Kada šefovi država lično intervenišu u pitanjima špijunaže i zahtevaju da se navodni špijuni oslobode ili izruče, to je neobično – i krajnje neprikladno.
Čini se jasnim da je predsjednik Obama prekršio to "staro pravilo" tako što se javno, lično i bezočno uronio u pritisak Bijele kuće na Vladimira Putina da pošalje američkog uzbunjivača Edwarda Snowdena nazad u SAD, u duhu monopol igra: "ići direktno u zatvor bez prolaza ići".
Uz najavu da će predsjednik ne sastati se sa Putinom tokom njegove predstojeće posete sastanku G20 u Rusiji, jer je on "razočaran ruskim liderom", čini se da smo se vratili niz stazu sećanja u hladnoratovske dane kada su se osećali nepristojni postupci i reakcije koje uzdižu tenzije. U stara vremena, obično se moglo računati na Moskvu za oštre odgovore; sada se čini da je Vašington taj koji ima loš slučaj refluksa kiseline kad god se pojavi Putinovo ime.
Čini se jasnim i da je Putinovu odluku da Snowdenu odobri lično, nakon što je iskoristio sve diplomatske kanale, pritisak porodice, pa čak i bizarno obećanje državnog tužioca da neće mučiti Snowdena, preuzeo lično.
Zapaženo Yves Smith o golom kapitalizmu:
Ako pogledate suštinu njegovih postupaka, jasno je da predsjednik gubi svoju slavnu ravnotežu, barem što se tiče Snowdena i otkrića države nadzora... jedan od znakova da je Obama izvan ravnoteže su njegove neiznuđene greške u odnosima s Rusijom . Činilo se da je apsurdna pretpostavka od samog početka bila da će Putin sarađivati i predati Snowdena kada ruskog lidera malo podstaknu. S obzirom na status američko-ruskih odnosa, to je bila granična zabluda.
Paralela hladnog rata
Ovo značajno podsjeća na raniji incident sa Rusijom u vrijeme Sovjetskog Saveza. Kada je predsjednik John F. Kennedy zahtijevao da Rusi oslobode profesora Yalea kojeg su Rusi uhapsili kao špijuna.
Iako je bio s Harvarda, Kennedy je u svojoj administraciji imao visoko postavljene osobe sa Yalea koji su ga pritiskali da postupi u slučaju Fredericka C. Barghoorna, profesora engleskog s Yalea, koji je uhapšen u Moskvi 31. oktobra 1963. godine. Profesorov slučaj je doveo do okuplja u njegovo ime na Yale Campusu. Barghoon je protestirao zbog svoje nevinosti.
Prema New York Timesu, 12. novembra, nekoliko sedmica prije njegovog ubistva, "predsjednik Kennedy, na svojoj posljednjoj konferenciji za novinare u Bijeloj kući, osudio je tu akciju kao "neopravdanu". proglašen da Barghoorn "nije bio ni u kakvoj obavještajnoj misiji" i da je pritvaranje nazvao "veoma ozbiljnom stvari". Predsjednik je rekao da su američki odnosi sa Sovjetskim Savezom "veliko narušeni" i upozorio da je predstojeća prodaja pšenice ugrožena."
To je bila javna priča. Druga kuća je objavila da je zapravo, kada se sada oslobođeni "špijun" vratio u SAD, pozvan na aerodrom za važan poziv. Na liniji je bio i sam Kennedy koji je imao jedno pitanje nakon što mu je poželio dobrodošlicu kući.
"Profesore, da li ste radili za nas?", upitao je. Barghoornov navodni odgovor: "Mislio sam da znate, gospodine predsjedniče."
Kliknite.
Kenedi je tada shvatio da mu je namešteno. To ga je navelo da otpusti ljude iz CIA-e umiješane u aferu. Kenedi je takođe suspendovao poslove sa Rusijom, ali su ti dogovori kasnije potrošeni van pogleda javnosti.
Šokirani što je JFK napravio globalni incident od svjetovne špijunske stvari, Rusi su ga pustili da smiri predsjednika.
U svojoj knjizi, Zavera JFK, David Miller se vratio na incident, izvještavajući da je nedelju dana kasnije, profesor u Dalasu, Willmoore Kendall. "koji je kao profesor na Yaleu kasnih 1940-ih regrutovao Williama F. Buckleyja Jr. za CIA-u, rekao je Dallas Times-Heraldu. "Sa ruske tačke gledišta, Barghoon je bio špijun, i vjerujem da su oni imali robu kod njega."
Nedelju dana kasnije, Kenedi je napravio svoje poslednje i fatalno putovanje u Dalas.
Poenta je da kada su u pitanju pitanja špijunaže, ma koliko ona bila izmišljena, poruke zamjenjuju istinito izvještavanje.
Zamračenje medija
Veliki mediji prvo vode računa o svojim interesima, kao kada su NY Times i Washington Post naslovili oslobađajuću presudu za vojnika Bradleyja Manninga po jednoj optužbi za "pomaganje neprijatelju", sumnjiva optužba je podignuta, ali je mogla utjecati na štampu, na njegovu osudu po 19 tačaka za koje je moguće 136 godina zatvora.
To je omogućilo medijima da priču tretiraju kao "pomiješanu vreću", a ne kao pažljivo izmišljeni manevar kako bi vojni sudija izgledao pošteno i uravnoteženo.
Više od stotinu medija koji su jedva, ako uopšte, pratili suđenje, pojavilo se na izricanju presude i prenijelo odluku bez konteksta.
Nekoliko priča podsjetilo je čitaoce na ono što je Bradley Manning zapravo učinio u curenju informacija o "navodnim" američkim ratnim zločinima, šta su njegova otkrića otkrila ili razloge koje je naveo za to.
Dan kasnije, iako je svjetska štampa, uglavnom, osudila presudu i prirodu jednostranog postupka, Edward Snowden je slobodno izašao iz svoje "ćelije" u bescarinskoj zoni Moskva aerodrom.
Predsjednik Putin, koji je bio napadnut zbog kršenja ljudskih prava, odjednom je izgledao dobro za milione koji su se okupili u Snowdenovu odbranu slobode informacija. Ironično, istaknuti ruski TV novinar mi je rekao da sumnja da Snowden možda još uvijek radi za američke obavještajne službe. Nije imao dokaza.
Zbog Snowdenovih otkrića, američka administracija je sada bila primorana da otkrije vlastiti tajni nadzor optuženima u slučajevima nacionalne sigurnosti.
Ali čak i prije nego što je uspjela proslaviti svoju "pobjedu" u blokiranju akcije Kongresa protiv sveprisutnog špijuniranja (sa samo sedam glasova) i osudi Manninga na suđenju u sovjetskom stilu, u The Guardianu i svjetskoj štampi bilo je velikih novih otkrića tajnog nadzora s kojima se mora suočiti.
Nije ni čudo što "nema drame" Obama naglašava zbog svoje nesposobnosti da kontroliše ovo pitanje i njegovo medijsko uokvirivanje. Stjeran je u ćošak gdje se čini da se otvoreno duri.
Da citiramo staru izreku, "kakvu mrežu pletemo kada prvo vježbamo da obmanemo", Yves Smith piše o Obaminom sumornom susretu s ruskim predsjednikom na sastanku G-20:
"Putin je podsetio SAD da Rusija nije imala sporazum o ekstradiciji sa SAD i da generalno nije izručila ljude. Pakovanje Snoudena zato što su ga SAD tražile nije bilo na stolu. Putin je zauzeo stav da Snouden nije vredan eksploatacije zbog njegove dosadne vrijednosti za SAD: "To je kao striženje prasića: puno cviljenja i malo vune."
Obama je tada insistirao, "da je Rusija prema međunarodnom pravu bila obavezna da preda Snowdena (smiješno kako je međunarodno pravo operativno kada je Obami potrebno, a ne u stvarima kao što je (ruski špijun kojeg držimo) Kalugin, prisilno hranjenje zatočenika Gitma, ili ubistva djece dronom u Pakistanu)."
I tako, ova uglavnom prikrivena drama se nastavlja s Assangeom i Snowdenom koji su očigledno sljedeći na licu mjesta, ali i dalje na slobodi, i uznemirena Bijela kuća koja iz dana u dan izgleda sve impotentnija.
Disektor vijesti Danny Schechter uređuje Mediachannel.org i bloguje na Newsdissector.net.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati