UN je konačno popustio. Glasovanje je održano u Vijeću sigurnosti 16. listopada: 15-Love u korist američke rezolucije br. 1511. Ruskom predsjedniku Putinu trebalo je manje od sat vremena da uvjeri francuskog Jacquesa Chiraca i njemačkog Gerharda Schrödera da se pridruže jednoglasnoj presudi. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw pozvao je kineskog ministra vanjskih poslova Li Zhaoxinga da vrati svoj veto u svoj džep. Sirija, nedavno odbijena u svojim nastojanjima da osudi Izrael za njegov napad sjeverno od Damaska, nije imala želuca za borbu. Pokriće UN-a, dugo priželjkivano diljem svijeta, sada je dostupno svim podmitljivim silama da podijele Irak, možda više ne pod zvijezdama i prugama, već sada pod plavim bojama.
Činilo se da je u kolovozu Kofi Annan zauzeo neovisni kurs kada je zabavljao operaciju UN-a u Iraku, “ne samo dijeljenje tereta, već i dijeljenje odluka i odgovornosti s drugima. Ako se to ne dogodi, mislim da će biti vrlo teško dobiti drugu rezoluciju koja će sve zadovoljiti.”
Ništa se od toga nije dogodilo. Rezolucija 1511 (koju su predložile SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska i Kamerun) jednostavno potvrđuje suverenitet Iraka, ali ne poziva na njegovu trenutnu primjenu. Naziva koalicijsku privremenu upravu ("Vlast", to jest snage SAD-UK) "privremenom", a u članku 5. traži da Uprava "vrati upravljačke odgovornosti i ovlasti narodu Iraka što je prije moguće .”
Nema određenog vremenskog rasporeda, ali postoji neposredna potražnja za "podjelom tereta". Točka 8 kaže da bi UN "trebao ojačati svoju vitalnu ulogu u Iraku, uključujući pružanje humanitarne pomoći, promicanje gospodarske obnove i uvjeta za održivi razvoj u Iraku, te unaprjeđenje napora za obnovu i uspostavu nacionalnih i lokalnih institucija za predstavničku vlast." Riječ je, dakako, o šiframa: američka je vlast svojim djelovanjem u Iraku pokazala da pojam “održivi razvoj” zapravo znači privatizaciju.
Nadalje, točka 14. "potiče države članice da daju pomoć pod mandatom Ujedinjenih naroda, uključujući vojne snage, multinacionalnim snagama": UN pokriva Turcima, Pakistancima i Indijcima da daju smeđa tijela da umru za stroj za profit.
Rezolucija 1511 govori o vojnicima, ali također i o novcu. Colin Powell javio se na Nacionalistički javni radio ubrzo nakon glasovanja i rekao: "Pa, očito, vrlo smo zadovoljni ovim jednoglasnim glasovanjem o onome što je sada Rezolucija 1511. To pokazuje da se međunarodna zajednica okuplja."
Kontekst Powellovih primjedbi bio je novac: brojka od 87 milijardi dolara. Demokrati i njima slični dižu mnogo buke oko veličine paketa obnove. Rekli ste nam da će ovo biti jeftin rat, izgleda kažu Bushu, a to je bila laž. Da rat košta manje, bismo li bili sretniji? Hoćemo li podržavati jeftine ratove? Nije li došlo vrijeme da razgovaramo o iznosu odštete ne samo za proračunato razaranje tijekom ovog napada, već i za desetljeće dug režim sankcija? Potpora UN-a olakšala je pripremu terena za Madridski sastanak donatora za Irak 23. i 24. listopada.
Kako je rekao talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini, "očekivao bih veći stupanj velikodušnosti i spremnosti nego što sam očekivao prije usvajanja ove rezolucije." Sastanak u Madridu povećao je ulog za ostatak svijeta, ali čak je i ova skupina jasno dala do znanja da američki porezni obveznici moraju snositi najveći dio troškova: pokvariš, popraviš. Osim toga, na donatorskom sastanku u Tokiju za obnovu Afganistana moćnici su obećali otvoriti svoje čekovne knjižice, ali to još nisu učinili, a po svemu sudeći i neće. Opijum je taj koji je osigurao stabilnost gospodaru rata/Karzaiju/američkom režimu koji ostaje na snazi.
Dok se UN još jednom klanja volji BushCo-a, to razotkriva šupljinu rasprave "unilateralizam-multilateralizam": glasovi u našem pokretu željeli su da BushCo stvori konsenzus u UN-u za multilateralnu invaziju na Irak, tako da mi “ne idite sami” i kako “ne bismo ostavili nijednog Europljanina iza sebe”.
Okvir multi-uni ne priznaje da BushCo već slijedi najmanje dva multilateralna pristupa hegemoniji, niti jedan od njih nije dobar, i da nazvati njegov pristup unilateralnim nedostaje stvarna podrška koju ima među svjetskim korumpiranim vođama za svoju moć. Evo dva pristupa multilateralizmu BushCo:
(1) Pokriće UN-a: Sile otvoreno govore o davanju "pokrića UN-a" korumpiranim, nedemokratskim državama svijeta kako bi mogle kapitulirati pred kapitalističkom globalizacijom bez ikakvog gubitka unutarnjeg legitimiteta. UN nije apstraktna institucija koja je uvijek u stanju živjeti u skladu sa svojom Poveljom. Kada kažemo "UN", često mislimo na Vijeće sigurnosti - uglavnom zato što su njegove druge funkcije osiromašene zbog nedostatka sredstava ili zatvorene (na primjer, Centar Ujedinjenih naroda za transnacionalne korporacije pokušavao je regulirati globalne korporacije trideset godina, prije nego što je raspušten 1992. i pretvoren u neoliberalni ured Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj – sada ne za reguliranje korporacija, već za poticanje privatizacije). A pod "Vijećem sigurnosti" mislimo na pet sila koje imaju pravo veta jer su prve testirale i rasporedile nuklearno oružje.
Imati nuklearno oružje znači imati pravo veta na svjetske poslove: nije ni čudo što svi lupeži žele imati vlastite bombe kako bi se pridružili originalnoj galeriji lupeža. “Države članice” UN-a ne predstavljaju uvijek mišljenje svoje javnosti: među njima imamo monarhije, vojne diktature ili pak kapitalističke demokracije u kojima kandidati s najviše novca dolaze na vrh. Ove vladajuće klike žele ne poremetiti pažljivu ravnotežu koja im omogućuje održavanje moći - ono što nazivaju "stabilnošću" i "sigurnošću".
Dok njihovo stanovništvo postaje nemirno zbog moći SAD-a, čelnici prave nominalne geste protiv Židova (kao što je nedavno učinio malezijski Mohammad), protiv muslimanskog terorizma (kao što uvijek čini vladajuća stranka u Indiji), protiv ove ili one specifične američke politike (kao što Nijemci često čine) : ali na kraju krajeva, sve te vlade nastoje biti dobre sa SAD-om, uglavnom zato što imaju vlastiti interes za pomoć SAD-a, potporu SAD-a za pomoć MMF-a i druge takve potrebe koje zamagljuju njihove vlastite urušene programe za socijalnu politiku razvoj. Treba im pokriće UN-a da pomognu američkom imperijalizmu.
(2) Interoperabilnost: američka vojska trenira sa snagama diljem planeta, od singapurske mornarice do uzbekistanskih specijalnih snaga. Poanta ovih "zajedničkih vježbi obuke" je postići "interoperabilnost", odnosno omogućiti dvjema ili više vojnih snaga da djeluju usklađeno u situaciji na bojnom polju. Oružane snage ostatka svijeta obučavaju se da budu kompatibilne s američkom vojskom – da se uključe u Pentagonovu mašineriju u slučaju potrebe. Ti odnosi nisu neutralni, već se radi samo o širenju tehničkog znanja.
Godine 2003. američke i indijske specijalne snage trenirale su iu šumama Mizorama i planinama Ladakha, obje regije koje graniče s Kinom; nadalje, indijska i američka mornarica provele su zajedničke operacije u tjesnacu Malacca, glavnom kanalu za isporuke nafte iz Zaljeva u Kinu i Japan - kao Brahma Chellaney, iz privatno financiranog Centra za istraživanje politike u New Delhiju i bušotine - poznati i dobro obaviješteni anti-kineski jastreb, kaže da su vježbe Amphex iz studenog 2001. koje su provele dvije mornarice u Bengalskom zaljevu bile “usmjerene na Kinu. Naše vodstvo zna da se Amerikancima ne sviđa vojna prisutnost Pekinga u Indijskom oceanu i da bi mogli reći New Delhiju da poduzme obrambenu akciju.” Indija je bila oprezna oko slanja pošiljke trupa u Irak, ali nije spriječila da njezina vojska bude stavljena u službu Carstva drugdje.
Ne zalažemo se ni za multilateralni ni za unilateralni imperijalizam: to je suština. Protivimo se imperijalizmu, bilo da ga provode američke topovnjače same ili uz pomoć raznih "vođa" diljem svijeta koji su, kako ih je Neruda nazvao, "loze koje guše gnojivo i znoj/dave lijane/lanci feudalnih boa." Neka nas ne zavedu okviri Sjever-Jug, Unilateral-Multilateral – svi ti načini da se ocrni sam establišment SAD-a, a da u isto vrijeme ne usmjerimo svoj analitički bijes na njihove željne saveznike koji vladaju u ostatku svijeta. “UN” više nije ono što je mogao biti; da se Grupa 77 samo želi pridružiti Grupi 7, zatim 8 (Rusija), sada polako, možda 9 (s Indijom), ili 10 (s Izraelom), i odbrojavam.