Dok sam jučer između 4 i 5:30 šetao po Union Squareu u Njujorku, čekajući da počne marš niz Broadway, na pamet su mi se pojavila sjećanja na okupirani Zuccotti Park. Ručno rađeni natpisi o vrlo širokom spektru pitanja bili su posvuda. Bilo je bubnjarskih i muzičkih grupa koje su radile svoje ritmične stvari, a ljudi su plesali dok su to radili. Nastupao je velečasni Billy i nevjerovatno dobro urađeno umjetničko djelo kredom u boji na trotoaru blizu 17th i Broadway. Ljudi posvuda, uglavnom bijelci, ali različiti, puno mladih, ali sa značajnim brojem ne-mladih ljudi.
I duh nade, duh koji je izjavio: „mi smo tu, organizovani smo, nismo poraženi i ne odlazimo.
I toliko nas! Tokom marša niz Broadway, moja supruga i ja smo neko vrijeme stajali sa strane marša, držeći svoje vlastite ručno rađene znakove (protiv nuklearne energije i plinovoda Keystone) kako bi ih demonstranti vidjeli i radosno posmatrajući kako blok za blokom ljudi prolaze pored nas .
U jednom trenutku sam se popeo na ogradu i pogledao dole i gore na Broadway da dobijem osećaj koliko je dugačak marš, koji je izgledao između 12 i 15 blokova. Onda sam grubo prebrojao koliko je ljudi bilo u polovini jednog od tih blokova da bih došao do svoje lične procene da je juče verovatno bilo 30-40,000 ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji.
Prilično sam siguran da je ovo najveća demonstracija Occupy Wall Streeta ikada.
Opet, ovo nije bilo samo Okupirajmo Wall Street. Oko 100 organizacija podržalo je prvomajsku akciju, mnoge od njih su sindikalne organizacije, kao i grupe za studente, prava imigranata, mira, ljevice, zelene i lokalne okupatorske grupe. Ovo je bio širok i važan koalicioni napor, a Occupy Wall Street treba pohvaliti zbog razumijevanja strateškog značaja takvog napora i rada koji su on i drugi učinili da proizvedu tako inspirativan rezultat.
Važno je napomenuti da, ako je bilo bilo kakvih znakova podrške Obami ili protiv Romneyja, ja ih nisam vidio, a vidio sam mnogo znakova dok sam stajao i gledao marš koji prolazi. Ovo je bio marš koji je bio problematičan i veoma nezavisan u politici i tonu.
Kao što je rekao glavni naslov proljetnog izdanja časopisa The Occupied Wall Street Journal iz 2012., riječ je o potrebi da se „glasa svaki dan“.
Završni redovi tog članka bili su tačni: „Demokratija nije jednostavno govoriti istinu moći. To je nešto što radimo, što ne možemo tražiti. Nešto kao pobuna. Ideja je jednostavna, a ipak izgleda daleko, kao san. Ali ovo nije san. I nije daleko.”
Dobro je, tako je dobro, ponovo se osjećati onako kako sam se osjećao prošle jeseni kada je okupatorski pokret izbio na političku scenu. Bila je to duga zima, ali je očigledno dobro iskorištena. Nastavimo da gradimo, nastavimo djelovati, uzdignimo narod i branimo našu duboko ranjenu Majku Zemlju. Moć * za * ljude.
Ted Glick je progresivni aktivista i organizator od 1968. i organizator pokreta za klimu od 2004. Prethodni tekstovi i druge informacije mogu se naći na http://tedglick.com.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati