Širom nacije, američke novine objavljuju isti naslov, koji su, kao što je to često slučaj, našim medijskim pudlama predali njihovi gospodari u Bijeloj kući: “Trenutak istine”.
To je trenutak istine, ključno vrijeme, jedna od onih sudbonosnih tačaka u kojima morate odlučiti - lijevo ili desno, unutra ili van, nasmiješite se i poigrajte se ili recite "Dođavola sa majstorima" i sići sa svog zadatog mjesta na liniji ubijanja.
Bush i drugi fundamentalistički arhimperijalisti i korporativno-vojni plutokrati u Bijeloj kući spremni su sada da odu dalje od svoje ratoborne orvelovske retorike. Spremni su da uđu u Kuću slavnih ratnih zločinaca pokretanjem nepravednog, nezakonitog napada na slabu, osiromašenu i efektivno razoružanu naciju koja ne predstavlja ozbiljnu prijetnju američkom narodu. Spremni su pokrenuti zaista užasan čin agresije, lansirajući 800 krstarećih projektila u Bagdad za dva dana u kampanji "Šok i strahopoštovanje" koju otvoreno upoređuju sa Hirošimom i Nagasakijem.
Njihova srca kokošijeg sokola ubrzavaju se dok se pripremaju za borbu u „ratu“ iza svojih dobro čuvanih stolova, zidova i kompjuterskih ekrana. Da citiram iz "Gospodara rata" Boba Dylana, oni su "pričvrstili okidače, da bi ostali pucali." Oni će “sjesti i gledati dok se broj smrtnih slučajeva zapošljava”.
Bush i Blair spremni su uništiti neizmjeran broj nevinih iračkih civila – Ujedinjene nacije su ugrozile 500,000 Iračana – u ime “demokratije” i “slobode”, šifrovanih riječi za imperiju kada ih izgovaraju američki državnici, kako se dobro razumije izvan Sjedinjene Države. Bush i Blair vide civile koje će iskasapiti u Iraku otprilike na isti način kao što je Al Kaida vidjela hiljade Amerikanaca koje je ubila u septembru 2001. – potrošne „iznutrice“ na putu ka višim političkim i doktrinarnim ciljevima.
Analogije Hirošime i Nagasakija su tačne, ali ne na način na koji tvrde provodnici Novog svjetskog poretka. Poput onih užasnih zločina iz 1945. godine, koji su također lažno prodavani po potrebi da bi se "spasili životi", predstojeći napad na Irak je dijelom eksperiment, a dijelom demonstracijski projekat za prikaz trenutne i buduće moći SAD-a. Kao i 1991. godine, kibernetički majstori rata, ušuškani iza kompjuterskih ekrana, testiraće nove sisteme oružja. Pokušat će dati zastrašujuću novu izjavu cijelom svijetu o američkoj superiornosti u proizvodnji i primjeni sredstava onoga što nazivaju “kreativno uništavanje”.
To je trenutak istine za svjetski državni sistem. Bush, Ramsfeld i ostali spremni su zabiti posljednji ekser u lijes multilateralnog svjetskog poretka. U trenutku kada prve bombe padaju u Bagdad, „Sjedinjene Države, najmoćnija nacija u istoriji, [neće] više samo prijetiti da će koristiti svoju moć na međunarodnom planu, bez odobravanja nikome drugome. To će biti na tački bez povratka”, piše dopisnik Chicago Tribunea RC Longworth, na putu ka unilateralističkom svjetskom poretku.
Konačna promjena režima koju Bushova kabala traži je međunarodna. Želi da sruši posljednje naznake ozbiljne globalne saradnje i poništi međunarodno pravo. Nastoji da učvrsti Ameriku kao neospornu hegemonističku silu, koja vlada sama, čistom prevagom vojne sile.
To je trenutak istine za sve veći broj siromašnih u Americi, zaglavljenih na dnu u najnejednakostijoj naciji svijeta koja ima najviše bogatstva – vodećoj zatvorskoj državi na planeti. Američki vladari Novog svjetskog poretka rado troše pola milijarde dolara dnevno na prekomorska osvajanja i carstva čak i dok kriza mnogih osiromašenih zajednica njihove "domovine" postaje sve dublja. Povici tih zajednica ne uspijevaju da izazovu značajnu reakciju osim skupog masovnog nadzora, hapšenja i zatvaranja u javnom sektoru koji je navodno „oskudan u novcu“ čija se čaša prelijeva kada je u pitanju služenje bogatstvu i carstvu.
To je trenutak istine, trenutak terora za narod Iraka, na način koji je previše očigledan da bi se to rekao i previše bolan da bi se razmišljao.
To je trenutak istine za američke korporativno-državne medije, lažno označene kao "mainstream". Vlasnici i menadžeri nacionalnog “privatnog” komunikacijskog carstva su se pojavili kao punopravni Majstori rata sa najboljim bojama, kako u štampanoj tako i u elektronskoj formi. Oni su na brojne načine omogućili neminovne velike državne zločine, prenoseći Bušove idiotske tvrdnje da Irak prijeti Americi i da je Sadam na neki način povezan sa 9-11. Oni su radili na tome da američko građanstvo stjeraju u status gledatelja, tretirajući sudbonosna pitanja državne politike kao da su izvan sfere legitimnog javnog inputa i djelovanja. Oni su tretirali „rat“ (masakr) kao „neizbežan“ čak i kada milioni marširaju protiv njega. Nisu na adekvatan način registrovali proteste i strahove ljudi u čije ime tvrde da govore. Krv mrtvih Iračana već se vidi na njihovim rukama.
Pored Bijele kuće i Pentagona, ne mogu zamisliti nijednu strukturu koja više zaslužuje masovne proteste građana od velikih američkih medijskih korporacija.
Sada ti veliki proizvođači masovnog pristanka i diverzije, ova ogromna kulturna groblja, ove masivne, umrtvljujuće strukture neo-orvelovske/haksleanske kontrole misli, imaju još jedan važan zadatak. Oni moraju raditi na pružanju ex-post facto opravdanja za neposredne ratne zločine pretvarajući se da otkrivaju dokaze da je Irak zaista prijetnja, da je stvarno povezan sa 9-11, da je stvarno pravio nuklearno oružje i tako dalje. Njihov je posao, kao i 1991. godine, da ignorišu i sakriju masovne civilne žrtve, da zgužvana tijela iračke djece, majki i djedova potisnu na smetlište istorije dok nadmašuju pirotehniku iznad Bagdada kao slavnu pobjedu ljudske “civilizacije”. Njihov je posao, opet, da utapaju suze arapske djece i majki u moru rasističkog slavlja i nesrazmjerne brige za “naše” trupe.
Gledajte ih kako rade na manipuliranju masovnim mišljenjem u odbrani carstva, ropski i ležeći pred strašnim maršom Velikih Bijelih ljudi i pažljivo odabranih podređenih boja na vrhu vodeće svjetske odmetničke države. Pogledajte medijske majstore kako “lažu i varaju, kao Juda od davnina” (Dylan). Oni proizvode slike, prenose neistine visoke države i uokviruju obmane koje obećavaju da će zapaliti svijet. Poput šefova Boeinga, Lockheed Martina i drugih "odbrambenih" izvođača koji se spremaju u red kako bi zaradili novac u novom imperijalnom vijeku trajnog rata, vampirski korporativni medijski rukovodioci će se "skriti u svojim vilama, dok krv mladih ljudi teče iz njihovih tijela i bude zakopan u blatu” (Dylan).
To je trenutak istine za građane zapadnih demokratija. Slobodni smo da izrazimo svoje protivljenje planovima ratnih huškača bez straha da ćemo biti ubijeni ili zatvoreni. Ali kako ćemo izraziti naše neslaganje nakon odluke o „ratu“ (masakr)? Hoćemo li ostati zadovoljni pisanjem pisama našim javnim službenicima? Hoćemo li ostati sa zadovoljstvom pisati pisma uredniku i sastavljati mišljenja-uvodnike za novine? Trebamo li biti zadovoljni pisati, izvoditi i aplaudirati protestnim pjesmama? Pisati članke u alternativnoj štampi i za antiratne web stranice i govoriti na antiratnim predavanjima i demonstracijama? Da dijelite dugmad, prikupljate potpise, šaljete mejlove, pravite liste e-pošte i identifikujete mete protesta? Ciljati proratne političare za smjenu s dužnosti? Marširati i skandirati i dijeliti letke na mirnim demonstracijama?
Uradili smo sve ove stvari i mnogo više i nastavićemo. Mnogo je učinjeno i ostaje da se uradi kroz ova vremena istrošena sredstva. Ali gospodari rata, imperije i propagande nisu obuzdani razumnom masovnom akcijom građana. Bush je odbacio reagovanje na mnoge milione na ulicama kao "upravljanje fokus grupama".
Majstori su odlučni da izvrše svoje grozne zločine u naše ime, bez obzira na to što govorimo i osjećamo. Govorili smo istinu vlasti, a vlast je odbila da čuje. Rekli smo, „Molim vas, gospodine, slušajte“ nelegitimnog predsjednika Dull Boy-a, okruženog njegovom neofašističkom „potom“, a on je odgovorio autoritarnim prezirom. Odluka o "ratu" (masakr) je donesena, kažu nam, i sada je vrijeme da se vratimo kući i da se poslušno postrojimo iza plavokrvnih koji su jedini sposobni da vode politiku, zahvalni što nam je dobronamjerno dato pravo da izrazimo svoje mišljenje. "Podržite naše trupe."
“Predsjednik, koji je cijelo vrijeme želio rat s Irakom,” primjećuje danas kolumnista New York Timesa Bob Herbert, “nije bio voljan da ozbiljno sasluša bilo koga sa suprotnim stavom.” Dalje: „G. Bush je ostao nepokolebljiv od strane miliona demonstranata protiv rata koji su demonstrirali u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Ako je iko od ovih miliona imao nešto vrijedno da kaže, predsjednik to nije priznao... Predsjednik je davno odlučio i sva brbljanja za i protiv bila je samo toliki dim. Gospodin Bush će imati svoj rat.”
Sve to dovodi mnoge pristalice mira i pravde do sasvim drugačijeg trenutka istine od onoga o kojem razmišlja Bush. To nas dovodi do tačke u kojoj smo primorani da prihvatimo vanpravnu direktnu akciju i otvorene građanske nemire da poništimo novu klaonicu Carstva.
Pavlova ulica (Mailto:[email zaštićen]> [email zaštićen]) je pisac, istraživač socijalne politike i nastavnik u Chicagu, Illinois.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati