Usred izraelskog razaranja Gaze koja je u toku, jedna važna vijest sa Bliskog istoka tek treba da se pojavi na naslovnicama. U sučeljavanju koje, u određenom smislu, traje otkako su proamerički šah Irana svrgnut od strane teokratskih klerika 1979. godine, čini se da Iran konačno nadmašuje Sjedinjene Države na značajan način u cijelom regionu. To je priča koju treba ispričati.
“Udri Iran sada. Udari ih jako” bilo je tipično Savet ponudio republikanski senator Lindsey Graham nakon što je dron kojim je upravljala iranska iračka šiitska milicija ubila tri američka vojnika u sjevernom Jordanu 28. januara. Dobro nastrojeni iranski ratni lobi u Washingtonu, zapravo, oštro poziva na američku invaziju na tu zemlju, optužujući Teheran za saučesništvo u Hamasovom terorističkom napadu na Izrael 7. oktobra.
Bez obzira što zvanična iranska štampa ima žestoko negiran navod, dok su američki obavještajni zvaničnici brzo zaključeno da je napad na Izrael iznenadio najviše iranske lidere. sredinom novembra, Reuters je izvijestio da je iranski lider ajatolah Ali Khamenei obavijestio ključnu ličnost Hamasa, Ismaila Haniya, da njegova zemlja neće direktno intervenirati u ratu u Gazi, budući da Teheran nije bio upozoren na napad 7. oktobra prije nego što je pokrenut. Činilo se da ga je nerviralo što je vodstvo Hamasove paravojne grupe, Qasam Brigades, mislilo da mogu uvući Teheran i njegove saveznike htjeli-ne htjeli u veliki sukob bez ikakvih konsultacija. Iako su u početku uhvaćeni nespremno, kako je izraelski kontranapad postajao sve brutalniji i nesrazmjerniji, iranski lideri su jasno počeli uviđati načine na koje bi mogli preokrenuti rat u svoju regionalnu korist – i to su učinili vješto, čak i kada je Bajdenova administracija u svom punom -zagrljaj najekstremnije vlade u izraelskoj istoriji bacio je demokratiju i međunarodno pravo pod autobus.
Potresni napadi Hamasa na civile na muzičkom festivalu i one koji žive u ljevičarskim miroljubivim kibucima blizu izraelske granice sa Gazom 7. oktobra prvobitno su doveli Iran u neugodan položaj. Navodno je nešto klizilo $ 70 miliona godinu dana Hamasu — iako su Egipat i Katar osigurali velika sredstva za Gazu u Izraelu zahtev preko sankcionisanih bankovnih računa izraelske vlade. I nakon decenija zalaganja za palestinsku stvar, Teheran je jedva mogao stajati po strani i ne činiti ništa dok je Izrael sravnio Gazu sa zemljom. S druge strane, ajatolasi nisu mogli priuštiti da steknu reputaciju da ih mladi radikali iz regije igraju kao violinu i da su tako uvučeni u konvencionalne ratove koje njihova zemlja ne može priuštiti.
Odrasli u sobi?
Uprkos njihovoj vatrenoj retorici, njihovoj nepobitnoj podršci fundamentalističkih milicija u regionu i njihovom prikazivanju od strane ratnih jastrebova unutar Beltwaya kao korijena svih zala na Bliskom istoku, iranski lideri su se dugo ponašali više kao status quo sila nego kao sila za istinsku promjenu. Oni su učvrstili vladavinu autokratske porodice al-Assad u Siriji, dok su pomagali iračkoj vladi koja je nastala nakon invazije predsjednika Georgea W. Busha na tu zemlju u borbi protiv terorističke prijetnje Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) . Istina, ne Iran, već SAD i Izrael su zemlje koje su najupečatljivije pokušale da iskoriste svoju moć da preoblikuju region na napoleonski način. Katastrofalna američka invazija i okupacija Iraka i izraelski ratovi protiv Egipta (1956, 1967), Libana (1982-2000, 2006) i Gaze (2008, 2012, 2014, 2024), zajedno sa stalnim poticanjem velikih skvotiranja na palestinskoj Zapadnoj obali, imali su jasnu namjeru da trajno izmijene geopolitiku regije upotrebom vojne sile u masovnim razmjerima.
Tek nedavno, ajatolah Hamenei je gorko Na pitanje, „Zašto lideri islamskih zemalja javno ne prekinu svoj odnos sa ubilačkim cionističkim režimom i prestanu da pomažu ovom režimu?“ Ukazujući na zapanjujući broj žrtava u sadašnjoj izraelskoj kampanji protiv Gaze, on se fokusirao na arapske zemlje — Bahrein, Maroko, Sudan i Ujedinjene Arapske Emirate — koje su, kao dio „Abrahamskog sporazuma“ Trumpovog zeta Jareda Kushnera, ” je zvanično priznao Izrael i uspostavio odnose s njim. (Egipat i Jordan su, naravno, priznali Izrael mnogo prije toga.)
Imajući u vidu antiizraelsko raspoloženje u regionu, da je on, u stvari, bio prepun demokratija, iranski stav bi mogao biti široko sproveden. Ipak, bio je jasan znak terminalne gluhoće od strane službenika Bidenove administracije da su oni nadao se iskoristiti krizu u Gazi za proširenje Abrahamovog sporazuma na Saudijsku Arabiju, istovremeno maknuti Palestince i stvoriti zajednički izraelsko-arapski front protiv Irana.
Region se već kretao u nešto drugačijem pravcu. Prošlog marta su ipak počeli Iran i Saudijska Arabija kovanje novi odnos obnavljanjem diplomatskih odnosa koji su bili prekinuti 2016. i radom na proširenju trgovine između svojih zemalja. A taj odnos ima samo nastavio da se poboljšava kako se razvijala noćna mora u Izraelu i Gazi. U stvari, iranski predsjednik Ebrahim Raisi je prvi put posjetio glavni grad Saudijske Arabije Rijad u novembru, a od početka sukoba u Gazi, ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian dva puta se sastao sa svojim saudijskim kolegom. Frustrirani izrazito polarizirajućom američkom politikom u regiji, de facto saudijski vladar prijestolonasljednik Mohammed Bin Salman i iranski ajatolah Ali Khamenei pribjegli na dobre usluge Pekinga da zaobiđu Washington i dodatno ojačaju svoje odnose.
Iako je Iran daleko više neprijateljski raspoložen prema Izraelu nego Saudijska Arabija, njihova rukovodstva se slažu da su dani marginalizacije Palestinaca prošli. U izuzetno nedvosmislenom izjava objavljenom početkom februara, Saudijci su ponudili sljedeće: „Kraljevstvo je američkoj administraciji prenijelo svoj čvrst stav da neće biti diplomatskih odnosa s Izraelom osim ako se ne prizna nezavisna palestinska država na granicama 1967. s istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom, i da prestane izraelska agresija na pojas Gaze i da se sve izraelske okupacione snage povuku iz pojasa Gaze.” Značajno je da su Saudijci čak odbili da se pridruže pomorskoj operativnoj grupi pod vodstvom SAD-a stvorenoj da zaustavi napade jemenskih Huta (bez njihovih prijatelja) na brodove na Crvenom moru u znak podrške Palestincima. Njeni lideri su očigledno previše svjesni da je pokolj koji se još uvijek provodi u Gazi bijesan većina Saudijaca.
Krajem januara, predsjednik Raisi je također iznenadio regionalne diplomate putovanje u Ankaru na razgovore o trgovini i geopolitici s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, što je još jedan znak promjene uloge njegove zemlje u regionu. Na kraju posjete, prilikom potpisivanja raznih sporazuma za povećanje trgovine i saradnje, on objavio: „Složili smo se da podržimo palestinsku stvar, osovinu otpora i da palestinskom narodu damo svoja prava. To nije mala stvar. Zapamtite da je Turska članica NATO-a i smatra se bliskim saveznikom Sjedinjenih Država. Da se Erdogan iznenada spusti u Iran, dok osuđuje rat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua protiv Gaze kao Genocid u Hitlerovom stilu, bio je nepogrešiv šamar Washingtonu.
U međuvremenu, Iran, Turska i Rusija nedavno su izdale a zajedničko saopštenje koji je "izrazio duboku zabrinutost zbog humanitarne katastrofe u Gazi i naglasio potrebu da se prekine izraelski brutalni napad na Palestince, [dok] se šalje humanitarna pomoć u Gazu." Sa stanovišta Bajdenove administracije, moskovsko bombardovanje civilnih lokacija u Ukrajini i uloga Irana u slamanju sunitskih arapskih pobunjenika u Siriji bili su zločini na koje je trebalo obratiti pažnju sve dok Netanyahu iznenada nije povukao tepih ispod njih podižući ulog od pukih zločina do koji Međunarodni sud pravde je presudio da se uvjerljivo može označiti kao genocid. Jedno je bilo jasno: duga borba Vašingtona da isključi Iran iz regionalnog uticaja sada je vidljivo propala.
Popularnost Irana u porastu
Na Zaljevskom međunarodnom forumu (GIF) prošlog novembra, Abdullah Baaboud, istaknuti omanski akademik, rekao da je došlo do „veoma oštre osude Izraela od strane Irana i Turske, što je posramilo neke arapske zemlje koje ne koriste isti jezik. Brinem me da ovaj sukob vodi ka osnaživanju Turske i Irana među arapskom javnošću.” Izvršna direktorica GIF-a, Dania Thafer, saglasan. Od te javnosti, rekla je, “Tuga i bijes dostigli su nivoe bez presedana” i dodala, “sa svakom fotografijom koja izlazi iz Gaze, Iran stječe veći utjecaj u cijelom regionu”. Ukratko, uz izuzetno malu cijenu, Iran neočekivano pobjeđuje u bitci za regionalno javno mnijenje i njegov položaj u arapskom svijetu je upadljivo porastao. U međuvremenu, reputacija Sjedinjenih Država je neizbrisivo narušena punom podrškom Washingtona onome što većina u regionu zaista vidi kao nemilosrdno pokolj hiljada djece i drugih nevinih civila.
Nedavno mišljenje anketa Arapa u 16 zemalja, koje su zajednički proveli Arapski centar u Washingtonu, DC, i Arapski centar za istraživanje i političke studije u Dohi, u Kataru, otkrili su da 94% njih smatra da je američki stav o izraelskom ratu “loš”. Nasuprot tome, iznenađujućih 48% njih smatra iransku poziciju pozitivnim. Da biste shvatili koliko je takav nalaz bio izvanredan, uzmite u obzir da a Gallup Anketa provedena 2022. godine pokazala je da je ime šiitskog Irana blato u većini sunitskih arapskih zemalja i da je odobravanje njegovog vodstva palo negdje između 10% i 20%.
Poslednjih meseci Iran je upečatljivo iskoristio slabost slučaja Vašingtona u regionu. Dok State Department voli da suprotstavlja iransku “diktaturu” s izraelskim “demokratskim karakterom”, tek nedavno glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Nasser Kanaani primećeno, „Katastrofa u Gazi skinula je masku s lica takozvanih zagovornika ljudskih prava i pokazala razmjere podlosti, brutalnosti i laži skrivenih u prirodi izraelskog režima, čije su se pristalice spominjale [na] kao simbol demokratije.” Iako Iran ima jedan od najgorih svjetskih rekorda u oblasti ljudskih prava, Netanyahu je čak uspio da skine fokus s toga.
Gubitak Bliskog istoka, Washington-Style
Iranski saveznici u regionu uključuju iračke šiitske milicije poput Božja brigada (Kata'ib Hizbullah), koji je prvi put dobio na značaju u borbi protiv terorističke grupe ISIL od 2014. do 2018. godine. To su bile godine kada je regularna iračka vojska suštinski propala i tek se postepeno obnavljala. Washington je tada također bio fokusiran na uništavanje ISIL-a i tako je postao oprezan zapravo savez s njima u svojoj kampanji da slomi taj "kalifat". Međutim, u januaru 2020. godine, predsednik Tramp je bio odgovoran za atentat dronom na vođu grupe Abu Mahdija al-Muhandisa, zajedno sa iranskim generalom Kasemom Sulejmanijem, neposredno nakon njihovog dolaska avionom na međunarodni aerodrom u Bagdadu, što je očigledno bio pokušaj da se spreči njih, preko Iračana, od kovanje sporazum sa Saudijskom Arabijom za smanjenje tenzija s Iranom.
Taj atentat je doveo do dugotrajnog sukoba niskog intenziteta između šiitskih milicija u Iraku i 2,500 preostalih američkih vojnika koji su tamo stacionirani. Sa početkom sukoba u Gazi prošlog oktobra, Brigade Stranke Boga počele su da lansiraju minobacače i bespilotne letelice protiv iračkih vojnih baza u kojima su smešteni američki vojnici, kao i protiv malih isturenih operativnih baza na jugoistoku Sirije u kojima je stacionirano oko 900 američkog vojnog osoblja, navodno da podržati sirijske Kurde u uklanjanju operacija protiv ISIL-a. Nakon više od 150 takvih napada, 28. januara jedan od njihovih dronova pogodio je Tower 22, bazu podrške u kojoj su američke trupe bile stacionirane u sjevernom Jordanu, ubijanje tri američka vojnika, dok je ranio još desetine.
Iranski lideri uglavnom podržavaju te šiitske milicije, ali ostaje nepoznato da li su one imale ikakve veze s napadom na kulu 22. Zvaničnici u Teheranu su, međutim, odmah prepoznali opasnost od eskalacije nakon što su američke trupe stvarno ubijene. I zaista, Bidenova administracija je odgovorila desetinama zračnih napada na baze i objekte Brigada Stranke Božje u Iraku i Siriji. Washington post Irački i libanonski zvaničnici su novinarima rekli da je Iran zapravo pozvao milicije na oprez sa jasnim efektom. Prestali su njihovi napadi na baze u kojima su smještene američke trupe. Istovremeno, irački parlament i vlada žalio se gorko o kršenju suvereniteta zemlje od strane Washingtona, dok pojačavaju pripreme za prisiljavanje na povlačenje posljednjih američkih trupa sa njihove zemlje. Drugim riječima, žestoka podrška predsjednika Bidena izraelskom ratu, njegova odluka da povećati isporuke oružja u tu zemlju, a njegovo bombardovanje propalestinskih milicija je možda dovelo do postizanja dugogodišnjeg iranskog cilja: vidjeti da američke trupe konačno napuste Irak.
U međuvremenu, u južnom Libanu, gdje militantna grupa Hezbolah povremeno razmjenjuje vatru s izraelskim snagama u znak podrške Gazi, navodi Post novinarima, jedna figura Hezbolaha rekla im je da je poruka Irana: “Ne želimo da izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu damo bilo kakav razlog da pokrene širi rat protiv Libana ili bilo gdje drugdje.” Ratovi su nepredvidivi, a libansko-izraelska granica bi i dalje mogla dramatično buknuti. Štaviše, čini se da su iranske molbe za suzdržanost imale daleko manji učinak na vodstvo Hutija u jemenskoj prijestolnici Sani, što je dovelo do tekuće kampanje američkog i britanskog bombardovanja na taj grad i drugdje u toj zemlji koja je do sada učinila malo da zaustavi rakete Huti i napadi dronovima na brodove u Crvenom moru.
Do sada su, međutim, uprkos želji republikanaca da opustoše Iran, čelnici te zemlje spretno iskoristili klaonicu u Gazi (u kojoj je izraelska vojska ubijen više civilnih neboraca svakog dana nego zaraćenih strana u bilo kom drugom sukobu u ovom veku). Ajatolasi su značajno povećali svoju popularnost čak i među arapskom i muslimanskom javnošću koja im ranije nije iskazivala veliku naklonost. Oni su ojačali svoj odnos sa šiitima u Iraku i možda su na ivici konačnog ostvarenja svog cilja okončanja vojnih misija SAD u Iraku i Siriji.
Oni su također ostvarili bliže veze s Turskom, dok su poboljšali odnose sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim naftnim državama u Zaljevu. Čineći to, oni su jasno otupili cilj Bidenove administracije da izoluje Iran, dok bogatije arapske države sve čvršće vezuju za Izrael kroz sporazume o oružju i visokoj tehnologiji.
Osim toga, kroz svoju podršku Izraelu i njegovo naoružavanje u ovim posljednjim mračnim mjesecima, Washington je ismijao teme o ljudskim pravima koje su SAD već dugo postavljale protiv Irana. U tom procesu, Joe Biden je učinio više od bilo kojeg nedavnog predsjednika na globalnom potkopavanju međunarodnog humanitarnog prava i demokratskih principa. With 94% arapskih ispitanika gledajući američku politiku u regionu kao „lošu“, jedno je jasno: barem za sada Iran je osvojio Bliski istok.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati