“Upravljanje slobodom”
Među mnogim neugodnim aspektima Američkog carstva, nekoliko ih je više uznemirujuće od načina na koji odražava i jača opasnu i samozadovoljnu ravnodušnost, neznanje i/ili poricanje prirode vlastitog društva i povijesti mnogih Amerikanaca. Za odličan primjer, pogledajte nedavni komentar u New York Timesu. Dotična misao, koju je napisao pisac Timesa David Rhode za promišljajuću rubriku “Week in Review” u novinama, nosi zanimljiv naslov “Upravljanje slobodom u Iraku – Amerika donosi demokratiju: cenzurirajte sada, glasajte kasnije” (22. jun 2003., Odjeljak 4, stranica 1).
Osnovna premisa ovog misaonog djela sa simpatijama Busha je da se Sjedinjene Države suočavaju s opasnom i teškom zagonetkom u svom nastojanju da izveze demokratiju u Irak. „Sjedinjene Države se ne doživljavaju kao kultivator demokratije“, primećuje Roud, u Iraku (zamislite!). „Na nju se gleda“, radije, „kao na vojnog okupatora koji podržava demokratiju i slobodu govora kada služe njenim interesima, ali ih potiskuje kada to ne čine“. Ova skeptična iračka perspektiva je pojačana, priznaje Roud, nedavnim odlukama američkih zvaničnika da otkažu ključne izbore i cenzurišu političke grupe za koje se smatra da prihvataju otpor američkoj okupaciji. „Na prvi pogled“, primećuje Roud, „čak su i neki Amerikanci videli oba poteza kao antiamerička.“
„Ali“, tvrdi Roud, američke „odluke ovde u Iraku nisu lake. Da li je instant demokratija,” pita on, “prava stvar, na primjer, kada takmičari ne stoje na istom terenu i mnogi od njih čak i ne znaju pravila? Neki tvrde,” s odobravanjem primjećuje Rhode, “da bi održavanje sadašnjeg glasanja favoriziralo šačicu grupa u Iraku – dobro organizirane vjerske fundamentaliste, politički sofisticirane grupe u egzilu i sve one koji imaju gotovinu za spaljivanje. Glas prosječnog Iračanina bi se izgubio...”
Rhode s poštovanjem prenosi američku odbranu cenzure u Iraku: “kao oslobodilac, a sada okupator, Sjedinjene Države imaju pravo braniti svoje interese …posebno u svjetlu sve većeg broja napada na američke zvaničnike.”
Kako bi dodatno potkrijepio svoj argument da su američki zvaničnici u pravu što suspenduju “slobodu Iraka”, Rhode bilježi primjere “nedavnih post-konfliktnih izbora koji su pošli po zlu”, posebno navodeći izbore u Bosni koji su “vratili nacionaliste na funkcije umjesto umjerenih favorizovanih američki zvaničnici.”
Degradirana demokratija
Ima mnogo toga za kritikovati u ovom komentaru iz istinski demokratske perspektive. Možemo početi tako što ćemo uočiti besmislenu prirodu pretpostavke da se demokratija može izvoziti kroz cijev imperijalne puške, koju je bogata i moćna globalna država nametnula slaboj i osiromašenoj naciji. Mogli bismo dodati da je nacistička Njemačka također tvrdila da ima pravo da brani svoje interese cenzurom onih koji su se usudili da se odupru njenim navodno oslobodilačkim okupatorskim vojskama.
Također je vrijedna pažnje Roudova loša pretpostavka da američki kreatori politike nastoje usaditi suštinsku demokratiju i slobodu govora u Iraku ili bilo gdje drugdje. Kao što je vidljivo iz zapisa iz prošlog stoljeća, što je najdramatičnije u Centralnoj Americi, američki kreatori politike dugo su podržavali demokraciju u inostranstvu samo pod uslovom da demokratija služi vodećim privatnim (korporativnim) interesima SAD-a i uočenim geopolitičkim ambicijama SAD-a. Budući da je narodna većina u stranim zemljama rijetko usklađena s tim interesima i ambicijama, takva demokratija nikada nije bila prioritet SAD-a.
