“PONOVNO MISIONIRANJE” PREDSTAVLJA?
Nedavno je New York Times izvijestio o navodnoj evoluciji u stavu novoizabranog predsjednika Obame o invaziji na Irak. Nakon što se kandidirao za predsjednika dijelom na osnovu zavjeta da će “okončati rat” u Iraku, Obama, novinar Timesa Thom Shanker, napisao je, “jasnije nego ikad daje da će desetine hiljada američkih vojnika ostati u Iraku, čak i ako može ispuni svoje predizborno obećanje da će povući sve borbene trupe u roku od šesnaest mjeseci.” Kako napominje Shanker, Obamino „povlačenje“ bi moglo „vidjeti broj američkih [preostalih trupa“ u Iraku] koji se kreće između 30,000 i 50,000 – a neki [planeri Pentagona] kažu i do 70,000 – značajno vrijeme čak i nakon 2011.”
Obamina tvrdnja da okonča invaziju bez njenog okončanja može, prema izvješću nekih “odbrambenih” vlasti, uključivati “ponovno označavanje nekih jedinica, kako bi one koje se trenutno računaju kao borbene trupe mogle biti 'ponovo poslate', a njihovi napori redefinirani kao obuka i podrška za Iračani” (NYT, 4. decembar 2008., A31).
Orwell, Kafka i Vonegut bi bili impresionirani.
Tajms je Shankerovom izvještaju dao zanimljiv naslov: “Obećanje kampanje o okončanju rata u Iraku sada prigušeno stvarnošću.” Evo korisnog prijevoda za Timesovo značenje “stvarnosti”: što god Pentagon i nova administracija rekli o životu i politici, čije je ozbiljno preispitivanje izvan centrističkih okvira prepušteno opasnim i nefunkcionalnim “ideolozima”.
NEMA PROMJENA U OBAMINOJ POZICIJI U IRAKU
Times je pogriješio što je predložio značajnu promjenu u Obaminom konceptu “stvarnosti” u vezi s Irakom. Oni koji su voljni da ozbiljno pogledaju ispod imidža „antiratne“ kampanje koje su njegovi trgovci osmislili za liberalne i progresivne glasače lako mogu utvrditi da ne postoji fundamentalni diskontinuitet. Obama je glasao za finansiranje ilegalne okupacije bez uslova 2005. i 2006. Radio je na podršci proratnim u odnosu na antiratne demokrate na izborima za Kongres 2006. godine. Distancirao se od ranog i hrabrog poziva američkog kongresmena Jacka Murthe (D-PA) za povlačenje iz Iraka 2005. On je držao predavanja naprednjacima o navodnoj potrebi da se ne vide kao "rade protiv predsjednika" u Iraku (nakon što su demokrate 2006. pobjede u Kongresu) i o tome kako demokrate ne bi trebale da se "igraju kokoške s trupama" (bezobrazna konzervativna blamaža) pozivajući na hitno povlačenje iz Iraka. On je glasao protiv prijedloga senatora Johna Kerryja i Russa Feingolda o povlačenju trupa u junu 2006. godine, tvrdeći da bi određivanje čvrstog datuma za povlačenje "oteklo" diplomate i vojne komandante. .
U jesen 2006. Obama je rekao čikaškom Vijeću za globalna pitanja da je "američki narod izvanredno riješen [u podršci okupaciji Iraka]...Vidio je svoje sinove i kćeri ubijene ili ranjene na ulicama Faludže." Ovo je bio izvanredan komentar u svjetlu dva masivna napada (ozloglašena širom Bliskog istoka i muslimanskog svijeta) koje je Pentagon pokrenuo (neselektivno klajući civile u velikom broju) na taj irački grad u aprilu i novembru 2004.
Obamin najavljeni "antiratni govor" iz oktobra 2002. (održan dok je još bio državni senator) suprotstavio se planiranoj invaziji na Irak na pragmatičnim, a ne principijelnim osnovama. Kritikovao je neposrednu invaziju kao stratešku grešku ("glupi rat"), zanemarujući da spomene njenu zločinačku i nemoralnu prirodu, petro-imperijalne motive i veliki broj Iračana koje će ubiti i osakatiti.
U skladu s tim propustima, Obama nikada nije kritizirao etiku ili zakonitost Operacije oslobođenja Iraka (OIL). On je uvijek odbijao značajno zabilježiti iračke žrtve (uključujući više od milion mrtvih civila) i poriče širi holokaust koji su SAD nametnule Iraku. On je za CNN Candy Crowely prošlog jula rekao da se Sjedinjene Države ne bi trebale nikome izvinjavati za bilo koju svoju vanjsku politiku pod Bushom i više puta je tvrdio da su SAD napale Irak s "najboljim namjerama" (promocija demokratije i slobode) . On je čak rekao automobilskim radnicima u Wisconsinu prošlog februara da SAD moraju "prestati da troše milijarde dolara sedmično pokušavajući da ponovo spoje Irak".
Obamin "antiratni govor" iz 2002. sišao je sa njegove web stranice 2003. jer je te godine odlučio da se kandiduje za američki Senat. Nije ga bilo nigde u centru Čikaga kada su se tamo održale dve noći masovnih demonstracija protiv Bušove invazije u martu 2003. I tokom Demokratske konvencije 2004, gde je održao glavnu reč koja ga je preko noći učinila slavnom ličnošću ("BaRockstar" ), Obama je rekao za New York Times da je možda glasao (kao Hillary Clinton, John Kerry i John Edwards) da ovlasti Busha da izvrši invaziju na Irak da je bio u američkom Senatu i da je imao pristup istim "obavještajnim podacima" kao i drugi Američki senatori u jesen 2002.
Obamini glasnogovornici su dosljedno bili zamršeni i varljivi u pogledu njegovih planova za povlačenje iz Iraka, jasno stavljajući do znanja ozbiljnim istražiteljima da će Obama nastaviti okupaciju na neodređeno vrijeme. On je ovog ljeta rekao nasilniku za FOX News Billu O'Reillyju da je "Surge" "uspio izvan naše najluđe mašte" i da je odbio da potpiše zakon kojim se nastoji zabraniti privatnim "sigurnosnim" izvođačima poput Blackwatera iz Iraka i Afganistana.
Izvanredan rekord, zaista, za nekoga ko je, prema riječima novinara Timesa Davida Sangera, uzbudio "lijevo krilo svoje stranke" "žestokim protivljenjem odluci da se napadne Irak" (NYT, 22. novembar 2008.).
“KALIBRIRANJE OČEKIVANJA”
Napominjući da su predsjednika Busha preplavili povici "O-ba-ma" tokom državne posjete Africi, voditelj emisije "Public" Broadcasting System Charlie Rose pitao je tadašnju Obaminu savjetnicu za vanjsku politiku Samanthu Power prošlog februara da li je zabrinuta zbog Činilo se da veliki dio svijeta ima "ogromna očekivanja" za mirne promjene pod Obaminim predsjedanjem. Postojala je "neka opasnost" u popularnim nadama, zabrinuta je Rose.
"Tako je", rekao je Power, napominjući da je Obama "akutno svjestan toga". I "to je," rekao je Power, "zašto su kalibracija očekivanja i upravljanje očekivanjima od suštinskog značaja kod kuće i na međunarodnom nivou." (The Charlie Rose Show, PBS, 21. februar 2008: www.charlierose.com/shows/2008/02/21/2/a-conversation-with-samantha-power)
Ranije u intervjuu Power je rekao Roseu da predsjednik Obama neće biti vezan pukom "retorikom kampanje" kada je u pitanju Irak kada uđe u Bijelu kuću. Po preuzimanju vlasti, Power je znao, Obama će uzeti veliki dio svog lijeka od onih sveznajućih “komandanata na terenu”.
Iza Powerove uznemirujuće primjene elitističkog i tehnokratskog jezika na upravljačku koordinaciju domaćih i globalnih nada i snova krilo se očito (za one koji su spremni to otkriti) priznanje: Obama je bio jednako vezan za američki imperijalni projekat kao i Bush i to bi moglo opasno razočarati očekivane mase u zemlji i inostranstvu u slučaju Obamine prevlasti. Naivna vjera neprosvijećenog čovječanstva u "promjenu u koju možemo vjerovati" morala bi biti "kalibrirana" naniže dok smo pravili imperijsku tranziciju u post-Bushovu eru američke globalne vladavine.
Moć je kasnije uklonjena iz Obaminog tima zbog njene pretjerane otvorenosti u javnosti.
RAZLOG DA OPROSTITE PROGRESIVNIM PRISTALAMA OBAME
Zaneseni lažnom predstavom o Obami kao o „antiratnom kandidatu“, mnogi ljevičarski i liberalni Amerikanci trebali su više pažnje posvetiti Obaminim dugogodišnjim centrističkim i imperijalnim opredjeljenjima i pogledima na svijet. Obama je to i sam rekao, upozoravajući svoje naprednije pristalice da projektuju pretjerano lijeva očekivanja na njegov rekord i putanju.
Ipak, teško je ne složiti se sa Shankerom da bi "pristalice koje su uveli [Obamin] jezik okončanja rata mogle biti oproštene ako misle da bi to značilo vraćanje kući svih trupa." Između ostalog, Obamina kampanja je bila briljantna prodajna operacija. Nije uzalud Obama proglašen „Marketerom godine“ od strane vodećeg trgovačkog časopisa za oglašavanje i odnose s javnošću Advertising Age („Obama Wins Ad Age's Marketer of the Year,“ Advertising Age [17. oktobar 2008.]), pročitano na http://adage.com/print?article_id=131810 ).
Kritični dio marketinškog genija “Brend Obame” uključivao je govorenje raznolikom i često kontradiktornom amalgamu grupa i interesa da je on jedan od njih. Liberalna i progresivna zajednica bila je pametno na meti zavođenja od strane Obaminih vještih i izuzetno dobro financiranih – uglavnom od strane privilegovanih i korporativnih nekolicine – mali donatori su činili samo četvrtinu njegove rekordne kampanje za finansiranje ratne škrinje (isti postotak kao George W Bush 2004!) – kreatori imidža. A kritična udica u tom snažnom izbornom "mikro-ciljanju" bila je, naravno, tvrdnja da će Obama počastiti većinsko američko, iračko i svjetsko mišljenje tako što će brzo okončati rat u Iraku.
U želji da američki sistem stavi "novo", punu nade i kooperativnog lica nakon duge nacionalne i globalne Čejni-Bušove noćne more, dominantni američki mediji igrao neprocjenjivo s lažno-progresivnim prodajnim poslom. Željno je i snažno prenosio liberalno-lijevice i srodne antiratne Obamine iluzije.
IZDAJA UNAPRED
Sada, skoro godinu dana nakon što sam gledao stotine uzbuđenih liberalnih i progresivnih glasača kako preplavljuju demokratski predsjednički klub za Obamu u srednjoj školi u Iowa Cityju, relativno elitnoj čitalačkoj publici New York Timesa otvoreno je rečeno da su Obama i njegovi militantno korporativno-imperijalistički izbori utjelovljenje ono što bivši zvaničnik Clintonove administracije i izvršni direktor Kissinger Associatesa David J. Rothkopf naziva „modelom violine: držite moć lijevom rukom, a svirajte muziku desnom“ (NYT, 22. novembar 2008, A1). Član uredničkog odbora Wall Street Journala Matthew Kaminski napominje da „Obamino tabor kaže da budući predsjednik, koji je pobijedio trčeći s ljevice, namjerava vladati iz centra” (WSJ, decembar 6/7, 2008, A8). Web stranica Washington Posta povezuje se sa istraživačkim izvještajem Morgan Stanleyja objavljenim dan nakon Obaminog izbora. “Kako razumijemo”, navodi se u izvještaju, “Obama je savjetovan i slaže se da nema dividende mira… Osim toga, vjerujemo, na osnovu razgovora s izvorima iz industrije, da se Obama složio da neće smanjiti budžet za odbranu barem do prvih 18 mjeseci njegovog mandata kako se situacija nacionalne sigurnosti bolje razumije... Demokrate,” primjećuju istraživači Morgan Stanley-a, “su osjetljivi na to da izgledaju slabi u odbrani, i ne očekujemo jake rezove” (vidi www.washingtonpost.com/wp-srv/business/governmentinc/documents/ObamaDefense.pdf)
Čitajući taj izveštaj pre neki dan, setio sam se kratkog razgovora koji sam vodio sa naprednom mladom ženom u City High-u odmah nakon što je Obama postigao svoj istorijski trijumf u Ajovi. Kao i ja, i ona se učlanila za poluprogresivnu i izuzetno pro-laburističku kandidaturu Johna Edwardsa. „Ali on [Obama] ne može da pobedi“, rekla je kada sam je pitao šta misli o Obamaističkom cunamiju koji se upravo odigrao pred našim očima. "Naravno da može", rekao sam. “Problem je šta će se izgubiti na putu. Vjerovatno će otići u Bijelu kuću, ali to će učiniti na način koji nam se možda neće činiti kao 'demokratska' pobjeda.”
Jedanaest mjeseci kasnije, dok Obama nastavlja da osvaja pohvale i publicitet od Williama Kristola i Ruperta Murdocha, podsjetio sam se i na opis “suštine američke politike” koji je nekada napustio Christopher Hitchens kao “manipulaciju populizmom elitizmom”. .” Dalje sam zapanjen relevantnošću prošlogodišnjeg zapažanja Edwarda S. Hermana da su demokratska „populistička i mirotvorna obećanja i gestovi… [uvijek] izdani odmah po preuzimanju vlasti“ (Edward S. Herman, „Democratic Betrayal ,” Z Magazin, januar 2007.). U Obaminom slučaju, predvidljiva izdaja se čini već u toku i prije formalnog preuzimanja dužnosti.
Najnovija knjiga Paul Streeta je Barack Obama i budućnost američke politike (http://www.paradigmpublishers.com/books/BookDetail.aspx?productID=186987)Paul može se dobiti na [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati