Kada SAD daju oružje drugim nacijama, to se reklamira kao diplomatija. Ako je tako, diplomatiji je potrebna velika promena.
Godine 1978, protiv svih predviđanja uspjeha, Jimmy Carter je nastojao donijeti mir na Bliskom istoku/sjevernoj Africi (MENA). Drugi su se usuđivali da pokušaju i bili su nesretni, sa svim vrstama ratova u kojima je Egipat i drugi koji su napadali Izrael ili Izrael koji je napadao njih.
Od 1948, 1956, 1967 i 1973, te nacije kao da su uskočile u rat više od jednom svakih 10 godina.
Carter je tražio, i dobio, izraelskog premijera Menachema Begina i egipatskog predsjednika Anwara Sadata da mu se pridruže u Camp Davidu kako bi vidjeli mogu li uspjeti spriječiti sljedeći rat, barem između Egipta i Izraela. Sadat je mrzeo Begina. Počnite mrzili Sadata. Šta bi moglo poći po zlu?
Begin je imao a istorija kao terorista. Istinito. Protiv britanskih oficira, ali i nasumičnih civila u tom području. Predvodio je zavjeru bombardovanja koja je uspjela ubiti mnoge od njih u hotelu King David 1946. Ako ništa drugo, činilo se da ga je to učinilo privlačnijim Izraelcima, koji su to vidjeli kao dio svog oslobodilačkog rata, a ne kampanju terora.
Begin je bio majstor postavljanja niskih očekivanja i obećavanja malog, dok je naporno radio da isporuči više. Rekao je da Carterove razgovore vidi samo kao preliminarne razgovore o tome kada treba voditi detaljnije pregovore.
Sadat je bio više kosmopolitski, opušteniji, moderan vođa, spreman da krene na veliko ako to ide u korist Egipta.
Carter je strpljivo radio sa njihovim timovima 13 dana, ostajući tamo, ne ostavljajući se u vrsti poremećaja pažnje koji je mučio druge američke potencijalne posrednike u poslovima u prošlosti i koji će opet biti u budućnosti. Na kraju su uspjeli i mir između Izraela i Egipta traje do danas. Zvuči kao win-win, zar ne?
Ne toliko. Postoje dugoročne negativne posljedice na elemente sporednih poslova koji se nastavljaju do danas i koštali su mnoge živote. Sve se odnosi na transfer oružja – prodaju ili davanje oružja i municije kao diplomatske šargarepe. U slučaju hvaljenog sporazuma iz Camp Davida, dobitnika Nobelove nagrade za mir, zlonamjeran aspekt bila je pomoć u oružju Carter je obećao i Izraelu i Egiptu, pomoć koju SAD od tada nastavlja, naoružavajući obje zemlje i osiguravajući da će mnogi nevini životi biti izgubljeni.
Sa svojim naprednim oružjem iz SAD-a, Izrael s vremena na vrijeme nanosi masovnu civilnu štetu Palestini. Na primjer, tokom operacije Cast Lead ubio je više od 1400 Palestinaca, od kojih su mnogi bili djeca i drugi neborci, dok je Izrael pretrpio samo 13 smrtnih slučajeva, odnos 100:1 koji je tipičan za takve oružane sukobe. To je strukturno nasilje u najgorem obliku. To je moguće samo zbog "mirovnog" dogovora koji je posredovao Jimmy Carter.
Egipat je napravio prava Palestinaca kao centralni dio svog dogovora u Camp Davidu. Tvrdio bih da rezultati nisu ni od kakve koristi Palestincima.
A Sadat je možda bio malo liberalan u poređenju sa njim Egipatske vođe prije i poslije, ali svo oružje koje mu je Carter ponudio da izazove uspjeh pregovora u Camp Davidu također je korišteno za ugnjetavanje ljudi – posebno samih Egipćana – i za osnaživanje sve diktatorskih egipatskih vođa. To ugnjetavanje je dovelo do arapskog proljeća, ali arapsko proljeće je razotkrila dobro naoružana (od strane SAD) egipatska vojska i sada je to vojna diktatura.
Možda Carter nije mogao predvidjeti te strašne ishode svojih napora da donese mir u regiji. Ali nakon što se ovakve stvari odigraju u Bliskom istoku i Africi, u Centralnoj Aziji, Kolumbiji i drugdje, diplomate i drugi međunarodni pregovarači bi trebali znati bolje.
Bili smo ovdje iznova i iznova. Oružje u Saudijsku Arabiju da ih usreći. Onda oni desetkovani Jemen, pretvarajući siromašnu zemlju u najgoru humanitarnu krizu na svijetu, zahvaljujući oružju i municiji s oznakom Made In America. U međuvremenu, SAD humanitarnu pomoć Jemenu, iako je od pomoći, je snježna gruda bačena u pakao stvoren dijelom od američkog oružja poslanog u regiju.
Zašto se sve ovo dešava? Da li je to deplasirani altruizam?
Oh HTTFN (Hell To The F___ Ne). Ovo je industrija oružja, koja kontroliše državu, kontroliše Kongres, kontroliše ga sve do američkog predsedništva.
Najveće opsceno profitabilne ratne profiterske korporacije imaju ogromnu korist bez obzira da li SAD prodaju oružje ili ga daju. Sve to za njih znači ugovore bez ponude. Ogromnost prevara i krvoprolića je zapanjujuća. Dvostranački je. Trump se hvalio svojim ugovorima o naoružanju sa Saudijskom Arabijom i Biden je tiši, ali radi isto.
Ko to plaća?
Mi radimo. Američki poreski obveznici plaćaju svaki novčić pomoći u oružju Ukrajini i mnogim drugim zemljama, a to samo znači da ratni profiteri ostvaruju profit koji podsjeća na ono što je bivši Ured za upravljanje i budžet mislio David Stockman kada je on je rekao novinara, "Svinje se sada stvarno hrane."
Oni se hrane od zdravstvene zaštite vaših starijih.
Oni se hrane vašim studentskim kreditima.
Oni se hrane vašom skiciranom infrastrukturom.
Uzimaju ono što je zadržano od vaših prihoda u vrijeme isplate plaće i to preusmjeravaju ratnim profiterima.
I oni su najodgovorniji za rastući savezni dug i deficit. Kongres se može po cijele dane mučiti oko besmislenih pitanja kulturnog rata koja su manje od greške zaokruživanja u federalnom budžetu, ali prava krađa od svih nas koji radimo za život je od korporacija ratnih profitera. Kongres se može pretvarati da nas socijalno osiguranje i Medicare čine osiromašenim, ali kompanije su te koje uzimaju više od bilo koga od naših plaća, prilično doslovno.
Samo američki narod to može ispraviti. Neće to učiniti oni koje smo do sada birali, uz neke značajne izuzetke. Promijenite ga. Dovedite one koji su zaista posvećeni tome da ovo poprave.
Ovo nije naivno. Ovo je novo realpolitike.
Kada se američke diplomate bave pokušajem uspostavljanja mira, oni imaju mnogo više od američkog oružja da ponude. Mnogo više. Oni mogu ponuditi humanitarnu pomoć. Oni mogu ponuditi povećan broj izbjeglica primljenih u našu zemlju. Oni mogu ponuditi mnoge mogućnosti stranim studentima da studiraju ovdje ili podržati pristojne univerzitete u zaraćenim nacijama kada sklope mir. Oni mogu ponuditi bolje trgovinske uslove. Ima mnogo šargarepe, mnogo podsticaja.
Štapovi bi trebali biti ekonomski i reputacijski. Na primjer, SAD bi mogle reći zaraćenoj naciji da se pridržava sporazuma koji ste potpisali i dobit ćete, ili ako to ne učinite, većina zemalja će vas ekonomski kazniti i vaša reputacija će patiti.
Ukratko, prisila nije ograničena na nasilje i oružje nikada ne mora biti bilo kakav poticaj. Ovo bi trebao biti zakon. Kongres? Uđite, Kongrese…
Ozbiljno, da je to zakon, ne bismo trošili svoje ogromne resurse na odobravanje 60 milijardi $ u vojnoj pomoći Ukrajini (do sada). Umjesto toga, bavili bismo se pronalaženjem onih koji mogu pronaći rješenje kroz iskrene mirovne pregovore.
Tako je mir došao u mjesta poput Liberije i na Filipine. Drugi dobici osim oružja mogu dovesti do sporazuma između strana.
SAD su broj jedan dobavljač oružja i municije u svijetu. Time ne pomažemo. Proizvodimo više smrti, više represije, više rata. Ovo se može i treba promijeniti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati