koji govore suprotno.Među relevantnim činjenicama koje ovo "politički korektno tumačenje" umanjuje ili potiskuje je ogroman značaj invazije Ruande 1. listopada 1990. od strane RPF-a pod pokroviteljstvom SAD-a i Ugande, agresijski rat (ne građanski rat) neposredni cilj što je bilo svrgavanje većinske vlade Habyarimana – Hutua i preuzimanje državne vlasti od strane ovog stranog opunomoćenika; odgovornost RPF-a za atentat na Habyarimana, "događaj okidač" krvoprolića od travnja do srpnja 1994., i dokaze (koje je premalo znanstvenika spremno ispitati) da je to zapravo bio akcije RPF-a od ovog trenutka nadalje koji je doveo do pokolja, s dugoročnim ciljem RPF-a da produbi i proširi svoj vlastiti (i američki) utjecaj u središnjoj Africi.U stvarnom svijetu, "genocid u Ruandi" (tj. smrt možda jednog milijuna Ruanđana od travnja do srpnja 1994.) dogodio se unutar to povijesni kontekst—kao što su bila daleko veća krvoprolića koja su Kagameova i Musevenijeva nacionalna vojska, opunomoćenici, "elitne mreže" i suradnici pokrenuli protiv DRC-a od 1994. u nastojanju da zarobe njezina prirodna bogatstva, uz neprekinutu potporu SAD-a do danas.
Nema sumnje da Lemarchandovo upozorenje daje čvrstu kritičku točku o dominantnoj historiografiji o Ruandi - mnogo straha progoni dvorane "Studija genocida".Razaranje u ovim tragičnim središnjeafričkim poprištima sukoba uvelike je olakšano političkim trijumfom "ispravne interpretacije" i odbacivanjem one vrste "revizionizma" i "poricanja" koji bi agresiju koju podupire Zapad i kruženje nazvali genocide Paula Kagamea i Yoweri Musevenija njihovim pravim imenima.
-- DODATAK --
Tablica 1. Nacionalno stanovništvo Ruande od 1991. podijeljeno na svoje dvije najveće etničke skupine [1]
Prefektura
Hutua
Tutsiji
Ukupno [2]
Butare
618,172 (82.0%)
130,419 (17.3%)
753,868
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.