“Bez obzira koliko opravdano”
Nedavno sam dobio zanimljivu poruku od mog „progresivnog“ kongresmena Davida Loebsacka (D, IA). Loebsack je "liberalni" demokrata koji je prošle godine unio antiratno raspoloženje u Predstavnički dom Sjedinjenih Država.
Pošta počinje ovako: „Dragi komšije, dugujemo zahvalnost vojnicima koji su platili najveću cijenu kao i onima koji su se na sreću vratili svojim porodicama i prijateljima.“
Ovo je Loebsack-ova postava koja maše zastavom za unapređenje nekih osnovnih stvari najpristojnije podrške “progresivcima”: poboljšano finansiranje i odredbe za boračko zdravlje, obrazovanje i socijalnu skrb.
Pošta uključuje fotografiju na kojoj Loebsack nudi "dobre želje za siguran povratak kući" četi Nacionalne garde Iowe koja je poslata u Irak.
Na naslovnicu ove pošte, Loebsack nalijepi sljedeći citat Georgea Washingtona: „Spremnost s kojom će naši mladi ljudi vjerovatno služiti u ratu, bez obzira koliko opravdana, biće direktno proporcionalna tome kako oni doživljavaju veterane ranijih ratova bili su tretirani i cijenjeni od strane njihove nacije.”
Loebsack ne elaborira tačno zašto njegovi birači duguju posebnu zahvalnost onima koji su slijedili naređenja za invaziju i okupaciju Iraka. Je li to da su nas trupe zaštitile od imaginarnog iračkog napada nepostojećim iračkim „oružjem za masovno uništenje“ (WMD)? Da su nas čuvali od terorizma, kojem nas čini još ranjivijim superprovokativna i arhi-kriminalna američka naftna okupacija Mesopotamije? Je li to da su trupe „služile“ (napale) umjesto nas...da su napale Irak po Čejni i Bushovoj komandi da mi to ne bismo morali?
Loebsack ne pojašnjava zašto bi njegovi birači željeli da "naši mladi ljudi" budu "voljni... služiti u ratu, ma koliko opravdano". On ne objašnjava zašto bismo trebali vjerovati našim kreatorima politike (republikanskim ili demokratskim) da izaberu i vode “pravedne ratove” nakon više od četiri i po godine “američke” ilegalne i bogato demokratske invazije na Irak.
A Loebsack ne hvali one vojnike koji zaslužuju najviše aplauza i zahvalnosti građana SAD-a i svijeta: one koji su hrabro odbio da učestvuje u ilegalnoj petroimperijalističkoj okupaciji.
“NAPREDAK” U HOLOKAUSTU U IRAKU
Prije nego što je poslao ovu poštu, Loebsack je izvijestio da vidi "izvestan napredak" u američkoj okupaciji Iraka tokom nedavne misije utvrđivanja činjenica u toj ilegalno napadnutoj državi (Jane Norman, "Congressman Sees Some Progress in Iraq," Des Moines Register Star, 23. oktobar 2007.). Izazvao sam bijes mejnstrim demokrata na lokalnom (okrugu Johnson, Iowa) “progresivnom” listu kada sam u raspravi o Loebsackovom izvještaju doprinio sljedećem: “okupacija Iraka ('uglavnom zbog nafte', kako je čak i Alan Greenspan nedavno primijetio) je gola imperijalna agresija čista i jednostavna i svaka ideja dobrodošlog 'napretka' koja bi se mogla postići u njenom izvođenju je perverzna... Loebsack bez sumnje misli da je 'rat' (gdje je? ne ovdje... ako je 'rat' to je jedan - jednostrani i drsko imperijalni rat kolonijalne agresije) bio je greška, velika greška... 'glupi rat' i slično, ali on ne može ili neće javno priznati (a ne mogu ni ostali Dems sa čudnim izuzecima kao Kucinich i Gravel) istina: 'Operacija Iraq Freedom' (OIF) je veliki i trajan zločin koji je predvidivo nametnuo Holokaust ljudima u Iraku (milion mrtvih i milioni više primorani da napuste svoju domovinu). Siguran sam da je Hitler čitao izvještaje o 'napretku' u okupaciji Poljske i Francuske, itd.”
Ovaj moj skromni komentar isprovocirao je jednog podređenog operativca u lokalnom liberalno-akademsko-industrijskom kompleksu (doktorand od 40-ak i vanredni profesor na "studijama kulture") da najavi da će me uskoro napasti na jednom moćnom univerzitetu ( iz Iowe) radio stanica.
IGRA “UBAC U LEĐA”.
Ova mala priča dio je veće drame s prethodnicima koji uključuju politiku koja je dovela do uspona Hitlera.
Kao što je već neko vrijeme očito, mesijansko-militaristička američka desnica sprema se okriviti “liberalnu” Demokratsku stranku i medije za arhi-kriminalni fijasko koji je OIF
Sadistički, krvlju natopljeni glavni okupator George W. Bush planira svoj katastrofalni kolonijalni “rat” (stalnu politiku jednostrane imperijalne agresije) prenijeti na sljedeću predsjedničku administraciju, što je vjerovatno (nemalo hvala dio situacije u Iraku) da bude naseljen demokratom.
Radeći u skladu sa standardnim (Karl) Rove-ianovim nacrtima, vojno-nacionalistički republikanci će tvrditi da je pravi uzrok noćne more u Iraku neuspjeh demokrata, medija i zapravo američkog naroda da „podrže trupe. ” “Liberalni” i (čak) “lijevi” mediji, demokrate i stanovništvo bit će optuženi za “gubljenje” “rata” zabijanjem bodeža u otkrivena leđa vrline vojske. “Liberali”, demokrati, antiratni aktivisti i drugi “slabi” Amerikanci bit će mračno optuženi za izdajničku “negativnost” i “pesimizam”. Biće okrivljeni za potkopavanje velike nacije u „vreme rata“. Biće osuđeni za unapređenje „mentaliteta gubitnika“ kada je muževni duh Manifest Destiny 21. veka mogao da proizvede pobednički irački kraj za Ujka Sema.
To je stara optužba za „ubod nožem u leđa“, koju je njemačka desnica koristila za tako lijep učinak protiv njemačkih socijaldemokrata, radikala i liberala nakon Prvog svjetskog rata. Znamo ponešto o posledicama.
Recept za obnovu nacionalnog ponosa i istaknutosti? Vratite pravu Ratnu stranku – onu koja je najneustrašivija i najpouzdanija u svojoj odlučnosti da vlada svijetom kroz čistu prevagu sile i željezni duh nacionalne volje.
PROTIV "RATU" JER JE ZLOČINAČKI I IMPERIJALISTIČKI V. SPROTIVANJE JER NE FUNKCIONI
Namirišući veliku priliku i rizik u četverogodišnjim izbornim vodama, Demokratska stranka je zaglavljena između (a) svoje uočene potrebe da „izgleda oštro“ na „nacionalnu sigurnost“, (b) svojih jakih imperijalnih obaveza, (c) katastrofalne situacije na teren u Iraku (gdje je američka “pobjeda” nezamisliva), (d) pritisak da se umiri američka većina i progresivna izborna baza koja mrzi “rat” i čiji je antiratni osjećaj omogućio demokratama da postanu većinska Kongresna stranka u jesen 2006. .
Partija pokušava hodati po ovom konopcu od četiri niti nastavljajući financirati okupaciju Mesopotamije, istovremeno praveći "progresivne" buke o davanju "našim" pravednim ratnicima adekvatnih pancira, financiranju brige veterana i okončanju korupcije u stilu Haliburtona u dodjeli nagrada ugovora o “odbrani”. U njemu se hvale “trupe” za njihove plemenite “žrtve” da “zaštite” “slobodu” i “sigurnost” običnih Amerikanaca. Aplaudira vojnicima što su, da citiramo glasnogovornika Vijeća za vanjske poslove Baracka Obamu, "učinili sve što smo ikada mogli tražiti...bez pitanja". Daje pažljivo kalibrirane izjave o “rasporedima” kako bi se “vojske vratile kući”... jednog dana uskoro. Kritikuje se „nesposobnost” sa kojom je okupacija vođena, pa čak i (posebno na predsedničkim izborima) (strateška) mudrost pokretanja invazije na prvom mestu. Ponekad kritikuje upotrebu pretjerano zlobnih i autoritarnih tehnika – tj. prisluškivanja i prisluškivanja – u provođenju Bushove politike u zemlji i inostranstvu.
Ali ne dovodi u pitanje ključne imperijalne doktrine koje stoje iza Operacije oslobođenja Iraka (OIL)[1] – doktrine u čijem je razvoju dugo pomagao. Ne priznaje da je „rat“ i monumentalno nezakonit i „uglavnom [uglavnom, PS] zbog nafte“. Ne priznaje da je “rat” osvetnički i rasistički. I ne voli da govori o brojnim zločinima koje je naša navodno inherentno vrlina vojska počinila nad civilima u izvršenju šireg zločina, a to je invazija.
Demokrate su se „protivile ratu“ ne zato što je invazija na Irak nezakonita i nemoralna, već zato što ne funkcioniše. Oni ponekad priznaju da je okupacija (“rat”) bila strateška greška – “glupi rat” (Obama) – ali neće priznati da je to zločinačka i izopačena politika vođena prisilom Sjedinjenih Država koja je svjetska suprematika da produbi svoju kontrola superstrateške bliskoistočne nafte.
Neki vodeći demokrati – npr. Edwards, ali ne i Hillary Clinton (koja slijedi Busha II u tome da nikada ne priznaje greške ili zločine) – i neki dijelovi “liberalnih” medija (The New York Times i Washington Post) izvinili su se što su se poigravali s originalom Obmane sa oružjem za masovno uništenje da je Cheney-Bush napredovao u prodaji NAFTE (2). Ali izvinjenja nisu stigla zbog nastavka poigravanja sa jednako detinjastim tvrdnjama o promociji demokratije koje su gurnute u središte kada je američkoj većini postalo očigledno da je Sadamovo oružje za masovno uništenje nestalo(3).
Problem ovdje nije samo u tome što je ova stranačka linija duboko nemoralna i izražava bogato dvostranačku prirodu Američkog carstva, pa čak i Bushovu doktrinu (4). Druga poteškoća je u tome što može biti politički nefunkcionalno. Kao što su Jeremy Brecher i Brendan Smith primijetili prošlog proljeća, „sve dok američki narod čuje [od demokrata, PS] da je jedina stvar koja nije u redu s ratom to što ga gubimo“, demokrati će ostati ranjivi na optužbe da njihov “poraženost” koštala je “pobjedu” SAD u Iraku (5). Izlaz iz ove dileme, primjećuju Brecher i Smith, jeste priznavanje, razotkrivanje i osuda okupacije kao pogrešne i odbacivanje imperijalne pretpostavke da je Irak „naš“ da ga „izgubimo“.
Sve dok demokrati vjeruju ili tvrde da vjeruju da je kriminalna invazija nafte pokrenuta s “najboljim namjerama” (Obama) i vrijedna pobjede (čak i ako je njeno početno pokretanje bila “strateška greška”), oni će biti donekle zaslužne mete za vojno-nacionalističke optužbe za neopravdanu „negativnost“, „beskičmenost“, „pesimizam“ i „poraženost“.
Optužnica može biti nažalost ironična i uglavnom apsurdna s obzirom na stalnu spremnost Demokrata da finansiraju rat i da podrže besmislenu tvrdnju da je rat pokrenut da bi se „izvozila demokratija“ (6). Ali moglo bi se zadržati, hranjeno njihovim nezgodnim balansiranjem između antiratne većine i njihovog imperijalnog identiteta, vjere i zatočeništva.
Iz ovog i drugih razloga, glasine o smrti opake vladavine ekstremističkih i opasnih republikanaca mogu biti pretjerane.
Veteran radikalni istoričar, novinar i govornik Paul Street (paulstreet99@ yahoo.com) je anticentristički politički komentator koji se nalazi u Iowa Cityju. Street je autor knjige Empire and Inequality: America and the World Since 9/11 (Boulder, CO: Paradigm, 2004), Segregated Schools: Educational Apartheid in the Post-Civil Rights Era (New York, NY: Routledge, 2005), i Still Separate, Unequal: Race, Place, and Policy in Chicago (Chicago, 2005) i The Empire and Inequality Report. Stritova sljedeća knjiga je Racial Oppression in the Global Metropolis: A Living Black Chicago History (New York: Rowman and Littlefied, 2007).
NAPOMENE
1. Nije urbani mit da je petroimperijalistička “Operacija Iračka sloboda” Dicka Cheneyja i Georgea W. Busha prvobitno nazvana “Operacija Iraqi Liberation” i da bi stoga izrodila akronim koji sugerira stvarnost “OIL”. Vidi Greg Palast, Oružana ludnica (New York: Plume, 2007) str.65.
2. Kao što Laura Flanders ističe, „kada je invazija na Irak predvođena SAD-om bila u ravnoteži, čekajući glasanje u Kongresu, Hillary se uzdigla u Senatu pod kontrolom demokrata i glasala da predsjedniku da ovlaštenje koje je želio da odluči da napadne . Ali Clinton ne samo da je Bushu i Cheneyju dala svoj glas, već je prihvatila njihov argument, rekavši da je irački predsjednik Sadam Hussein 'radio na obnovi svojih zaliha hemijskog i biološkog oružja...i svog nuklearnog programa.' Sama među demokratskim senatorima, optužila je iračkog lidera da pruža 'pomoć, utjehu i utočište teroristima, uključujući članove Al Kaide.' U tu vezu, koju je Bushova administracija tako besramno gurala, većina takozvanih 'obavještajnih službi' uvijek je sumnjala – i većina demokrata, da ne spominjemo ratne kritičare. Kasnije je to javno razotkriveno kao lažno.” Vidi Laura Flanders, “Clinton: Class of '68”, str. 19 u Flanders et al., The Contenders (New York: Seven Stories, 2008).
3. Prevara OMU je samo jedna od mnogih laži koje su prodale invaziju. Vidi Paul Street, “Priče za laku noć za zbunjeno krdo: Iračke ratne bajke u doba nebitnih medija”, Z Magazine (januar 2007.): 33-37.
4. Kao što je politikolog sa Univerziteta Tuft Tony Smith primijetio u važnom komentaru Washington Posta prošlog proljeća, „iako se oni sada predstavljaju kao alternative predsjedniku Bušu, činjenica je da preovlađujuća demokratska doktrina nije toliko različita od doktrine Bush-Cheney. Mnogi demokrati, uključujući senatore koji su glasali za odobravanje rata u Iraku, prihvatili su ideju mišićave vanjske politike zasnovane na američkoj globalnoj nadmoći i pretpostavljenom pravu da intervenišu radi promoviranja demokracije ili odbrane ključnih interesa SAD-a mnogo prije 9. septembra, i oni su od tada nije promenio kurs. Čak su i oni koji su se okrenuli protiv rata izbjegavali doktrinarna pitanja.” Vodeća frakcija u formulisanju spoljne politike Demokratske stranke pomogla je, primećuje Smith, da obezbedi “intelektualnu suštinu većeg dela Bušove doktrine”. Ako demokrate osvoje Bijelu kuću 11. godine, Smith misli da bi “mogli ostati upleteni u viziju Pax Americana koja upečatljivo podsjeća na Bushovu” Tonyja Smita (2008). „Demokrate su uzbrdo: potrebna im je globalna strategija, a ne samo taktika za Irak,“ Washington Post, 2007. mart 11, dostupno online na www.washingtonpost. com/wp-dyn/content/article/ 2007/2007/03/AR09_ pf.html). O Demokratama i Bušovoj doktrini, vidi i Flanders, “Clinton: Class of '2007030901884”, str. 68-18. O bogato dvopartijskoj prirodi američke imperijalne vanjske politike i doktrine, vidi i Jeff Faux, Globalni klasni rat: Kako je američka dvostranačka elita izgubila našu budućnost i šta će trebati da je osvoji (New York: Wiley, 19), peto poglavlje , pod nazivom “Dvopartijsko carstvo”. O vjerovatnoći buduće demokratske podrške „povećanoj[u] upotrebi vojne sile“ za zaštitu globalnih zaliha nafte u inostranstvu, vidi Michael Klare, „Beyond the Age of Petroleum“, The Nation (2006. novembar 12.).
5. Jeremy Brecher i Brendan Smith, “Ubod u leđnu zamku”, Common Dreams (26. april 2007.
6. Vidi Paul Street, „'Mi smo uradili svoj dio': linija Demokratske stranke o posvećenosti SAD miru i demokratiji unutar i izvan Iraka," Izvještaj o carstvu i nejednakosti br. 14 (27. mart 2007.), dostupno online na http://www.zmag.org/content/showarticle.cfm?ItemID=12432.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati