Race i Booker T. Obama: “Stvari postaju bolje”
Prazno, represivno, duboko konzervativno i neoliberalno ništavilo Baracka Obame – i potpuna sramota liberala koji još uvijek tvrde da vide progresivnu postavu u njegovom predsjedništvu – postaje sve teže poreći. Na današnji dan prije nedelju dana (pišem u petak, 26. jula 2013.), prvi tehnički crni predsjednik odgovorio je na rasprostranjeni crni pritisak i pokušao spriječiti daljnje rasne poremećaje tako što je prekinuo svoju dugo proučavanu šutnju o rasi u Americi nekim glupim pokušajima da identifikuje se sa Trayvonom Martinom (koji je „mogao da budem ja pre 35 suza”) i kanališe bol crnih Amerikanaca zbog presude kojom se oslobađa nenaoružani Trayvonov progonitelj i ubica George Zimmerman (koji se „izvukao sa ubistvom” prema jednom od porotnici juče). Antirasistički potencijal Obaminih “istorijskih” komentara u pres-sobi u petak ujutro protraćili su:
-
Njihova prepersonalizovana kratkoća i potcenjivanje (ozbiljna rasprava o šokantno oštrim rasnim disparitetima nacije i njihovom poreklu u višestranim nacionalnim snagama institucionalnog i kulturnog rasizma zahtevala bi punu pažnju [1]).
-
Ponavljanje obavezne izjave da su “donijeli presudu” i “kada porota progovori, tako funkcionira naš sistem” (zato nemojte očekivati da će savezna vlada pokrenuti tužbu za građanska prava protiv Zimmermana – ovo nakon suđenja u kojem porotnicima je odbijen pristup dokazima koji ukazuju na rasistička osjećanja strijelca).
-
Implikacija da se percepcija Crne Amerike o rasnoj pristrasnosti odnosi na „istoriju“, više se shvata u smislu prošlosti nego sadašnjeg američkog iskustva.
-
Obamine zbrkane tvrdnje o crnačkoj samosabotaži. “Ovo ne znači”, rekao je predsjednik, “da je afroamerička zajednica naivna u pogledu činjenice da su mladići Afroamerikanci nesrazmjerno uključeni u sistem krivičnog pravosuđa; da su oni nesrazmjerno i žrtve i počinioci nasilja.... Statistički gledano,” dodao je za dobru meru, “nekoga poput Trayvona Martina statistički je vjerovatnije da će ga vršnjak ubiti [odnosno, od strane drugog mladog muškog spola – PS] nego bio je od nekog drugog.” U stvarnosti, Trayvona je upucao rasistički bijelac, a mladi crnci su „nesrazmjerno uključeni u sistem krivičnog pravosuđa“ zahvaljujući uglavnom dokumentiranom rasističkom nadzoru, hapšenju i izricanju kazni policije, tužilaca i sudija širom zemlje.
-
Odsustvo bilo kakvog ozbiljnog prijedloga za ispravljanje zjapećih rasnih dispariteta u naciji. Takav prijedlog je unaprijed odbijen Obaminom sljedećom izjavom: „Nisam naivan u pogledu izgleda nekog velikog, novog federalnog programa. Nisam siguran da je to ono o čemu ovdje govorimo.” Umjesto bilo kakve ozbiljne posvećenosti poslovima i obrazovanju i preusmjeravanja nacionalnih prioriteta ka rješavanju tekuće i produbljujuće crne krize (preorijentacija koja bi mogla biti započeta preusmjeravanjem na ljudske potrebe samo malog dijela ogromne blagodati poreznih obveznika koju Washington dodjeljuje korporativnim subvencijama, uključujući džinovsku ratnu mašinu Pentagona), Obama je mogao samo da pozove „sve nas da nešto istražimo [ne u političkoj areni, već] u porodicama, crkvama i na radnim mestima“.
-
Poziv naciji "da provede neko vrijeme u razmišljanju o tome kako da ojačamo i ojačamo naše afroameričke dječake" koji nije bio u kombinaciji s bilo kakvim pozivom na ozbiljno razmišljanje o tome kako razbiti bijelce Amerikanaca od rasističkog "zimermanskog načina razmišljanja" (Michelle Alexander's odlična fraza) koja navodi toliko moćnih kavkaskih agenata da uhode, zaustave, pretresu, nadgledaju, uhapse, zatvaraju, izriču kaznu, kriminalno označe, tuku, pa čak i ubiju te dječake.
- Dvojbena tvrdnja da "stvari idu na bolje" kada je u pitanju trka u SAD, potkrepljena (izgleda da je Obama mislio) njegovim zapažanjem da njegove ćerke lepo komuniciraju sa svojim imućnim belim prijateljima u elitnoj privatnoj školi koju pohađaju. U stvari, epske stope zatvaranja i označavanja zločina u crnoj Americi (toliko ekstremne da 1 od 3 odrasla crna muškarca nosi obogaćujuću stigmu kao dosije krivičnog djela) nastavile su rasti. Crnci su pretrpjeli daleko veći pad prihoda od 2007. godine nego bilo koja druga rasna grupa, a njihova neto vrijednost (nesrazmjerno koncentrisana u stambenim zgradama) pala je na najniži nivo u posljednjih nekoliko decenija. Punih 28 posto Afroamerikanaca i 37 posto crne djece je zvanično siromašno, u poređenju sa 10 posto bijele i 13 posto bijele djece. Trinaest posto crnaca je zvanično nezaposleno, u poređenju sa 7 posto bijelaca.
Trayvon je mogao biti Obama prije jedne generacije? Ne baš. Tinejdžer Obama je pohađao elitnu, privatnu i uglavnom bijelu i azijsku srednju školu u relativno integriranom i rasno liberalnom Honoluluu, bez ničega nalik na rasne tenzije ili veliku siromašnu i radničku klasu crne populacije koja se nalazi u zajednici na jugu Floride gdje je Martin bio uhoden i ubijen. Živio je tamo sa svojim relativno bogatim bijelim bakom i djedom prije nego što je počeo rasno različit Rat protiv droge.
Čitajući nedavno ponovo predsjednikove komentare, odmah sam se podsjetio na dr. Adolpha Reeda Jr., procjenu Obame iz 1996. godine, ubrzo nakon što je ovaj pobijedio u svojoj prvoj utrci za senat države Illinois:
„U Čikagu, na primer, dobili smo predokus nove vrste crnačkih komunitarističkih glasova iz osnova; jedan od njih, uglađeni harvardski advokat sa besprijekornim akreditivima za činjenje dobrog i neoliberalnom politikom od prazne do represivne, osvojio je mjesto u državnom senatu na bazi uglavnom u liberalnim osnovama i svjetovima razvoja. Njegova suštinski bootstrap linija bila je omekšana patina retorike autentične zajednice, razgovori o sastancima u kuhinjama, malim rješenjima društvenih problema i predvidljivom uzdizanju procesa nad programom - tačka u kojoj se politika identiteta spaja sa staromodnom reformom srednje klase u favoriziranju forme supstance. Pretpostavljam da su njemu slični val budućnosti u američkoj crnoj politici, kao na Haitiju i gdje god drugdje ima uticaj Međunarodni monetarni fond.”[2]
U skladu sa Reedovim razmišljanjem, Obamin govor je osvojio priznanja štetnog, od praznih do represivnih neoliberalnih republikanaca New York Times kolumnista i komentator predsjedničkog radiodifuznog sistema (PBS) David Brooks, koji je predsjednikove komentare nazvao “duboko ujedinjujućim” i “Obama u svom najboljem izdanju”. Slične burne pohvale potekle su sa usana istomišljenika komentatora u militantno bezobraznom i centrističkom izdanju National Prozac Radio (NPR). [3]
Postaje gore
Zamisao da se međunacionalni odnosi među rasama poboljšavaju dodatno je opovrgnuta podacima ankete nakon Zimmermanova oslobađanja. Punih 87 posto crnih Amerikanaca ispitanih u anketi ABC Newsa/Washington Posta pokazalo je da je Zimmermanovo ubistvo bilo “neopravdano”. Ovo mišljenje dijele i samo jedna trećina bijelih Amerikanaca. Trećina anketiranih bijelaca rekla je da je ubistvo bilo "opravdano", a druga trećina nije sigurna - i to uprkos činjenici da je naoružani Zimmerman odbio naredbu policijskog dispečera da prestane pratiti Trayvona i napusti stvar (mladi Martin šeta okolo sa slatkišima, da je) javnim organima. ABC dalje to prenosi:
"Sa ogromnih 86-9 posto, Afroamerikanci... ne odobravaju presudu kojom se George Zimmerman oslobađa,... dok bijelci odobravaju 51-31 posto. Crnci, sa 81-13 posto, podržavaju federalne optužbe za građanska prava protiv Zimmermana; bijelci se protive, 59-27 posto.... Šire rečeno, 86 posto Afroamerikanaca kaže da crnci i druge manjine nemaju jednak tretman kao bijelci u sistemu krivičnog pravosuđa. Opet, mnogo manje bijelaca, 41 posto, dijeli to mišljenje – podjela koja je preovladavala, u različitom stepenu, u anketama ABC/Post koje datiraju prije 20 godina.” [4]
Ovi i brojni drugi nalazi iz podataka istraživanja u doba Obaminog ne tako slepog za boje boja – uključujući istraživanje Tufts-Harvarda koje pokazuje da većina bijelaca besmisleno vjeruje da „bijelci zamijenili su crnce kao primarne žrtve rasne diskriminacije u savremenoj Americi” [5] – ne slute na dobro za Obamin pojam o stalnom poboljšanju međurasnih odnosa. Oni su duboko u suprotnosti s njegovom poznatom tvrdnjom koja se dopada bijelu na početku njegove nacionalne slave (u njegovom trenutno hvaljenom glavnom obraćanju na Demokratskoj konvenciji 2004.) da „ne postoje Crna Amerika i Bijela Amerika i Latino Amerika i Azijska Amerika – postoje Sjedinjene Američke Države.”
Koliko god vrijedi, nedavna anketa NBC-a/Wall Street Journala pokazuje da je to pravedno y 52 posto bijelaca i 38 posto crnaca ima pozitivno mišljenje o rasnim odnosima u zemlji. To je oštar pad u odnosu na početak Obaminog prvog mandata, kada je 79 posto bijelaca i 63 posto crnaca imalo povoljno mišljenje o američkim rasnim odnosima. Prema anketa45 posto bijelaca i 58 posto Afroamerikanaca sada vjeruje da su rasni odnosi vrlo ili prilično loši, u poređenju sa 2009., kada je samo 20 posto bijelaca i 30 posto crnaca imalo nepovoljno mišljenje.[6]
Empire i dron-ubica Obama: “Da je Trayvon Pakistanac”
Poučno je uporediti Obamina personalizirana, izvana promišljena razmišljanja o smrti Trayvona Martina s kukavičkom vojnom taktikom s kojom će se njegovo predsjedništvo zauvijek poistovjećivati: uhođenjem i ubijanjem ljudi bespilotnim letjelicama. Dan prije nego što je Obama progovorio o Martinu i presudi Zimmermanu, Nasser al-Awlaki – bivši Fulbrightov stipendista i jemenski ministar – objavio je elokventan New York Times opisao pod nazivom "Dron koji je ubio mog unuka." Njegov unuk tinejdžer, američki državljanin po imenu Abdulrahman, ubijen je, zajedno sa još šest osoba, u napadu američke bespilotne letjelice u oktobru 2011. Glasnogovornik State Departmenta je prvobitno negirao bilo kakvu američku odgovornost, ali su američki zvaničnici od tada priznali – uvijek anonimno – da je Abdulrahman al. -Awlaki je bio nehotice meta ili je bio “kolateralna šteta”. Stručnjak za Jemen Gregory Johnson otkriva da je ubijen od projektila namijenjenog egipatskom pripadniku Al Kaide. Čini se jasnim da je 16-godišnji američki državljanin bio nenamjerna žrtva "štrajka" zasnovanog na imperijalnoj verziji rasnog profiliranja za koje Obama tvrdi da se gnuša u domovini. Nasser al-Awlaki je zatvorio svoj puta opisao pitanjem: "Vlada je ubila 16-godišnjeg američkog dječaka. Zar ne bi trebalo barem objasniti zašto?" [7]Kao što Micah Zenko primjećuje u nedavnom Spoljna politika esej pod naslovom “Kad bi Trayvon bio Pakistanac: Zašto Obama nije ogorčen ratom dronova na osnovu profilisanja?”
'Predsjednik smatra da je pogrešno profilisati pojedince na osnovu njihovog izgleda, udruženja ili statističke sklonosti nasilju. Nadalje, on smatra da, samo zato što te karakteristike nekima mogu izgledati prijeteće, upotreba smrtonosne sile ne može se opravdati kao samoodbrana osim ako nema razumnih razloga za strah od neposredne tjelesne povrede. Ali upravo ta vrsta profiliranja i široko tumačenje onoga što predstavlja prijetnju su temeljni principi SAD-a "štrajkovi potpisa" — ciljana ubijanja neidentifikovanih vojno sposobnih muškaraca….Upotreba udaraca potpisa počela je početkom 2008, kada "umjesto da mora potvrditi identitet osumnjičenog vođe militanata prije napada", New York Times kako se navodi, dronovima je bilo dozvoljeno da "udaraju na konvoje vozila koja nose karakteristike vođa Kaide ili talibana u bijegu". Do ljeta 2008. kao službenik Bushove administracije prisjetio se, "Spustili smo se na neku vrstu standarda 'razumnog čovjeka'. Ako se činilo razumnim, mogli biste ga pogoditi." Na početku svog prvog mandata, Obama je zapravo odobrio štrajkove za potpise prije nego što je znao šta su, kao autor Daniel Klaidman prijavljeno. Kada je Steve Kappes, tadašnji zamjenik direktora CIA-e, objasnio predsjedniku: "Možemo vidjeti da tamo dolje ima puno vojno sposobnih muškaraca, muškaraca povezanih s terorističkim aktivnostima, ali ne znamo nužno ko su oni," Obama je izjavio: "To nije dovoljno dobro za mene." '
„Očigledno, jeste bio ipak dovoljno dobro za njega, budući da je Obama znatno povećao obim i intenzitet ciljanih ubistava u Pakistanu, a u aprilu 2012. proširen praksa u Jemenu protiv nepoznatih muškaraca, dozvoljavajući CIA-i da od sada "gađa mete zasnovane isključivo na obavještajnim podacima koji ukazuju na obrasce sumnjivog ponašanja". Kao Jo Becker i Scott Shane prijavljeno prošle godine, "zvaničnici za borbu protiv terorizma insistiraju na tome da je ovaj pristup [udaraca potpisa] jednostavan: ljudi u području poznatih terorističkih aktivnosti, ili koji su pronađeni s vrhunskim operativcem Kaide, vjerovatno ne idu ništa dobro." primijeniti Obaminu logiku u vezi s tragedijom Trayvona Martina, druženje u pogrešnom susjedstvu ili s lošim ljudima ne bi trebalo činiti osobu krivom….još uvijek povjerljive procjene CIA-e o napadima dronovima izvođenim u Pakistanu tokom 14 mjeseci 2010. i 2011. godine otkrile su da je otprilike jedan -četvrtina od 600 ubijenih ljudi bili su ono što je CIA nazvala "drugi militanti", što znači da su bili kolateralna šteta ili da su bili meta samo zbog svog profila ponašanja...'[8]
Država nadzora i Veliki brat Obama: “remek-djelo orvelovske prevare”
Zatim imamo otvoreno orvelovski odgovor bivšeg “liberalnog” ustavnog advokata Obame ove sedmice na mjeru Predstavničkog doma kojom bi se definansirao program Nacionalne sigurnosne agencije koji preuzima masovno prikupljanje telefonskih zapisa svih američkih građana, čime se očito krše te prava na privatnost građana Četvrtog amandmana. Sponzorirana od strane predstavnika Justina Amasha (R-MI) i Johna Conyersa (D-MI), mjera je bila odgovor na otkrića herojskog zviždača Edgara Snowdena o špijuniranju NSA. Podržana od strane koalicije liberalnih demokrata i konzervativnih republikanaca, ta mjera je tesno poražena sa 217 prema 208. Opoziciju su predvodili republikanac u Predstavničkom domu (predsjednik Predstavničkog doma John Boehner, R-OH) i demokrat (voditeljica manjine Nancy Pelosi, D –CA) vođstvo u savezu sa navodno „liberalnom“ Belom kućom. Kao što je New York Times napomenuo je: “Obamina administracija je napravila zajednički cilj s republikancima iz Predstavničkog doma da pokušaju [uspješno] to blokirati.” U stvari, administracija se pridružila republikanskim kongresmenima koji mrze krajnje desnice kao što je Michelle Bachman (R-MN) u gorljivom protivljenju zakonu kao mjeri koja bi povrijedila našu plemenitu naciju pomažući teroristima.
Jezik administracije u njegovoj izjavi o protivljenju zakonu protiv špijunaže bio je skoro kao nešto van 1984. “U svjetlu nedavnih neovlaštenih otkrivanja”, tvrdi Bijela kuća, “predsjednik je rekao da pozdravlja debatu o tome kako najbolje zaštititi i našu nacionalnu sigurnost i privatnost naših građana…[ali] ovaj grubi pristup [Amash -Conyers bill] nije proizvod informiranog, otvorenog ili promišljenog procesa.”
Nakon što je konstatovao apsurdnost Obamine tvrde da pozdravljaju debatu koju pokušavaju izbjeći godinama, neustrašivi staratelj kolumnista i građanski libertarijanac Glenn Greenwald objašnjava zašto je druga rečenica u toj izjavi "remek-djelo orvelovske političke prevare":
„Visoko hirurški Amash/Conyers amandman — koji bi eliminisao jedan, specifičan NSA program neselektivnog domaćeg špijuniranja — je „tupi pristup“, ali Obamina neselektivna kolekcija telefonskih zapisa svih Amerikanaca nije „tupi pristup“. ". Još gore: Amash/Conyers — prijedlog zakona o kojem se raspravlja u Zastupničkom domu, a zatim se o njemu glasa u javnosti — nije "otvoreni ili deliberativni proces", za razliku od tajnih špijunskih aktivnosti Obamine administracije i tajnog suda koji blagosilja njegova tajna tumačenja zakon, koji je "otvoren i deliberativan". Impresivno je da svako može napisati izjavu poput one koja je došla iz Obamine Bijele kuće, a da ne umre od srama ili kikota.'
Kako Greenwald primjećuje, Obamin savez s krajnje desnim republikancima u podršci domaćem masovnom telefonskom špijuniranju je još jedan od mnogih primjera zašto ne bismo trebali ozbiljno shvatiti „jedan od najgorih mitova koji demokratski partizani vole da govore sebi – i svima ostalima: da je GOP odbija da podrži predsednika Obamu šta god da uradi. Kao i njegov bliski rođak — masivno lažljiva pritužba unutar DC-a da dvije stranke odbijaju da sarađuju na bilo čemu — teško je precijeniti koliko je ovaj demokratski mit lažan,” dodaje Greenwald. “Kada je riječ o vanjskoj politici, ratu, ubistvima, dronovima, nadzoru, tajnosti i građanskim slobodama, najodlučniji, entuzijastični branioci predsjednika Obame često se nalaze među najradikalnijim jedinicama Republikanske stranke.” I u establišmentu Demokratske stranke, koji je na veliko glasao protiv ukidanja finansiranja špijunaže „domovine“, prkoseći „liberalnoj bazi“ stranke, da ne spominjemo većinsko javno mnijenje u SAD-u[9]
Korporativno pravilo i Wall Street Obama: “Ništa novo”
Osvrnimo se na kraju, na Obamin nedavno lažno-populistički govor navodno protiv ekstremne ekonomske nejednakosti nacije održan prije dva dana u Galesburgu, Ilinois. S jedne strane, Bijela kuća je prethodila obraćanju s neobičnom količinom pompe, govoreći Amerikancima "Bit će prilično dobro" (Obamina poznata rečenica prije glavnog obraćanja na demokratskoj konvenciji 2004. koja je pokrenula njegovu nacionalnu političku karijeru) i da "vi" Zaista ću htjeti pogledati ovaj govor.” S druge strane, Bijela kuća je priznala da neće biti "ništa novo" u onome što je imao da kaže.
Drugo obećanje je bogato ispunjeno. Osim nekog standardnog udaranja u prsa u kojem je tvrdio da je uznemiren zbog toga kako superbogati idu na račun “srednje klase” (izrazi “radnička klasa” i “niža klasa” su izvan parametara prihvatljivog diskursa u SAD), Obama nije ponudio ništa što bi sugeriralo da će uložiti bilo kakav ozbiljan napor da odstupi od svoje dugogodišnje službe gospodarima korporativnih i visokih finansija Amerike. On je uputio: nije pozvao na veliki program javnih radova kako bi se okončala pošast masovne nezaposlenosti, obnovila infrastruktura nacije i spasila ekologija pogodna za život; nema poziva na razbijanje ili nacionalizaciju vodećih „prevelik-previše propasti“ i širenja banaka i finansijskih institucija; nema poziva da se vrati katastrofalno ukinuto razdvajanje Glass-Steagala između komercijalnog i investicionog bankarstva; nema poziva za povećanje minimalne plate na razumno adekvatnih 15 dolara po satu; nema poziva za obnavljanje prava sindikalnih organizacija (kao što je uključeno u zaboravljeni Zakon o slobodnom izboru zaposlenih); nema poziva na federalno spašavanje ugroženih penzija javnih radnika u Detroitu i drugim gradovima SAD-a; nema poziva na ozbiljno progresivno oporezivanje superbogataša nacije, koji se nalaze na vrhu najnejednake i najbogatije nacije u industrijaliziranom svijetu (njegov nivo dispariteta više se može uporediti sa Latinskom Amerikom i Afrikom nego sa Zapadnom Evropom i Japanom); nema poziva na porez na finansijske transakcije kako bi se obezbijedila sredstva za proširenje ishrane ili školovanja siromašnih ili medicinske njege; nema poziva na ponovno pregovaranje o zakonima o "slobodnoj trgovini" o NAFTA-i i drugim pravima investitora kako bi se uključila značajna zaštita rada i životne sredine; nema poziva za proširenje programa bonova za hranu (SNAP); nema poziva na javno finansiranje izbora za ublažavanje plutokratije; nema poziva da se prisjetimo populističkih i egalitarnih čežnji Pokreta Occupy, koji je pomogao da se uništi koordiniranom federalnom kampanjom represije, iako je oportunistički ukrao njenu retoriku za izborno raspoređivanje protiv „Mr. 1%” Mitt Romney; nema poziva na izjednačavanje finansiranja škola.
Nije bilo poziva, zaista, za bilo šta što bi značajno doprinijelo poništavanju divljih nejednakosti sadašnjeg Drugog pozlaćenog doba u Americi. Predsjednik se, međutim, pobrinuo da naznači da će nastaviti svoju kampanju koju je odobrio Wall Street za smanjenje socijalnog osiguranja i Medicare u ime “smanjenja deficita” – i uprkos tehnički irelevantnom većinskom javnom mnijenju.
Obamin govor bio je pokušaj da omekša javnost za sljedeću gadnu rundu nepopularne državno-kapitalističke štednje, koja bi trebala biti nametnuta ove kasne ljetne jeseni Kao što primjećuje radikalni ekonomista Jack Rasmus: “Pauza u smanjenju deficita – tzv. '—koji je karakterizirao protekli mjesec sada se bliži kraju. Nova runda pregovora o štednji između administracije i radikalnih konzervativaca u Predstavničkom domu američkog Kongresa uskoro počinje.[10]
To je pristup baršunastim rukavicama, kada šaljete šefa države da zvuči kao da mu je stalo i da osjeća vaš bol. U međuvremenu, gvozdena pesnica represije krije se ispod varljivog i manipulativnog blebetanja. Kao što je nedavno primetio Chris Hedges:
'Ono što se sada događa je da se brzo rekonfiguriramo u neku vrstu neo-feudalnog društva, oligarhijsko društvo u kojem sve više dvije trećine Amerikanaca drže za vrhove prstiju. Imate srednju klasu koja se smanjuje, smanjuje se i elitu koja samo zarađuje opscene svote novca na naš račun... ne možete održati demokratiju u oligarhiji.... Oni će gurati i gurati i gurati dok ne dođe do reakcije....šta vidimo da je država bezbjednosti i nadzora priprema za tu reakciju – uništavanje građanskih sloboda, koje je bilo brutalno, sveobuhvatni nadzor i praćenje gotovo svakog američkog građanina, za što mislim da su mnogi od nas sumnjali i Edward Snowden, kroz svoja otkrića Glennu Greenwaldu od The Guardian, napravljene, znate, opipljivo stvarne.... znaju šta dolazi. NSA je pokrenula razne scenarije o ekonomskom kolapsu, a posebno o klimatskim promjenama. I pripremaju se.”[11]
Spremiti se. Najgore tek dolazi jer sramota postaje sve smrtonosnija. Morat ćemo uzvratiti svakim resursom u našem posjedu.
Pavlova ulica (paul.street99@gmail i www.paultreet.or) je autor mnogih knjiga, uključujući Nova odjeća Carstva: Barak Obama u stvarnom svijetu moći (Paradigma, 2010). Njegov sljedeći, Oni vladaju: 1% protiv demokratije (Paradigma) će biti objavljen sljedećeg januara.
Odabrane krajnje bilješke
1. Moji vlastiti napori u tom pogledu samo u vezi s Obaminim navodnim "rodnim gradom" Chicagom u vrijeme dok je bio državni senator na crnoj južnoj strani tog grada uključuju Začarani krug: rasa, zatvor, poslovi i zajednica u Chicagu, Illinoisu i naciji (Chicago: Chicago Urban League, oktobar 2002.); Pavlova ulica, Još uvijek odvojeni, nejednaki: rasa, mjesto, politika i država Crni Čikago (Čikago: Urbana liga Čikaga, 2005). U poluistorijskom izdanju prve gore citirane studije, državni senator Barack Obama bio je službeno imenovan za glavnog govornika.
2. Adolph Reed, Jr., "Prokletstvo zajednice", Village Voice, 16. januar 1996.—preštampano u Bilješke o razredu: Postavljanje kao politika i druga razmišljanja o Amerikancu Scena (New Press, 2000).
3. Reakcionarni blog "newsbusters" pruža (uprkos vlastitim paranoidnim desničarskim predrasudama) koristan zbornik "liberalnih" pohvala za Obamu 19. julath Trayvon komentariše NPR na http://newsbusters.org/blogs/john-williams/2013/07/22/npr-it-s-settled-obama-s-trayvon-race-speech-was-apolitical-spontaneo#ixzz2aAGR7IjV:
* “moćan”; "zapanjujuće" ("Ovdje i sada" NPR / WBUR voditelj Robin Young)
* "prilično izvanredno" ("All Things Considered "NPR voditelj Melissa Block)
* "izvanredan" (All Things Considered NPR voditelj Audie Cornish)
* "dramatično" ("Vikend izdanje" subotnja voditeljka NPR-a Linda Wertheimer dala je komentar koji je na prvi pogled izgledao iznenađujuće pozitivan, na osnovu naslova
* Obama se "naglašeno osvrnuo" na rasnu podjelu nacije ("Vikend sve stvari razmatraju" dopuna voditeljica NPR-a Jacki Lyden)
*Obama je "govorio iskreno" ("Vikend izdanje" nedjeljna voditeljka NPR-a Rachel Martin)
"prilično zapanjujuće" (komentator NPR-a za vikend / pisac The Atlantic / demokrat James Fallows)
* "najosvježavajući, zapanjujući i nevjerovatniji komentar koji sam ikada čuo da je napravio u 25 godina koliko ga poznajem o pitanju rase"; "veoma potresan", (profesor prava i bivši savjetnik Obamine kampanje Charles Ogletree)
* "Vau. Navijali smo" (voditelj javnog radija Detroit Angelo Henderson)
4. Gary Langer, „Ogroman rasni jaz na slučaju Trayvona Martina označava izazovan razgovor“, ABC News, http://abcnews.go.com/blogs/politics/2013/07/vast-racial-gap-on-trayvon-martin-case-marks-a-challenging-conversation/
5. „Belci veruju da su žrtve rasizma češće od crnaca: U igri nulte sume, 'obrnuti rasizam' se smatra većim problemom od anti-crnog rasizma,” Veb stranica Tuftovog univerziteta (Može 23, 2011), http://now.tufts.edu/news-releases/whites-believe-they-are-victims-racism-more-often-than-blacks
7. Nasser al-Awlaki, "Dron koji je ubio mog unuka", New York TimesJula 18, 2013.
8. Micah Zenko, „Da je Trayvon Pakistanac: Zašto Obama nije ogorčen ratom dronova zasnovanim na profiliranju?“ Foreign Policy (22. jul 2013.), http://www.foreignpolicy.com/articles/2013/07/22/if_trayvon_were_pakistani_signature_strikes_profiling?page=full
9. Glenn Greenwald, “Demaskiran demokratski establišment”, The Guardian (25. jula 2013.), www.guardian.co.uk/commentisfree/2013/jul/25/democratic-establishment-nsa
10. Jack Rasmus, “Obama's Speaking Tour: More 'Talk the Talk' Again,” JackRasmus.com (23. jul 2013.), http://jackrasmus.com/
11. Chris Hedges, "Amerika je Tinderbox" Real News Network, Srpanj 24, 2013, http://therealnews.com/t2/index.php?option=com_content&task=view&id=31&Itemid=74&jumival=10461
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati