Opet je to doba godine.
Zaboravite ISIS, Obamacare i američku predsjedničku politiku – još više od godinu dana.
Zaboravite klimatske promjene i carske ratove.
Usredsredite se na ono na šta će se američki mediji usredsrediti, na najlepše haljine na holivudskom crvenom tepihu – a ne na politički simbol – i, naravno, na to ko će od naših pravih članova kraljevske porodice postati dobitnici Oskara.
A jeste li znali da su svi takmičari također “podareni” vrijednim poklonima istisnutim iz korporacija za promotivni priključak? Mnoge haljine i nakit takođe su donirane za pokazivanje u noći revije.
Procjenjuje se da će se uključiti više od dvije milijarde ljudi.
Shvatite ono što većina medijske pompe o sjaju i glamuru izostavlja da filmovi nisu “šou umjetnost” već šou-biznis i, zapravo, monstrum globalnog biznisa. To uključuje TV emisije, DVD-ove i mnoge srodne "proizvode". Za kompanije se radi o izgradnji brendova i biblioteka koje se prodaju širom sveta, iznova i iznova.
Razmjer je ogroman i, nakon izgradnje aviona, zabava je američko #2 industrija sa ostatkom svijeta tržište i dobavljač, iako u mnogim regijama vlade imaju mehanizme za subvencioniranje proizvodnje. Ovdje postoje razni poticaji za proizvodnju i porezne olakšice.
Prema studiji IDATE-a sa sjedištem u Francuskoj, “svjetsko TV tržište u 2013. će generirati ukupan posao od 323 milijarde dolara, pri čemu će 44 posto biti od oglašavanja, 47 posto pretplate i devet posto javnog finansiranja. Uzimajući u obzir da troškovi programa čine oko 50 posto ukupnog prihoda TV kuća, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da sadržaj predstavlja najmanje 160 milijardi dolara tog iznosa. Kao referentna tačka, u SAD-u, same kablovske mreže zajedno troše preko 20 milijardi dolara godišnje na programe.
Doduše, SAD predstavlja skoro 36 posto ukupnog globalnog TV tržišta, ali ni Evropa ne zaostaje sa 30 posto, a slijede azijsko-pacifički region (21 posto), LATAM (skoro devet posto) i MEA (skoro tri posto).
Što se tiče izvoza TV/video prava, SAD generiraju oko 20 milijardi dolara godišnje, što bi, dodano američkom domaćem TV poslovanju, dovelo do ukupnog poslovanja prodaje TV sadržaja na skoro 70 milijardi dolara godišnje. Ako dalje uzmemo u obzir da do 70 posto tog posla uglavnom kontrolišu američki studiji, oko 50 milijardi dolara se dijeli između sedam kompanija, u prosjeku po 7 milijardi dolara godišnje…
Dakle, ovdje ne govorimo samo o kvaliteti filma, već o programu koji prodaje više nego što govori. Marketing je intenzivan i to je rastrošan posao.
Kao što je jedan analitičar rekao: „Zaista, poslovni model američkih televizijskih studija je toliko jedinstven da nijedna druga zemlja nije bila u stanju da ga duplira ili replicira. U osnovi, to je zato što to nema nikakvog poslovnog smisla. Da li bi bilo koja druga TV industrija u svijetu bila voljna ili sposobna potrošiti više od 500 miliona dolara godišnje na razvoj kako bi osmislila emisije koje imaju stopu neuspjeha do 80 posto?“
Ovdje dolaze neviđeni filmski finansijeri, spretni PR “pakeri”, firme sa Wall Streeta, pametni računovođe, direktori studija i armije dilera i prevaranata.
Dok se štampa fokusira na prodaju karata i prihode, malo pažnje se poklanja kupovini zajmova i monetizaciji od transakcijskih prihoda. Studijski sistem funkcionira kao banka koja obračunava amortizaciju i načine postavljanja filmova u prodajna mjesta koja već posjeduju.
Uticaj koji ova kulturna industrija ima na našu politiku sve je vidljiviji i centralni. Nedavna kontroverza oko smeće komedije "Intervju", filma koji poziva na ubistvo stranog lidera, pretvorena je u simbol "slobode govora" kako bi je legitimisala nakon što su kritičari hakovali studio. Još uvijek ne znamo ko je to uradio - Sjeverna Koreja, kako insistiraju SAD, ili insajder kako mnogi stručnjaci za sigurnost spekulišu.
A tu je i “Američki snajperista” u režiji republikanca Clinta Eastwooda koji lavira gladnog vojnika u Iraku koji je prezirao lokalno stanovništvo Ironično, ovog heroja je kasnije ubio kolega vojnik.
A sada, tu je film o kampanji Martina Luthera Kinga za građanska prava pod nazivom Selma koji je osvojio mnogo priznanja, ali ne toliko nominacija. Crni glumci viču, nepravedni i impliciraju rasizam. Ne spominje se da se isto dogodilo prošle godine filmu o Nelsonu Mandeli koji je dobio nominaciju samo za pjesmu Bona. Afrikanci su se osjećali nezadovoljno tretmanom.
Društveni naučnici koji proučavaju ove stvari više ne govore pojmovima poput kulturnog imperijalizma ili neprijateljstva prema društvenim promjenama u medijskim ustanovama. Nove popularne riječi su kulturno-lingvistički protutok i kulturna blizina ili „asimetrična međuzavisnost“. Žao mi je što ne mogu da proniknem u žargon da objasnim o čemu pričaju.
Ironično, iako eksplicitna društvena kritika nije visoko na dnevnom redu, postoji obrazac filmova koji jednostavno vole da raznesu zemlju.
Publikacija pod nazivom The Concourse pita: „Koliko ste puta vidjeli kako je New York City uništen na ekranu? Los angeles? Kanzas? Skoro koliko je bilo filmova, bilo je i filmova katastrofe. Mapa iznad prikazuje 189+ takvih kinematografskih napada—koristeći a vrlo široka definicija žanra “katastrofe” – koji su pogodili različite dijelove Sjedinjenih Država.”
Dakle, iako ima potrebu da zaradi novac od svoje publike, nema rezerve da razbije Ameriku u paramparčad.
Kako publika shvata kulturno bombardovanje koje dobija od Holivuda? U Film Journalu pišu promišljeni kritičari poput Anite Watts. Ona ističe mnoge tačke koje vredi razmotriti uključujući:
- Nema dovoljno novca za podučavanje medijske pismenosti u školama. Bombardiramo djecu sadržajem, a ipak im ne damo alate da ga dešifruju, a kamoli da se brane od njega.
- Filmski stvaraoci ne mogu zaraditi za život čak ni kada stalno snimaju uspješne filmove. Budžeti su opadali tokom godina - a s njima se smanjuju i naknade. Filmovi su malobrojni u smislu godina za njihove kreatore i bez režijskih ugovora ili podučavanja, teško je kreatoru ostati fokusiran na film osim ako nije bogat. I naravno, neto profit svakodnevno raste kao šala (iako ne moraju).
* „Ups, prdnuo sam“ je dominantni „specijalizovani“ naslov želja u ovim Sjedinjenim Američkim Državama. Proklet bio umjetnički film. Gasoviti (izmišljeni) naslov je ljubaznošću producenta Mikea Ryana koji ga je koristio kao skraćenicu za ono što je vidio kao strategiju akvizicije većine kompanija: lažno-transgresivni naslov zvijezde usmjeren na publiku prilagođen publici. Umetnički film je mrtav. Distributivne kompanije nemaju za cilj samo da ljudima daju ono što žele. Oni takođe vode jer svi znaju da ljudi generalno vole ono što žele (sindrom belog zeca). Kuda nas vode?
Dakle, kako smo opčinjeni događajima poput Oskara, ostaje nam sve više pitanja koja nude sve manje odgovora.
Dissektor vijesti Danny Schechter uređuje Mediachannel.org. Komentari za [email zaštićen].
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati