Njujork, Njujork: Još 1960-ih, britanski pesnik Adrian Mičel, jedan od velikih bardova tog doba, napisao je pesmu koja je kasnije postala pozorišna predstava na West Endu Londona. Zvala se Reci mi laži o Vijetnamu i predstavljala je jedan glas među milionima u svijetu koji se tada protivio tom ratu
Bila je upućena "Kome se može ticati" i počinjala je riječima koje su postale njegov refren:
"Jednog dana me je pregazila istina?
Od nesreće sam hodao ovim putem?
Zato mi zabijte noge u gips?
Govori mi laži o Vijetnamu”
Godinama kasnije, pre svoje smrti, (a ja sam bio na komemoraciji u Londonu) stalno je prepisivao poslednji pasus u ono što je nazvao remiksom. Pjesma je dobila globalniji izraz
Taj stih je bio igra na dječjoj pjesmi:?
"Stavljaš bombardere, gasiš svoju savest?
Uzimaš ljudsko biće, i sve izokreneš“
I onda ovaj red:
„Pričaj mi laži o –
?Irak?Burma?Avganistan?BAE Systems?Izrael?Iran"
Dobro je razumio da je Iran jedna od zemalja o kojoj njegova zemlja i drugi na Zapadu (i njihovi ulizički mediji) govore laži.
Ova pesma mi je pala na pamet nekoliko dana nakon što je Komitet za Nobelovu nagradu, iz razloga koji su samo sebi poznati, odlučio da okalja svoju nagradu za mir dajući je Evropskoj uniji, entitetu koji veoma navija za predratnu borbu protiv Irana. sa svojim drakonskim sankcijama.
To su bili isti ljudi koji su, iz jednako neshvatljivih razloga, nagradu dali Baracku Obami u nadi da će ga ona staviti na put mirnog.
Nije!
Dan kasnije, dok su promišljeniji umovi bili zbunjeni izborom bloka nacija koji je inspirisao proteste širom regiona zbog svojih brutalnih programa štednje, EU je poduzela svoj prvi čin kao mirotvorac sa medijskom cenzurom.
To je blokiralo sposobnost Irana da komunicira sa Evropljanima, iako bilo ko zna išta o tome kako se sklapa mir zna da je dvosmjerna komunikacija neophodna. Sve strane u sukobu moraju znati šta drugi misle, moraju znati kako gledaju na svijet.
Uprkos činjenici da su zapadni mediji dostupni u Iranu, a zapadni novinari često izvještavaju ili, kako mnogi Iranci vjeruju, 'iskrivljuju' vijesti odatle, Zapad sada želi da zapečati više od iranske nafte.
Oni žele sankcionirati iranske ideje i spriječiti svoje ljude da čuju i vide ono što iranski TV kanali smatraju važnim. Ukratko, oni samo žele čuti svoje glasove. Ovo je sama suština propagandnog sistema koji se predstavlja kao posvećenost slobodnoj štampi,
Iranska PressTV ranije je isključena sa britanske televizije na kojoj je stvorila publiku, uz najmanju pretnju, a sada joj je, uz povlasticu, bez sumnje vlade Njenog Veličanstva, zabranjen, zajedno sa 18 drugih iranskih kanala, pristup evropskim sateliti
Evo edikta:
“Evropska satelitska kompanija Eutelsat kaže da je isključila nekoliko iranskih satelitskih kanala po nalogu Evropske komisije. ?
Eutelsat je rekao za Press TV da je zatražio od kompanije za medijske usluge – Arqiva, da u ponedjeljak skine iranske satelitske kanale sa jedne od svojih Hot-Bird frekvencija. Arqiva je u odvojenoj izjavi poslanoj mejlom za Press TV rekao da je odluku donio Vijeće EU. Kanali su Press TV, Al-Alam, Jaam-e-Jam One and Two, Sahar One and Two, Islamska Republika Iran News Network, Qur'an TV i al-Kawthar. Evropske satelitske firme su mjesecima ometale iranske kanale prije nego što je odluka objavljena. Iranski informativni kanal na arapskom jeziku Al-Alam svakodnevno je ometan dok je emitovao program o Bahreinu. Tehnički stručnjaci kažu da su ometanje izvršili britanski tehničari. Posmatrači govore o ometanju, a sada zabrana pokazuje da Evropska unija ne poštuje slobodu govora i pokušava ućutkati glas alternativnih medija.”
Dakle, kada ometanje nije dovoljno od strane zemalja koje prve najglasnije viču kada su njihovi signali blokirani, one pribjegavaju potpunom suzbijanju tako što, u stvari, koriste svoju moć preko "prekidača" da ga isključe, a ne dopuštaju vlastitom ljudi to vide.
Razmišljajući o ovom napadu na mnoge strane globalne komunikacije, prisjetimo se rata o kojem je Adrian Mitchell prvi pisao. Tih dana je Radio Hanoi bio blokiran.
Kada sam bio u Vijetnamu, 1974. godine, intervjuisao sam tamošnjeg radio emitera kojeg su stalno prozivali da poziva američke vojnike da se odupru ratu – možda zato što su mnogi to činili. Ismijavali su je kao "Hanoi Hannah".
Ona me je zauzvrat intervjuisala. Američki špijunski sateliti pratili su emisiju koja je bila o kulturnim temama. Kasnije su me pozvali u američku ambasadu u tadašnjem Sajgonu i oštro su me osudili zbog razgovora sa „neprijateljem“.
Godinama kasnije, američka vlada je bila ta koja je razgovarala s neprijateljem i tražila mir. Ljudi koji su dobili Nobelovu nagradu za mir su zatim dali svoj dragocjeni znak američkom državnom sekretaru Henryju Kissingeru i glavnom pregovaraču Vijetnama Le Duc Thu za njihovu ulogu u mirovnim razgovorima u Parizu.
Le Duc Tho je bio ogorčen na ovaj pokušaj "ravnoteže" između žrtve i žrtve i odbio je nagradu! Ostao je pri svojim istinama. (I ja sam ga upoznao!)
Danas su SAD i Vijetnam neugodni saveznici i trgovinski partneri.
Zabrana PressTv-a je čin rata protiv ideja, pogrešan manevar koji neće riješiti nikakve sukobe, neće promovirati mir ili dovesti do većeg poštovanja zapadnih ideja o “slobodi govora i štampe”.
Naprotiv, potaknut će veću polarizaciju i napetost i optužbe za licemjerje. To se također događa uoči novih pregovora između Irana i drugih nacija, bez sumnje da bi se Iran dodatno kaznio.
Pitanje je: hoće li mi se novinari na Zapadu pridružiti u osudi ove najnovije „sankcije“ vrijednostima za koje Zapad kaže da ih podržava. U svom članu 19, Deklaracija o ljudskim pravima podržava pravo na primanje i širenje informacija. Ovo zatamnjenje može kršiti i druge zakone i sporazume.
Ovo je također sedmica kada je talački triler Argo Bena Afflecka prikazan u bioskopima širom Amerike. Iako film kritizira šahovu brutalnost i svrgavanje nacionalističkog Mosadegha vlade od strane SAD-a i Britanije, on također glamurizira ulogu koju je CIA imala u oslobađanju šest talaca koji su pobjegli iz američke ambasade i izbjeglicu potražili u kući kanadskog ambasadora.
Film govori o neobaveznom zapletu da se napravi imaginarni ep naučne fantastike u Iranu kao pretvaranje za bijeg. Vrlo je zabavno sniziti Holivud više od imperijalizma, ali, u isto vrijeme, jača svaki stereotip o brutalnim i robotskim iranskim revolucionarima koji i danas mobiliziraju podršku za američku intervenciju.
CIA to mora voljeti, baš kao što želi da odbacimo optužbe da je CIA špijunirala u Iranu tih godina. Posjetio sam bivšu američku ambasadu u Teheranu i mogu potvrditi da je to špijunski centar koji podržava despotskog Šaha. Iranci nisu mrzeli Amerikance zbog toga što jesmo, već zbog onoga što je naša vlada uradila. Tu priču nećete naći u detaljima u Argu.
Dajmo zadnju riječ pokojnom Adrianu Mitchell-u čija je strast bila da nas sve probudi.
“Gdje ste bili u vrijeme zločina??
Dole pored Cenotafa, pijem sluz?
Pa okovaj moj jezik viskijem?
Napuni mi nos belim lukom?
Premažite mi oči puterom?
Napuni mi uši srebrom?
Zabijte mi noge u gips?
Govori mi laži o Vijetnamu”
I, onda, možemo li dodati: 'Pričaj mi laži o Iranu i nama samima?'
News Dissector Danny Schechter bloguje na Newsdissector.net. Njegove najnovije knjige su Occupy: Dissecting Occupy Wall Street i Blogothan. Vodi emisiju na Progressive Radio Network (PRN.fm), Komentari za [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati