Naš posao nije da mislimo malo. Treba misliti na veliko.
Sjedinjene Države su najbogatija nacija u istoriji svijeta. Zašto toliko zaostajemo za toliko drugih zemalja kada je u pitanju zadovoljavanje potreba radničkih porodica i američke srednje klase?
Zašto svaki Amerikanac nema pristup zdravstvenoj zaštiti kao osnovno pravo?
Zašto svaki Amerikanac koji je kvalifikovan ne može dobiti visoko obrazovanje, bez obzira na porodične prihode?
Zašto ne možemo imati punu zaposlenost uz pristojnu platu za život?
Zašto mnogi stariji Amerikanci moraju biti primorani da biraju između plaćanja hrane, skloništa ili medicinske njege?
Zašto zaposleni roditelji ne mogu imati pristup pristupačnoj, visokokvalitetnoj brizi o djeci?
Trebali bismo postavljati ovakva pitanja svaki dan. U ovoj zemlji imamo više milijardera nego bilo koja druga nacija na svijetu. Takođe imamo više dječijeg siromaštva nego bilo koja druga velika industrijalizirana nacija. Imamo najveću stopu studentskog duga. Imamo više zatvorenika, više beskućnika i više ekonomske nejednakosti.
Ne mora biti ovako. Ovi uslovi su rezultat namjernih političkih odluka. Pružamo nečuvene poreske rupe za milijardere i velike korporacije. Najviša poreska stopa je manje od polovine one koja je bila tokom poslijeratnog ekonomskog buma. Realna minimalna plata je dramatično pala od 1960-ih.
Možemo napraviti bolje izbore. Pogledajmo neka od pitanja koja su najvažnija američkom narodu:
Zdravstvena njega za sve
35 miliona Amerikanaca još uvijek nema zdravstveno osiguranje. Milioni drugih su nedovoljno osigurani, s visokim odbitcima i participacijama koje mogu učiniti potreban medicinski tretman nedostupnim.
Mi smo jedina velika industrijalizirana zemlja na svijetu koja ne pruža univerzalnu zdravstvenu zaštitu za sve svoje građane. Medicare je mnogo isplativiji od privatnih osiguravača i mogao bi poslužiti kao temelj za sistem jednog platitelja poput onih u Velikoj Britaniji, Španiji, Norveškoj, Italiji, Islandu i Portugalu. Druge zemlje, uključujući Japan, Francusku, Njemačku, Kanadu i Dansku, pružaju univerzalnu pokrivenost bez sistema jednog platitelja, ali sa boljom kontrolom troškova i usluga.
Ako ove zemlje mogu pružiti univerzalnu zdravstvenu zaštitu, zašto ne možemo i mi?
Državno visoko obrazovanje bez školarine
Studentski dug je u ovoj zemlji dostigao razmjere krize. 41 milion Amerikanaca opterećeno je studentskim dugom. Studentski dug premašio je dug po kreditnim karticama i sada je drugi najveći izvor ličnog zaduženja u ovoj zemlji.
Ljudi koji su diplomirali 2014. sa studentskim dugom u prosjeku su dugovali po 30,000 dolara. To je neodrživo i neoprostivo.
Školarina je besplatna u Njemačkoj, čak i za državljane drugih zemalja. Takođe je besplatan u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Irskoj, Islandu i Meksiku. Ako oni to mogu, zašto ne bismo mogli i mi? Zašto prihvatamo situaciju da stotine hiljada kvalifikovanih ljudi ne mogu da idu na fakultet jer njihove porodice nemaju dovoljno novca?
Plaćeni porodični odsustvo
Mi smo jedina velika nacija na svijetu koja ne garantuje plaćeno slobodno vrijeme za nove roditelje. Od 182 zemlje koje pružaju plaćeno odsustvo, više od polovine garantuje najmanje 14 sedmica odmora.
U Velikoj Britaniji novopečene majke dobijaju 40 sedmica plaćenog odsustva. 70 posto zemalja nudi plaćeno odsustvo i novopečenim očevima. Očevi imaju dvije sedmice plaćenog odsustva u Velikoj Britaniji, Danskoj i Austriji.
Mi smo nacija koja se ponosi svojom posvećenošću porodičnim vrijednostima. Zašto ne možemo osigurati da novi roditelji imaju vremena da se povežu sa svojom djecom?
Bolovanje
Čak i kada se Amerikanci koji rade suočavaju sa ozbiljnom bolešću poput raka, nemaju garanciju na plaćeno bolovanje.
Prosječnom radniku u drugim razvijenim zemljama zagarantovano je plaćeno bolovanje za dugotrajno liječenje raka, za periode koji se kreću od 22 dana u Kanadi do 44 dana u Njemačkoj i 50 dana u Norveškoj.
Mi smo jedina od 22 bogate nacije koja ne garantuje neku vrstu plaćenog bolovanja. Kada ćemo se pridružiti ostatku svijeta u osiguravanju da bolesni radnici mogu ozdraviti bez švorca?
Plaćeni odmor
Mi smo jedina napredna ekonomija i jedna od samo 13 nacija u cijelom svijetu koja radnicima ne garantuje plaćeni odmor. Radnici u Francuskoj svake godine dobiju cijeli mjesec plaćenog slobodnog vremena. Skandinavskim radnicima je zagarantovano 25 dana plaćenog odmora godišnje. U Njemačkoj je cifra 20 dana, a Japan i Kanada svaki garantuju 10 plaćenih dana godišnjeg odmora.
Uobičajeno je (iako nije zagarantovano) da više plaćeni američki radnici dobiju odmor. Ali polovina svih niskoplaćenih radnika u ovoj zemlji uopšte ne dobija plaćeno slobodno vreme.
Prekomjerni rad
Amerikanci su prezaposleni i na druge načine. Uprkos ogromnom povećanju produktivnosti u posljednjih 100 godina, Amerikanci i dalje rade neke od najdužih sati na svijetu. Ogromna većina zaposlenih ljudi (85.8 posto muškaraca i 66.5 posto žena) radi više od 40 sati sedmično. Uporedite to sa zemljom poput Norveške, gdje samo 23 posto muškaraca i 8 posto žena radi više od 40 sati sedmično.
Svake godine Amerikanci rade 137 sati više od japanskih radnika, 260 sati više od britanskih i 499 sati (62.3 dana) više od francuskih radnika – uprkos činjenici da je produktivnost porasla 400 posto od 1950. godine!
Ostale zemlje se kreću u suprotnom smjeru. Španija, Norveška i Holandija su sve skratile radnu nedelju na 35 sati. Zanimljivo je da te zemlje imaju veću produktivnost od onih sa 40-satnom radnom nedjeljom.
Takođe, više godina života provodimo na poslu. Milioni Amerikanaca odgađaju odlazak u penziju - i, u nekim slučajevima, rade do dana smrti. Ankete su pokazale da se trećina Amerikanaca boji da se nikada neće moći povući.
Nejednakost
Zaostajemo i u drugim oblastima, od troškova čuvanja djece do pristupa internetu. Možemo i moramo bolje. To znači rješavanje velikog ekonomskog, političkog i moralnog pitanja našeg vremena: nejednakosti bogatstva i prihoda. Danas imamo više nejednakosti nego bilo kada od 1928. To je neprihvatljivo.
Moramo poslati jednostavnu poruku klasi milijardera: Ne možete imati sve.
Svađaće se, naravno. I političari koji im služe. Oni će insistirati na tome da ne možemo bolje, da ne možemo imati ista osnovna prava kao građani drugih zemalja.
Vrijeme je da njima i sebi postavimo jednostavno, ali vrlo važno pitanje: Zašto ne?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
4 Komentari
Može se pouzdano predvidjeti sa 100% tačnosti da će korporativni kandidat pobijediti u 2016. KORPORATIVNI KANDIDAT ĆE POBJEDITI! Džordž Karlin je bio 100% u pravu kada je rekao reči da ne daju (pežorativno) o vama ili vašoj deci ili zemlji.
Ima li to veze sa jednim čovjekom i jednim glasom, sa prirodom republike, sa bilo kakvom definicijom demokratije? Teško. Da li su Dems ili GOP sposobni da izaberu kandidata koji ima dozvolu od prave elite moći da se bavi egzistencijalnim problemima sa kojima se danas suočavaju zemlja i svijet? Prekomjerna populacija, ekonomska grabežljivost, klimatski haos i degradacija okoliša i tehnologija koja je van kontrole prijete vrsti; ova se među mnoštvom drugih populističkih pitanja zanemaruju. Dakle, glasajte, nemojte glasati u ovom nefunkcionalnom dvopartijskom sistemu. Neće se mnogo promijeniti ako će se išta promijeniti osim što će naše stvarne patologije zagnojiti i dodatno propasti društvo s beskonačnim potencijalom. U međuvremenu, svaki dan učinite nešto da se uhvatite u koštac sa pravim neprijateljem. Occupy ih je nazvao 1%. Učinite to prije nego što postanemo bespomoćni kao Winston Smith, Orwellov protagonist u “1984.” Učinite to uz razumijevanje da nema apsolutno ničeg legalnog u vezi sa državom nadzora koju je stvorio današnji Veliki brat a što bi Orwellovog Velikog brata posramilo.
U ovom trenutku ljudi će se zapitati: „Ali šta mogu učiniti?“ Oni to pitaju ne shvaćajući da su upravo optužili sistem. U pravoj republici takvo pitanje bi bilo nezamislivo. Šta još treba dokaza da je naš sistem diktatorski, oligarhijski?
Ako ne Bernie, ko?
Zar ne treba da glasamo? Procenat učesnika stalno opada, republike čine sve u svojim državama da ga zadrže na niskom nivou.
Ako glasovi padnu ispod 20% na velikim izborima, možete li to nazvati demokratskim?
Bernie vrlo dobro zna zašto ne. To je zato što Poslovni okrugli sto, Privredna komora, Vijeće za vanjske poslove i povezani bankarski i korporativni interesi nisu ni najmanje zainteresirani. Oni su naporno radili tokom decenija kako bi prevarili sistem i potkopali dobrobit stanovništva.
Ovo je najveća predstava na svijetu, Circus Maximus i Chomskyjeva “četvorgodišnja izborna ekstravaganca” sve upakovano u jednu veliku predstavu pasa i ponija. To je umjetnost odvlačenja pažnje, a Veliki brat je na pravom putu da to izvede još jednom u 2016. Bernie nije rješenje. Mi smo odgovor i ponestaje nam vremena.
Bernie Sanders:
Cijeli vaš esej je uokviren u masivno destruktivnu paradigmu kapitalizma. Sve dok se ne odreknete temeljnog uzroka klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem — ekonomskog sistema koji je konstruiran za profit nekolicine, bez obzira na njegove posljedice po druge živote, ljudske i druge — pogrešni, dezinformativni odgovor na „zašto ne?“ nije ništa drugo do izvinjenje za nastavak istim destruktivnim, konzumativnim putem ekološke i kulturne eksploatacije za profit. Ako zaista vjerujete u preokret nejednakosti, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje za sve – a kamoli u omogućavanje ljudima da žive u miru – iznijeli biste jasan argument za napuštanje kapitalizma i raspuštanje finansijskog sistema koji nastavlja da ostvaruje ekonomski profit za moguć vrlo mali dio čovječanstva dok većina svijeta živi u siromaštvu, glađu, represiji, ratovima i svim drugim manifestacijama imperijalizma i terorizma sponzoriranog od strane kompanija. Nijedna od vaših floskula o tome da radite bolje neće biti bitna kada sistem za održavanje ljudskog života u globalnoj ekologiji postane nesposoban za život.
Štaviše, niste napisali ništa što bi ukazivalo da dajete ostavku na svoj dokazani stav kao militarista i zagovornika nastavka američkog imperijalizma i terorizma. Također, jasno je da ostajete pristalica izraelskog aparthejda i rasizma i američka podrška vladi koja, pored SAD-a, nastavlja nekažnjeno prakticirati ratne zločine.
U vašem drskom eseju nisam pročitao ništa više od praznije retorike koja je imala za cilj da manipuliše američkim građanima da učestvuju u šaradi demokratije i izbora koje su kupile kompanije. Kao i svaki drugi korporativni političar – svi se izvinjavaju za uništenje života statusa quo – vi niste ništa drugo do prevarant!