Da budemo sigurni, SAD često podstiču zemlje u razvoju da se uključe u izbore. Ali, suprotno Roudovom kolebljivom poistovećivanju izbora sa „demokratijom“, izbori koje SAD promovišu su specifične i ograničene vrste. One predstavljaju vježbu pseudo-popularnog odabira predstavnika iz sigurnog i malog kruga privilegovanih elita za koje je malo vjerovatno da će izazvati interese SAD-a. Pravo ime za ovu verziju “demokratije” koju favoriziraju SAD je “poliarhija, “sistem u kojem mala grupa zapravo vlada, a masovno učešće u donošenju odluka ograničeno je na izbor vodstva kojim pažljivo upravljaju konkurentske elite. Poliarhični koncept demokracije,” primjećuje sociolog William I. Robinson, “je djelotvoran aranžman za legitimiranje i održavanje nejednakosti unutar i između nacija (koje se produbljuju u globalnoj ekonomiji) daleko efikasnije od autoritarnih rješenja” (Robinson, Promoting Polyarchy – Globalization, Intervencija i hegemonija SAD, Cambridge University Press, 1996, str. 385).
Kao što je Chomsky objasnio, „doktrinarno značenje demokratije“ u rukama američkih intelektualnih i političkih elita se veoma razlikuje od njegovog stvarnog ili rečničkog značenja – jedna osoba, jedan glas i jednak uticaj na kreiranje politike za sve osobe, bez obzira na bogatstvo (između ostalog). karakteristike). „doktrinarna“ verzija „odnosi se na sistem u kojem odluke donose sektori poslovne zajednice i srodne elite“ i „javnost treba da bude samo „gledaoci akcije“, a ne „učesnici“… Njoj je dozvoljeno da ratifikuje odluke svojih boljih i da daju podršku jednom ili drugom od njih, ali da se ne miješaju u stvari – poput javne politike – koje se ne tiču. Ako segmenti javnosti izađu iz svoje apatije i počnu da se organizuju i ulaze u javnu arenu, to nije demokratija. To je prije kriza demokratije u pravilnoj tehničkoj upotrebi, prijetnja koja se mora savladati na ovaj ili onaj način: u El Salvadoru, eskadronima smrti – kod kuće suptilnijim i indirektnim sredstvima.”
Jedno od pravila poliarhije je da je dominantni hijerarhijski sistem socioekonomskog upravljanja neprikladan predmet za javnu raspravu, razmatranje i reformu. Ograničavajući fokus „demokratije“ na „političko nadmetanje među elitama kroz proceduralno slobodne izbore“, ističe Robinson, poliarhija čini „pitanje ko kontroliše materijalne i kulturne resurse društva“ suštinski „neuobičajenim za raspravu o demokratiji“.
Problem je u tome što je to pitanje daleko od toga da je „strano“ funkcionisanju demokratije. Nejednaka distribucija i koncentracija bogatstva i drugih materijalnih i kulturnih resursa ima slab uticaj na „jedna osoba, jedan glas“, dajući divlje nesrazmeran politički uticaj na one koji imaju sreću da poseduju neumeren udeo takvih resursa.
Devalvacija demokratije počinje kod kuće
Što nas vraća na Sjedinjene Države i na Rhodeovu jedinu najgoru pretpostavku – da SAD imaju demokratiju dostojnu izvoza. Prema Roudovim demokratskim kriterijumima – „jednak teren“, sa jednakim šansama za politički i politički uticaj za sve „obične građane“ i bez nesrazmernog uticaja za one koji „gotovi novac“ – izbore bi trebalo suspendovati u Sjedinjenim Državama, gde gornji 1 posto posjeduje više od 40 posto nacionalnog bogatstva i posjeduje znatno veći kapacitet za finansiranje kampanja i osvajanje politika prilagođenih njihovim interesima od neimućne većine. Ta najviša stotinka daje više od 80 posto doprinosa u kampanji iznad 200 dolara u SAD-u, doprinoseći američkoj reputaciji kao „najbolje demokratije koju novac može kupiti,” i stvarajući zaista izvanredne nivoe neangažovanosti birača i političke apatije u SAD-u.
Djelomično zahvaljujući ogromnim medijskim troškovima američkih kampanja, kandidati koji pobijede u utrci za privatne dolare imaju tendenciju da pobijede na izborima u velikoj većini slučajeva. Kandidati koji su ozbiljni u pobjedi dužni su bogatim korporativnim donatorima, koji posjeduju ogromne zalihe političkog novca koji žele da ne “spale” već da iskoriste kao profitabilnu investiciju u procesu politike.
Ova medijska i novčana zavisna perverzija demokratije duboko je omogućena ozloglašenom plutokratskom presudom Vrhovnog suda da je novac jednak govoru. U odluci Buckley protiv Valea (1976.), viši sud je utvrdio da ograničenja troškova kampanje krše prava kandidata na slobodu govora. Zanemarila je osnovnu činjenicu da ogromno privatno bogatstvo uloženo u politički proces ima tendenciju da uguši pozitivna prava na slobodu govora (uključujući pravo da zaista budu saslušani) kandidata i stranaka koje nemaju pristup ogromnom privatnom bogatstvu.
Zahvaljujući ovome i nizu drugih i srodnih faktora – finansiranje kampanje je samo jedan od mnogih načina na koji nekolicina bogatih dominira američkom politikom i politikom – apsurdno je teško ljudima koji bi se mogli usuditi da govore protiv koncentrisanog bogatstva da pobede na izborima ili čak dobiju smisleno saslušanje u salama javnog mnjenja. Takvi kandidati su cenzurirani prirodom političkog sistema nacije, budući da američki izbori postaju tek nešto više od ponavljanja proslave trajne diktature velikog kapitala. Amerikanci naširoko shvataju da je demokratski ideal negiran grubom stvarnošću „dolarske demokratije“ i „zlatnog pravila“ („oni koji imaju zlatno pravilo“). “Kako se Sjedinjene Države približavaju predsjedničkoj utrci 2000. godine”, primijetio je prije tri godine idiosinkratični kolumnista William Pfaff, “mora se suočiti s činjenicom da je Amerika postala plutokratija, a ne demokratija.”
U međuvremenu, aktivisti i intelektualci koji pokušavaju da izazovu otpor ovim mračnim činjenicama američkog političkog života bore se da svoju poruku prenesu putem komunikacijskog sistema u kojem šačica gigantskih korporacija kontroliše više od 50 posto elektronskih i štampanih medija u zemlji. Ispod tekuće debate o tome da li su “mainstream” američki mediji pretežno liberalni ili konzervativni, spektar prihvatljivih debata u američkim “mainstream” (zaista korporativno-državnim) medijima je na kraju dana izuzetno uzak. Ovo ne odražava toliko političku predispoziciju novinara i urednika o kojoj se mnogo raspravljalo, koliko jednostavnu, moćnu činjenicu političko-ekonomske stvarnosti: nevjerovatnu, stalno rastuću koncentraciju vlasništva masovnih medija u nekoliko i manje velikih, globalnih, korporativnih ruku vođenih profitom. . Vrijedi spomenuti i oslanjanje ovih firmi na korporativne oglašivače, „čija je jedina briga“, primjećuje plodni lijevo medijski kritičar Robert McChesney, „pristup ciljanim tržištima“ među imućnim Amerikancima. Ti Amerikanci generalno ne žele da čuju ili čitaju o poteškoćama velike većine na pogrešnoj strani američkog sistema u zemlji i inostranstvu.
Američki mediji su pretvoreni u “antidemokratske snage u društvu”. Odražavajući i njihovu ključnu i višestruku povezanost sa državnim organima i agencijama, lako se koriste u svrhu manipulisanja javnim mnijenjem u podršku autoritarnim domaćim i globalnim ciljevima – zadatak od posebnog značaja u naciji koja ima snažnu demokratsku tradiciju.
Vlasnici i menadžeri ovog medija nemaju interesa da daju smisleno izvještavanje ili prostor za komentare o granicama američke “demokratije”. Oni enormno profitiraju od korporativno-plutokratske/poliarhične stvarnosti domovine. Državna cenzura ovih medija je u suštini nepotrebna, zahvaljujući njihovoj osnovnoj ugrađenosti u sveukupni okvir socioekonomske nejednakosti koncentrisane moći.
Posljedice dolarske demokratije
Politika i povezane mračne socioekonomske posljedice ove degradirane domovinske demokratije su previše evidentne u doba imperijalnog dječaka-kralja Georgea W. Busha, koji je u političkom raju od Devet-Jedanaeste. Pod vladavinom američke oksimoronske „kapitalističke demokratije“, najbogatijoj naciji u istoriji navodno nedostaje novac da pravilno finansira obrazovanje za svu svoju decu. Nedostaju joj resursi za univerzalno zdravstveno osiguranje, ostavljajući više od 42 miliona Amerikanaca bez osnovnog zdravstvenog osiguranja. Ne može pravilno uskladiti naknade za nezaposlene sa sve većim brojem nezaposlenih, žrtava „oporavka bez posla“. Nedostaju joj sredstva za obezbjeđivanje pristupačne brige o djeci, smještaja i lijekova na recept za one koji se nalaze na dnu njene strme socioekonomske hijerarhije. Nedostaje joj novca da pruži značajne usluge rehabilitacije i ponovnog ulaska za svoje milione veoma nesrazmjerno crnih zatvorenika i bivših zatvorenika, doživotno obilježenih krivičnim dosijeom. Nedostaje joj novca da obezbedi adekvatne beneficije za obuku na poslu i porodične novčane pomoći za siromašne u centru grada i sela, da zaštiti potrošače i životnu sredinu i zaštiti manjine od diskriminacije na ključnim tržištima rada i nekretnina. Nedostaje joj novac za javno finansirane izbore i besplatno televizijsko vrijeme za kandidate, što je neophodno za suzbijanje korozivnog utjecaja privatnog bogatstva i masovne, povezane socioekonomske nejednakosti na američku “demokratiju”.
Nekako si može priuštiti da potroši trilione na smanjenje poreza na Fat Cat koji nagrađuje one kojima je najmanje potrebno pod lažnim imenom "ekonomski podsticaj". Može potrošiti više na vojsku od svih svojih mogućih neprijateljskih („zlotvornih“) država zajedno višestruko, pružajući ogromne subvencije visokotehnološkom korporativnom sektoru, uključujući milijarde na oružje i sisteme „odbrane“ koji nemaju smislenu vezu sa svaku stvarnu prijetnju s kojom se suočava američki narod. Može sebi priuštiti da zatvori veći udio svog stanovništva nego bilo koja nacija u istoriji i da troši stotine miliona svake godine na različite oblike korporativnog blagostanja i rutinske javne subvencije ne baš „privatnoj“ industriji. Američka vlada si nekako može priuštiti stotine milijardi, a možda i više od triliona dolara za otvorenu imperijalističku invaziju i okupaciju razorene nacije koja predstavlja minimalan rizik za SAD i njihove susjede. Ona je slaba i nema novca kada je u pitanju socijaldemokratija za ljude, ali njena čaša se prelila na moćne načine kada je u pitanju zadovoljavanje potreba za bogatstvom i carstvom.
Apel međunarodnoj zajednici
Nakon svega ovoga, čini se pretjeranim podsjetiti Rhodea da SAD ima svoj vlastiti eklatantan nedavni primjer užasno korumpiranih „izbora [predsjedničkih, ništa manje] pošlo po zlu“, i da imperijalni dječak, kralj George dio svog uspjeha duguje nesrazmjernoj politički uticaj „dobro organizovanih religioznih fundamentalista“ (hrišćanska desnica) pa čak i nekih „politički sofisticiranih grupa u egzilu“ (mrzitelji Kastra na Floridi).
Bez obzira na društvene i političke snage koje su favorizirale Busha 2000. godine, jasno je iz Rhodeovog komentara da se nešto mora učiniti kako bi se omogućila prava demokratija i sloboda u Americi. Za početak, Amerikanci bi trebali apelirati na međunarodnu zajednicu za oslobađajuću vojnu intervenciju i okupaciju naše oštećene domovine. Vremenski period zatražene intervencije biće neodređen, ali se očekuje da strane trupe neće napustiti SAD sve dok se ne uspostave društveni, ekonomski i komunikacijski uslovi za izjednačavanje političkih uslova i uspostavljanje adekvatnog glasa za obične Amerikance.
Paul Street je autor knjige “Kapitalizam i demokratija 'Ne miješaju se baš dobro': Reflections on Globalization,” Z Magazine (februar 2000): 20-24.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati