Moj susjed, prije mnogo godina iz izbjegličkog kampa u Gazi, bio je svetogrđe par excellence. Nezaposlen kao i većina stanovnika logora, bio je izrazito siromašan. Njegove su obiteljske obveze bile zastrašujuće, ali produženi policijski sat izraelske vojske onemogućavao mu je pronalaženje posla, a kamoli izlazak izvan svoje jadne jednosobne kuće kako bi popušio jeftine cigarete, koje je često posuđivao od nekog drugog susjeda.
Kad bi život gurnuo Ghassana izvan njegove sposobnosti da se nosi, otišao bi u dvorište svoje kuće i počeo vikati, vrišteći najmaštovitije psovke protiv svega svetog. Njegovo urlikanje često bi završavalo prigušenim plačem i suzama, pogotovo kad bi shvatio da je prešao sve svete granice koje je trebalo prijeći, uključujući one koje se odnose na Boga, Proroke (nitko konkretno) i sve svete knjige.
Ali kada su izraelski vojnici izvukli Ghassana iz njegove kuće i naredili mu da psuje Allaha i vrijeđa proroka Muhammeda - inače bi ga pretukli do besvijesti - on je tvrdoglavo odbio. Nije da čovjek ne bi napravio kompromis, jer je već hodao četveronoške, lajao kao pas i nevoljko pljunuo na poster Yassera Arafata. Ali Allah i Poslanik je ono gdje je povukao crtu. Ghassan je priču prepričao mnogo puta, čak i dugo nakon što su ožiljci na njegovom licu zacijelili i njegova slomljena ruka ponovno bila od koristi. I ubrzo je nastavio svoje redovito bogohuljenje kad god bi ga život tjerao da prijeđe tu strašnu prijelomnu točku.
Za vrijeme vojnog policijskog sata izraelskim vojnicima često je bilo dosadno. Kad bi sve izbjeglice bile zaključane i kad im se klinci koji bi bacali kamenje ne bi rugali u malim uličicama kampa, vojnici bi razvalili nekoliko klimavih vrata i zabavljali se ponižavanjem nesretnih izbjeglica. Praksa je bila raširena i ponavljala se. Muškarci i dječaci često bi udovoljavali svakojakim zahtjevima, ali mnogi su ostali postojani kada su zahtjevi vojnika stigli do Boga i Poslanika. Mnogo je kostiju slomljeno na taj način, previše da bi se moglo prebrojati.
Duhovni, religiozni likovi i simboli često su posljednja nada za koju se jadni, poniženi i obespravljeni ljudi grčevito grče jer im je ta nada zadnja linija obrane. Bez toga je sve izgubljeno.
Palestina je često služio kao mikrokozmos za veću bolest, koju mnogi muslimani vide kao najnižu točku svog kolektivnog poniženja koje se proteže generacijama. Iako je muslimanska solidarnost s Palestincima često umotana u vjerske simbole i slogane, u stvarnosti ih najviše muči degradacija pojedinca kao predstavnika ummeta (nacije).
Palestina, međutim, više nije jedina niska točka. U posljednja dva desetljeća sve većem popisu pridružile su se i druge muslimanske nacije: Afganistan, Irak, Jemen, Sudan, Somalija, Libija i tako dalje.
Vrijeđanje islamskih simbola često predstavlja tu prijelomnu točku za mnoge muslimane. Fenomen je previše očit da bi se propustio. Mnogo prije Salmana Rushdieja Sotonski stihovi postao célèbre uzrok među zapadnim vladama i intelektualcima - navodno toliko zainteresiranim za zaštitu slobode govora od hordi osvetoljubivih muslimana - vrijeđajući muslimane nekako je uspio preživjeti sve faze političke korektnosti koje su zapadne zemlje iskusile u posljednjim desetljećima.
Nije bilo iznenađenje da najnoviji antiislamski video Nevinost muslimana režirao je pornograf, promicali su ga desničarski huškači mržnje, a zagovarali vrlo samodopadni "intelektualni" elementi koji su pozdravljali svaku američku vojnu avanturu u muslimanskim zemljama. Oni koji koriste film, i mnogo nasilja i bijesa koji je izazvao, za propovijedanje slobode izražavanja i slično, ili su namjerno neupućeni ili ne znaju ništa o političkom kontekstu koji stoji iza svega ovoga.
Slično tome, to nije bio jedinstveni čin danskih novina Western-Postena objavljivanje uvredljivih Muhammedovih karikatura 2005. ili pastor Terry Jones spaljivanje Časnog Kur'ana 2010. koje je razbjesnilo mnoge muslimane. Upravo je identitet počinitelja – zapadnjaka i Amerikanaca – smjestio uvrede u ionako nepodnošljiv politički kontekst: seksualno i fizičko zlostavljanje iračkih zatvorenika u Abu Ghraibu, ludilo u zatvoru Bagram u Afganistanu, mučenje i nezakonito zatvaranje Muslimanski zatočenici u Guantanamu, milijuni mrtvih, osakaćenih i raseljenih i još tisuće takvih primjera.
Oni koji inzistiraju na plasiranju “muslimanskog bijesa” (naslovna priča nedavnog Newsweek izdanje) unutar neke uzaludne rasprave o slobodi govora samo zbunjuju problem.
Uvredljive karikature usmjerene na proroka Muhameda objavljene su u brojnim zemljama, uključujući novine u Africi, Južnoj Americi, pa čak iu nekim arapskim zemljama. Nije bilo galame. Južnoafričke Mail i Guardian je ozloglašen po pokušaju dolijevanja ulja na vatru, očajnički tražeći međunarodnu pažnju. Godine 2010., nedugo prije Svjetskog nogometnog prvenstva, karikaturist Jonathan Shapiro nadao se da će se probiti među međunarodnu zvijezdu uvredljivom karikaturom u istim novinama, ali bezuspješno. Reagirale su samo lokalne muslimanske zajednice i problem je više-manje zaboravljen. Zašto?
Je li to zato što su muslimani tolerantniji prema slobodi govora u Čileu, Estoniji i Peruu nego u SAD-u, Danskoj i Francuskoj? Ili je to zato što prvi nisu uključeni ni u kakve ratove koji nastavljaju ponižavati muslimane, gurajući ih na rub, kao moj stari susjed iz Gaze?
Upravo dok su prosvjedi uzimali maha, u zračnom napadu NATO-a 16. rujna ubijeno je 8 žena u afganistanskoj pokrajini Laghman. Tisuće bijesnih Afganistanaca, bespomoćni pred ponovljenim smrtonosnim udarima, lutali su ulicama u suzama uzvikujući antiameričke slogane, paleći američke zastave i još mnogo toga. Njihov bijes zbog filma bio je naglašen smrtonosnim udarom. Malo tko u mainstream medijima se uopće potrudio povezati oba događaja, kao da je njihova namjera jednostavno tvrditi da su muslimani iracionalni i da njihova pogrešna logika ne zaslužuje nikakvo razmatranje.
Kad sam vidio pakistanske, afganistanske, jemenske, libanonske i druge prosvjednike kako se okupljaju protiv stalnih provokacija koje dolaze iz zapadnih zemalja, nisam mogao a da ne pomislim na Ghassana. Zahtijevati od muslimana da postanu tolerantniji dok se skrnave njihovi najsvetiji simboli, dok dim NATO bombi i dalje ispunjava afganistansko-pakistanski horizont, nije mnogo drugačije od zahtjeva od nezaposlenog, slomljenog i očajanog čovjeka da sjedne na sve četiri, laje poput psa i ponavljati uvrede usmjerene na proroka Muhammeda. Koliko god Ghassan bio nepoštivan prema vjeri, taj je trenutak definirao samu njegovu ljudskost. Odbio je poslušati vojnike i počelo je premlaćivanje.
Z
Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je međunarodno sindicirani kolumnist i urednik PalestineChronicle.com. Njegova najnovija knjiga je Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze (Pluto Press, London).