Sjećam se da sam se 1962. godine prijavio u mali hotel u Coimbri u Portugalu sa svojom suprugom Gerry, s tri vrlo teška kofera. Izjurivši na hitan zveket zvona referenta, došao je uniformisani portir. Pretpostavljam da je patuljak. Ali, ne, to je bilo dijete od devet, možda deset godina.
Stidljivo se nasmiješio i povukao kofere, nestrpljiv da ih odvuče uz dugačke, uske stepenice koje su vodile u našu sobu. Nisam pustila, ali službenica je insistirala. "To je njegov posao," senhor."
To je zaista bio njegov posao, slabo plaćen i koji ga je sprečavao da pohađa školu – ali posao neophodan za opstanak njegove porodice.
Postojali su milioni sličnih njemu, starosti od 5 do 15 godina, širom južne Evrope, Azije i Afrike i Latinske Amerike, što je činilo čak jednu trećinu radne snage u nekim zemljama. A ima ih još – pedeset godina kasnije.
Iako većina zemalja ima zakone protiv dječjeg rada, a on je zabranjen konvencijama Ujedinjenih naroda, najmanje 200 miliona djece sada radi u 71 zemlji.
Mnogi rade u robovskim uslovima i do 18 sati dnevno, sedam dana u nedelji, na farmama, u rudnicima, u fabrikama i drugde, kako bi proizvodili robu za prodaju u ovoj zemlji – hranu i metalne proizvode, nakit i odeću, igračke , tepisi, namještaj, elektronske komponente, cipele, vatromet, šibice, prostirke, fudbalske lopte, kožna galanterija, papirnate čaše i još mnogo toga. Neki, poput kornera s kojima smo se susreli, rade na teškim, slabo plaćenim uslužnim poslovima.
Većina mora da radi, bez obzira na uslove, ako žele da njihove porodice prežive. Među njima su i djeca koju izgladnjeli roditelji prodaju u ropstvo ili daju na posao da otplate kredite date njihovim roditeljima. Njihove plate nikada nisu dovoljne za brisanje dugova, a dodatno ih nagrizaju previsoki troškovi za smještaj i alat, te kazne za "nezadovoljavajući rad".
Mnogi su primorani da žive u skučenim, prljavim stambenim kompleksima u blizini svojih radnih mesta, neki kao virtuelni zatvorenici kojima je zabranjeno da izađu bez propusnica svojih nadzornika.
Mnoga radna mjesta su u vlasništvu, barem djelomično, korporacija sa sjedištem u SAD-u ili lokalnih poslodavaca pod ugovorom s takvim korporacijama.
Detinjstvo mladih je uskraćeno. Imaju malo vremena za igru i nimalo za školovanje. Kao i njihovi roditelji, osuđeni su na život teškog rada u ponornim i često opasnim uslovima, život u siromaštvu, neznanju i eksploataciji.
Za njih bi moglo biti bolje kada bi Sjedinjene Države iskoristile svoju veliku ekonomsku snagu da izazovu rast dječjeg rada u pregovorima o trgovinskim sporazumima sa zemljama koje dozvoljavaju ili podstiču tu praksu. Sjedinjene Države bi barem mogle odbiti trgovinu sa državama u kojima je dječji rad uobičajen, čime bi američki sporazum o trgovinskim paktovima ovisio o tome da će njihovi trgovinski partneri suzbiti dječji rad.
S obzirom na korporativno orijentisan stav i demokratskih i republikanskih lidera, izgledi za akciju SAD su mali. A bez podrške SAD-a ništa se značajno ne može učiniti da se zaustavi stalni rast dječjeg rada.
Zemlje u kojima se dešavaju zloupotrebe neće djelovati iz straha da bi povećale troškove rada i time ih dovele u nepovoljan položaj na visoko konkurentnom svjetskom tržištu. Sjedinjene Američke Države i druge velike ekonomske sile neće djelovati iz straha od smanjenja korporativnog profita.
To ostavlja potrošače, ljude poput vas i mene koji kupuju robu koju prave djeca za veliku zaradu svojih poslodavaca. Na nama je da saznamo šta je ta roba i odbijemo da je kupimo, a da predsedniku Obami, Kongresu i onima koji prodaju robu damo do znanja zašto odbijamo da je kupimo, i to ćemo činiti sve dok deca koriste se za njihovu proizvodnju.
Možete biti sigurni da ako mi ne reagujemo, niko drugi neće. Samo mi možemo spasiti djecu.
Dick Meister je pisac sa sjedištem u San Francisku koji je više od pola vijeka pratio rad i politiku kao reporter, urednik, autor i komentator. Kontaktirajte ga putem njegove web stranice www.dickmeister.com
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati