TESKA LJUBAV
Ovo je užasna vježba koju želim da niko zapravo ne izvodi. Idite do sljedeće osobe koju vidite na ulici i udarite je po glavi bejzbol palicom. Obori ga na zemlju. Možda ga čak i nokautirate na trenutak. Onda stanite iznad njega i još ga udarite. Stavite nogu na njegova leđa i gurnite mu lice u trotoar.
Sada sačekajte da neko posmatra ovaj napad i izrazi svoju nelagodu njime. Posmatrač vam može zamoliti ili reći da se udaljite od osobe za koju se čini da pokušavate da ubijete. Dok posmatrač komentariše i možda pokušava da interveniše, počnite da govorite svojoj žrtvi – pobrinite se da vas posmatrač čuje – da samo pokušavate da mu pomognete. Obavijestite ga da vam je “upravo ponestalo strpljenja”.
Recite svojoj žrtvi da ste učinili skoro sve što ste mogli da poboljšate njegov patetični život, ali da će u određenom trenutku jednostavno morati „preuzeti odgovornost“ za svoje postojanje. Reci mu da nema više besplatnog ručka i socijalne pomoći. Recite svojoj žrtvi da je vrijeme da sama ustane. Recite mu da ćete "ostati" kada on "ustane".
Recite posmatraču da su svjedoci primjene "teške ljubavi" prema samodestruktivnom ovisniku o drogama i/ili socijalnom zavisniku kojem pokušavate "pomoći".
'OVA KULTURA ZAVISNOSTI'
Imam ime za ovu divnu malu vježbu. Ja to zovem Tom Vilsack. Ali mogli bismo ga nazvati Steny Hoyer. Ili Carl Levin. Ili Evan Bayh. Ili Obama.
Tom Vilsack je centristički (Democratic Leadership Council – Republican Light) guverner Ajove koji je nedavno postao prvi demokrata koji je najavio svoju kandidaturu za predsjednika. „Živimo u velikoj naciji“, rekao je Vilsak novinarima, kada „dečak odrastao u sirotištu“ (kao što je Vilsack bio) može „da odraste da se kandiduje za predsednika“.
Vidio sam kako nekadašnje siroče daje uvodnu riječ na Grinnell koledžu u Iowi prošlog maja. Bilo je to depresivnih 20 minuta. Bio je topao proljetni dan. Stotine pametnih starijih osoba u kapama i haljinama došle su da prime svoje diplome i da se slikaju nakon četiri godine na zahtjevnom koledžu liberalnih umjetnosti usred velikog srednjeg zapada.
Nisu došli da čuju Vilsacka kako govori, kao što je on govorio, o potrebi da se 'love' američkih 'neprijatelja' i 'ako je potrebno, ubiju ih'. Ove i druge ljupke fraze koje pokazuju Vilsacka" Odlučnost da se provede hrabra i ubilačka vanjska politika ponavljala se u cijelom guvernerovom obraćanju. (Čula sam kako je baka jednog maturanta primijetila da ne misli da guverneri država mogu napasti strane zemlje). Bilo je očito da je Vilsack početak vidio kao sve o svojim predsjedničkim ambicijama.
Govor je dobio ljubazni aplauz predsjednika koledža (republikanca) i fakulteta i potpunu tišinu studenata. Nijedan klinac nije pljeskao.
„Nedavno je Vilsack stigao u politički duhovit „Dnevni šou“ Džona Stjuarta.“ Bilo je nekih duhovitih replika, a zatim i neke teške rasprave o ključnim spoljnopolitičkim pitanjima. Evo dijela službenog izvještaja Associated Press o Vilsackovom pojavljivanju:
„Pokažući punjenu patku koja nosi dugme ‘#1 Vilsack Fan’, demokratski guverner Iowe je u ponedeljak igrano odgovorio na pitanja Jona Stewarta, voditelja ‘The Daily Show’ na Comedy Centralu. Vilsack je razmjenjivao svoje ime i čak je našao nekoliko minuta za ozbiljan razgovor o Iraku.”
„Patka je bila poklon za Stewarta koji je u sedmicama otkako je Vilsack zvanično objavio da se kandiduje za predsjednika, koristio animiranu patku da se podsmeva kako Vilsackovo ime zvuči kao „Aflac“ – osiguravajuće kompanije koji koristi glasnu patku kao bacača.â€
„Izvlačeći punjenu patku iz vrećice za poklone, Stewart ju je pogledao i nasmiješio se prije nego što ju je stisnuo.“
„Aflac“, zacvililo je.“
„Stewart je izgledao impresioniran.“
” „Znači, nećete pobjeći od humora vezanog za patke?” upitao je Stewart.“
” ” „Neću odustati od problema. Tako je,“ mrtav je Vilsack.“
„Vilsack i Stewart su našli zajednički — i ozbiljniji — razgovor o Iraku. Vilsack je bio kritičan prema predsjedniku Bushu rekavši da je on jedina osoba u zemlji koja vjeruje da Sjedinjene Države treba da ostanu na svom kursu u Iraku.“
“Vilsack je rekao da Iračani moraju preuzeti odgovornost za svoju sigurnost. Njihovo oslanjanje na Sjedinjene Države nazvao je ‘ovisnošću.’“
” „Stvorili smo ovu kulturu zavisnosti,” rekao je on.â€
„Na telekonferenciji s novinarima nakon snimanja emisije u ponedjeljak, Vilsack je rekao da je uživao u svom iskustvu.“ (Associated Press, „Vilsack Shows Humorous Side, Discusses Iraq on Daily Show“, 18. decembar 2006.)
Koliko mogu da procenim, Džon Stjuart je igrao zajedno sa linijom zavisnosti i zavisnosti. Tu nije našao ništa da se podsmeva – nema šale o Vilsackovoj patetičnoj zavisnosti i ovisnosti o novcu za korporativne kampanje, na primjer.
Vilsack ima zanimljiv pogled na Iračane skoro četiri godine nakon što je najmoćnija vojna država u svjetskoj istoriji ilegalno napala njihovu zemlju, ubila 700,000 civila, otpustila njihovo civilno društvo i u suštini rasformirala njihovu državu. Jedan divan izraz naše želje da pomognemo Iračanima da preuzmu ličnu i kolektivnu odgovornost za svoje nefunkcionalne živote došao je tokom našeg opakog napada na irački grad Faludžu – koji je bio na meti posebnog carskog razapinjanja jer se s posebnom militantnošću odupirao okupaciji. Kako zapaža sociolog Michael Mann;
„SAD su pokrenule dva rafala žestokog napada na grad, u aprilu i novembru 2004. Iskoristile su resurse moći koje posjeduju – razornu vatrenu moć sa udaljenosti koja minimizira američke žrtve. U aprilu, nakon svakog napada zračnog bombardovanja i gađanja, vojni komandanti su tvrdili da su precizno gađali i ubijali pobunjeničke snage, ali su lokalne bolnice izvijestile da su mnogi ili većina žrtava bili civili, često žene, djeca i starci... novembra, podsticali su civile, osim vojno sposobnih muškaraca [prinuđenih da ostanu, PS], da napuste grad. Prvi zračni napad uništio je jedinu bolnicu na teritoriji koju drže pobunjenici kako bi se osiguralo da ovoga puta niko neće moći dokumentirati civilne žrtve. Američke snage su zatim prošle kroz grad, praktično ga uništivši. Nakon toga, Faludža je izgledala kao grad Grozni u Čečeniji nakon što su je Putinove ruske trupe sravnile sa zemljom†(Michael Mann, “Nekoherentno carstvo†(New York: Verso, 2005, str.xii)
Tekući američki napad na Irak – koji se možda priprema za novi “nalet” koji hrabro prkosi većinskoj javnoj podršci SAD-a (i Iračana) za brzo američko povlačenje – motiviran je željom da produbi američku kontrolu nad bliskoistočnom naftom, a time i svetski imperijalni sistem. Nosi otvoreno orvelovsku oznaku “Operacija Iračka sloboda.– Dolazi kao povijesni trag ranijeg “svirepog napada“ („Operacija Dessert Storm“) i više od decenije masovnih ubojstava pod vodstvom SAD-a. “ekonomske sankcije” koje su ubile više od pola miliona iračke djece “što je “cijena vrijedna plaćanja” za unapređenje inherentno plemenitih spoljnopolitičkih namjera SAD-a u deklaraciji demokratske državne sekretarke Madeline Albright koju je prenosila nacionalna televizija. Najzanimljiviji događaji Dessert Storm-a uključivali su upotrebu municije koja sadrži osiromašeni uranijum i kasetne bombe ciljane na civile i ozloglašeni pokolj nebrojenih hiljada iračkih vojnika koji su se predali na 'Autoputu smrti'.
Nakon svega toga i više, problem Iračana, smatra Vilsackova linija, je da su oni gomila nefunkcionalnih ovisnika o drogama i socijalnoj pomoći. Da, jednostavno moramo odbaciti naše liberalno-paternalističke iluzije i prestati pokušavati nametnuti naše cvilljivo Veliko društvo tim prokletim Iračanima! Nema više AFDC-a i kreka kokaina za one lijene, samoprezirne "nižeklasne" Mesopotamce!! „Čujte ovo, Iračani: učinili smo sve što smo mogli da vam pomognemo da se podignete, ali sada je vrijeme da se izvučete svojim vlastitim čizama!“ Tačno: dosta ovog maženja New Deal-a krvarećeg srca: liberalno sirotište je zatvoreno i jednostavno nećemo zauvijek biti popustljivi tata Iračana.
„NAŠA PREDANOST, DOK VELIKO NIJE BESKRAJNO
Vilsack nije jedini vodeći demokrata koji trubi o ovoj opako rasističkoj, neokonzervativnoj (i neoliberalnoj) liniji prema iračkim korisnicima naše grube ljubazne ljubaznosti. Drugi primjeri uključuju američkog senatora Carla Levina (D-Michigan), koji je iskoristio nedavna ratna saslušanja u Iraku u senatskom komitetu za oružane snage (koji će Levin biti na čelu od sljedeće godine) da tvrdi da 'ne možemo spasiti Iračane od njih samih' i da se raspravlja za “spuštanje odgovornosti za budućnost Iraka tačno tamo gde joj je mesto – na Iračane.–
Krajem prošlog novembra, novoizabrani vođa većine u Predstavničkom domu Steny Hoyer (D-Maryland) sugerirao je da će te dobronamjerne američke snage možda morati (djelimično) da napuste Irak jer su ljudi te nacije jednostavno previše neorganizirani. „U danima koji su pred nama“, rekao je Hoyer, „Iračani moraju donijeti teške odluke i prihvatiti odgovornost za svoju budućnost. I Iračani moraju znati: naša posvećenost, iako velika, nije beskonačna.“ Nema veze što velika većina Iračana već dugo želi da američke snage odu, podržavaju napade na američke trupe i okrivljuju okupaciju za destabilizaciju njihove nacije! Čovjek se zapita koliko je 'svježih ubistava' američkih snaga na imperijalnim stratištima proslavljeno u Iraku dok je Hoyer izgovarao svoje strašne riječi.
Američki senator Evan Bayh (D-Indiana) smatra da Iračani 'izgleda da nisu u stanju ili ne žele' da 'stabilizuju svoju zemlju' sa – da dobiju ovu – pomoć koju smo im ponudili.
„SAD NEĆE DRŽATI DRŽAVU BESKONAČNO“
A tu je i predsjednička nada i nacionalna slavna ličnost Barack Obama (D-IL). U nedavnom govoru čikaškom Vijeću za globalna pitanja (CCGA), Obama je tvrdio da bi 'raspored' za 'fazno (i vrlo djelomično, PS) povlačenje' američkih trupa 'poslao jasnu poruku iračkim frakcijama da SAD neće držati zemlju na okupu beskonačno [naglasak dodat] – da će na njima biti da formiraju održivu vladu koja može efikasno voditi i osigurati Irak†(Obama, “ A Way Forward in Irak,« Govor čikaškom Vijeću za globalna pitanja, 20. novembar 2006.) Ovo je bila izvanredna izjava navodno 'antiratnog' senatora iz vojne supersile koja je provela skoro četiri godine namjerno razbijajući društvo i javne kapacitete ionako očajno siromašna i devastirana (u velikoj mjeri zahvaljujući politici SAD) nacija.
Brutalan, tekući napad SAD-a prirodno je izostao iz Obamine tvrdnje prošlog novembra da se „Irak spušta u haos zasnovan na etničkim podjelama koje su postojale mnogo prije dolaska američkih trupa.“ Osim zakašnjelog datuma kolapsa Iraka u građanski rat, ova moralno osporena formulacija zanemaruje ulogu imperijalnog napada u razbijanju javnih institucija koje su ograničile 'haos' unutar Iraka. Ona briše kritičnu ulogu osvajača u postavljanju Iračana jedni protiv drugih duž etničkih linija.
AMERIČKI 'REŠENI' U 'ULICAMA FALLUJAH'
Ali najštetniji i najotkriveniji trenutak u Obaminom govoru CCGA dogodio se kada je Obama imao imperijalne drskosti da kaže sljedeće u prilog svojoj uznemirujućoj tvrdnji da su građani SAD-a snažno podržavali 'pobjedu' u Iraku: 'Američki narod je je vanredno riješeno [u podršku OIL-u, PS]. Vidjeli su svoje sinove i kćeri ubijene ili ranjene na ulicama Faludže.“
Ovo je bio jeziv izbor lokaliteta, iz gore navedenih razloga (imajte na umu Mannov naglasak na minimiziranju američkih žrtava). Nije iznenađujuće da je Faludža vodeći simbol grabežljivog američkog imperijalizma u arapskom i muslimanskom svijetu. To je duboko provokativno i uvredljivo mjesto za Obamu što je izabrao da istakne američku žrtvu i 'odlučnost' u imperijalističkoj okupaciji Iraka.
Možda je Obama trebao historijski proširiti svoje tumačenje kako bi se osvrnuo na plemenitu 'žrtvu' i 'odlučnost' Amerikanaca koje su pokazali u masakrima na mjestima kao što su Mystic River, Sand Creek, Wounded Knee, Luzon (na Filipinima koje su okupirale SAD), No Gun Ri (Koreja), My Lai (Vijetnam), Panama City (1989) i južnog Iraka 'Autoput smrti' (1991). Šta kažete na spominjanje njemačke “odlučnosti” u nacističkom napadu na Gerniku (1936.), s kojim su mnogi posmatrači uporedili akcije SAD protiv Faludže?
Naravno, nijedan od gore citiranih demokratskih političara ne poziva na brzo ili potpuno povlačenje SAD-a iz Iraka. Oni podržavaju kontinuirano i dugoročno prisustvo američkih vojnih snaga i baza tamo, u skladu s američkom kontinuiranom imperijalnom ovisnošću o kontroli i eksploataciji bliskoistočne nafte i ovisnosti o njoj.
CINDY SHEEHAN: 'ONA NIJE SMEŠNA'
Cindy Sheehan govorila je na Univerzitetu Iowa (UI) prije izbora za Kongres. Govorila je o potrebi američkih građana da preuzmu odgovornost za – i stave svoje živote na kocku kako bi zaustavili – zločinačku politiku Bushove administracije u Iraku i drugdje. Njen govor spojio je brojne duhovite trenutke – Sheehan može biti vrlo zabavna – sa ozbiljnim razmišljanjima o ratu u kojem je ubijen njen sin Casey. Ona je izrazila malo nade u sposobnost Demokratske stranke da funkcioniše kao sredstvo za unapređenje mira i pravde. Prenijela je spremnost da radi za antiimperijalnu treću stranu u SAD-u
Užasne izjave Vilsacka, Levina, Hoyera, Obame i drugih demokrata natopljenih krvlju i uljem u potpunosti su u skladu s njenim osjećajima.
Sheehan je bona fide nacionalna ličnost i bio sam iznenađen kada sam vidio samo 200 ljudi koji su prisustvovali njenom govoru. Nije moglo biti više od tri ili četiri profesora UI u dvorani.
U jednom trenutku u sesiji pitanja i odgovora nakon njenog govora, neko je pitao Sheehan zašto se nikada nije pojavila u 'The Daily Show'. Stewart ju je do sada odbijao, izvijestila je, jer, kako je rekao njenom publicisti, „Ona nije smešna.“
Ne, ona nije poput onog ubilačkog smijeha Toma Vilsacka, bivšeg guvernera čije ime zvuči kao osiguravajuća korporacija. Pitam se da li njegov profil o finansiranju kampanja vezan za korporativne kampanje uključuje ikakve donacije od Aflac-a.
Veteran radikalni istoričar, novinar i aktivista Paul Street (paulstreet 99@ yahoo. com) je anticentristički politički komentator smješten u srednjem zapadu u centru US Streeta, autor je knjige Imperija i nejednakost: Amerika i svijet od 9. septembra. (Boulder, CO: Paradigm, 11), Segregirane škole: obrazovni apartheid u eri post-građanskih prava (New York, NY: Routledge, 2004) i Još uvijek odvojene, nejednake: rasa, mjesto i politika u Čikagu (Čikago, 2005) Sljedeća knjiga Streeta je Racial Oppression in the Global Metropolis: A Living Black Chicago History (New York, 2005).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati