Amerikanci su morali mnogo toga da prežive u godinama otkako je počela pandemija COVID-19, uključujući inflaciju cena osnovnih potrepština. Računi za namirnice, posebno, troše finansije domaćinstva. Ali, kako pokazuju nedavni izvještaji, inflacija jenjava u mnogim industrijama, a ipak su cijene hrane sveukupno ostale tvrdoglavo visoke. Ne samo da je to pokazatelj duboke truleži u srcu prehrambene industrije, agrobiznisa i korporativnih lanaca prehrambenih proizvoda, već je i jasan znak da moramo popraviti cijeli naš sistem ishrane.
Izvještavajući o novom istraživanju Biroa za popis stanovništva, USA Today's Sara Chernikoff otkrili da “[t]osječno američko domaćinstvo troši više od 1,000 dolara mjesečno na namirnice.” I, iako nije iznenađujuće da oni koji žive u skupim državama poput Kalifornije imaju visoke račune za namirnice, malo je olakšanja za one koji žive u državama s nižim troškovima života. Prosječni nedjeljni račun za namirnice kalifornijske porodice iznosi 297.72 dolara, ali prosječan račun porodice u Sjevernoj Karolini iznosi 266.23 dolara – skoro isto toliko.
Pokušavajući da umanji značaj ove realnosti, Paul Donovan, glavni ekonomista UBS Global Wealth Management, napisao je u opisao u New York Timesu da Amerikanci možda precjenjuju koliko je inflacija ozbiljna, posebno osjećaju štipanje kada kupe nešto tako malo poput bombona. „Potrošači percipiraju inflaciju većom nego što zapravo jeste“, napisao je Donovan. Nadalje, tvrdio je, “[ljudi] su genetski programirani da ističu loše vijesti umjesto dobrih vijesti kada donose odluke.” Donovan implicira da samo zamišljamo visoke račune za namirnice.
U stvari, inflacija u prehrambenoj industriji bila je viša nego u drugim industrijama, i rasla je 25 posto u posljednje četiri godine u poređenju sa 19 posto ukupno, a mnogi su ukazivali jednostavna pohlepa kao razlog: cijene hrane su visoke jer kompanije koje određuju cijene misle da se mogu izvući tako da nadoknade svoj profit. Pošto svi moramo da jedemo, ovo prirodno pogađa porodice sa nižim primanjima, pre kao regresivni porez. Novi izvještaj strane Groundwork Collaborative otkrili su da su 2022. godine “potrošači u donjoj kvintili spektra prihoda trošili 25 posto svog prihoda na namirnice, dok su oni u najvišoj kvintili trošili ispod 3.5 posto”.
Ekonomisti su pokušali da objasne razloge zašto inflacija vezana za prehrambene proizvode ostaje tvrdoglavo visoka upirući prstom u probleme lanca nabavke, veće troškove rada i poljoprivredne štetočine. The Washington post čak je priznao - iako uz malo dodatnih komentara - da "konsolidacija u industriji daje velikim lancima mogućnost da drže visoke cijene." (Vratiću se na ovu kritičnu tačku u nastavku.)
Bojeći se da će ga birači koji osjećaju štipanje svaki put kad kupuju hranu kazniti na glasačkoj kutiji, predsjednik Joe Biden je ciljao na prehrambenu industriju. Na događaju u Južnoj Karolini 27. januara 2024. predsjednik primetio je da, dok se „inflacija smanjuje... još uvijek ima previše korporacija u Americi koje otimaju ljude: dizanje cijena, junk naknade, pohlepa, inflacija“.
Iskreno rečeno, neke namirnice su pojeftinile, kao npr Jaja. Zapamtite širom zemlje umutiti na jaja u prvim mjesecima pandemije s mnogim trgovcima prehrambenim proizvodima koji ograničavaju broj kartona po kupcu? Ali u godinama nakon toga, cijene su se izjednačile. A onda oni ponovo podigao. U stvari, jaja su daleko bolji pokazatelj zašto su Amerikanci uznemireni zbog inflacije povezane s hranom nego Snickers bar.
Postoji mnogo kratkoročnih intervencija koje vlada može primijeniti kako bi pomogla američkim porodicama da se nose s visokim troškovima namirnica, a predsjednik Bajden je mnoge od njih implementirao. Groundwork Collaborative's izvještaj navodi povećanje beneficija Programa dodatne pomoći u ishrani (SNAP) za Amerikance s najnižim prihodima, kao i inicijativu savezne vlade da se prehrambene korporacije tuže na sudu zbog povećanja cijena i pomaže u snižavanju cijena gnojiva za usjeve.
Ali mnoga od ovih rješenja su zaobilazna rješenja za kompenzaciju masovne monopolističke korporatizacije naše prehrambene industrije. Podsjetimo na to da je Washington post napravljeno uz malo dodatne analize: „konsolidacija u industriji daje velikim lancima mogućnost da drže visoke cijene.“ Činjenica je da samo a šačica korporacija kontrolišu većinu našeg sistema ishrane. Svi smo na milost i nemilost malom broju velikih kompanija. I, osim ako ne napravimo ozbiljne sistemske promjene u našim sistemima ishrane, to ćemo i ostati.
Kada razmišljamo o dugoročnijim popravcima koji oslobađaju našu hranu od korporativnog profiterstva, skromno jaje je još jednom dobar primjer. Kada su jaja bila cijenjeni artikli tokom prvih mjeseci pandemije, mali proizvođači i poljoprivredna tržišta postao jedini pouzdani dobavljač za mnoge Amerikance. Sjećam se da sam bio još više nego inače zahvalan za članstvo u organizaciji Urban Homestead, mala farma u srcu Pasadene u Kaliforniji, gdje živim. Svake sedmice im naručim svježe proizvode i drugu lokalno uzgojenu hranu kao dopunu namirnicama koje kupujem. Tokom karantina zbog COVID-19, Urban Homestead je bio jedan od rijetkih izvora za jaja i svježe proizvode koje je moja porodica imala.
Ali takvih malih proizvođača je malo. Iako sretnici među nama mogu imati pristup urbanim farmama, postoje jednostavno nije dovoljno mali uzgajivači za hranjenje većine Amerikanaca. One farme koje postoje rade na vrlo malim marginama, boreći se iz godine u godinu da ostanu finansijski održive. Oni ostaju na periferiji ogromnog kapitalističkog igrališta koje je nagnuto prema profitu usmjerenim, visoko subvencioniranim agrobiznisima i lancima prehrambenih proizvoda. Dok mali poljoprivrednici, urbani i ruralni, se bore, kompanije za trgovinu hranom su gutajući ogroman profit. I savezne vlade program subvencija farmi nesrazmjerno koristi velikim korporativnim uzgajivačima, a ne porodičnim farmerima kojima su navodno usmjereni.
Lokalizacija naših zaliha hrane i skraćivanje lanca između kupaca hrane (tj. svih nas) i dobavljača namirnica trebalo bi da bude fokus vladinih politika usmjerenih na hranu. To zahtijeva usvajanje načina razmišljanja zasnovanog na ideji „pravda za hranu“, tema o kojoj se mnogo pisalo. Moramo olakšati malim poljoprivrednicima da uzgajaju hranu, a da pritom ostanu finansijski stabilni, a velikim korporativnim agrobiznisima teže da kontrolišu naše snabdevanje hranom. Ovo zahtijeva podsticanje malih poljoprivrednika da ostanu mali i održivi – suprotno od ideala „rasta“ korporativnih profitera.
Zakonodavci i korporativni mediji toliko su vezani za ideju da proizvođači i distributeri hrane zaslužuju ogromne profite u zamjenu za kontrolu naše opskrbe hranom, da pristup smanjenju rasta zasnovan na pravdi rijetko ulazi u njihov diskurs. Umjesto da nas bogati jedu (i naše novčanike), vrijeme je da jedemo bogate.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati