Bilo je prilično zanimljivo iskustvo čuti kako nam potpredsjednik Sjedinjenih Država Dick Cheney i ministar odbrane Donald Ramsfeld govore da će više Amerikanaca vjerovatno stradati u budućim terorističkim napadima. To je “neizbežno”, kažu oni, i zapravo ne postoji toliko mnogo što oni ili bilo ko drugi mogu učiniti po tom pitanju. „Hajde da postanemo stvarni“, poručuju svojim građanima, da postoje neki zaista opasni „loši momci“ koji mrze Ameriku zbog sve naše slobode i demokratije.
Da stvar bude još gora, ističu oni, "zločinci" su voljni umrijeti, zbog čega ih je gotovo nemoguće zaustaviti, a velike su šanse da su neki od ovih američkih "zlikovaca" koji mrze slobodu dosegli male nuklearne uređaje.
To nije dobra kombinacija: loši momci koji mrze Ameriku (zemlju slobode i demokratije), voljni su da umru i spremni da primene najgoru terorističku tehnologiju poznatu istoriji.
Pretpostavljam da Čejni i Ramsfeld misle da bi Amerikanci trebali da im pošalju reku zahvalnica. Na kraju krajeva, oni rade ono što politička klasa tako retko radi – daju nam to direktno, onako kako stvari zaista jesu. Oni to govore onako kako jeste. Tretiraju nas kao odrasle i razgovaraju s nama muškarac sa muškarcem i muškarac sa ženom, i pošteno nam govore. Nema lažnog osjećaja sigurnosti koji je ovdašnja sveznajuća elita pružila masama. Morate se tome diviti, zar ne?
Pogrešno. Trebali bismo odbiti aplaudirati Ramsfeldu i Cheneyevoj navodnoj iskrenosti iz najmanje dva razloga. Prvo, njihove izjave “snažno mirišu na politiku”, da citiramo George W. Busha koji komentariše optužbe demokrata da je Bijela kuća propustila znakove koji su mogli dovesti do akcija koje sprečavaju 9-11. Oni, naravno, žele da se suprotstave aktuelnom skandalu zbog očiglednog neuspjeha Washingtona da odgovori na upozorenja o terorizmu prije 9-11 uz minimalno kompetentnu brigu o sigurnosti američkih građana. Očigledno pokušavaju da pokriju svoj i zadnji deo Bushove administracije u svetlu nedavnih otkrića i njihove verovatne nesposobnosti da spreče buduće napade.
Drugo i što je još važnije, oni lažu kroz imperijalne zube na način koji je krajnje opasan za sve, uključujući i Amerikance. Ne lažu o vjerovatnoći budućih napada. Oni ne lažu kada primjećuju da je teroriste samoubice gotovo nemoguće zaustaviti nakon što krenu u akciju. I ne lažu kada kažu da “zločinci” vjerovatno imaju kapacitet da izazovu radioaktivni haos. Nakon ovih izjava, međutim, stvari postaju klimave i Cheney i Rumsfeld se upuštaju u dvije duboke, opasne i blisko povezane prevare.
Njihova prva obmana je da su SAD meta jer se teroristi protive našim unutrašnjim slobodama i demokratiji. Prilično je očigledno iz izjava antiameričkih terorista da ono što najviše ljuti ljude koji najviše žele da napadnu Ameriku nije priroda unutrašnjeg američkog društva. Najbijesni su zbog onoga što Amerika čini izvana, uključujući trupe koje postavlja u Saudijskoj Arabiji, ogromnu vojnu i ekonomsku pomoć koju pruža Izraelu i smrtonosne sankcije koje nameće Iraku. Ugledni britanski novinar Robert Fisk intervjuisao je Bin-Ladena dva puta u poslednjoj deceniji. Kao i uvijek, bin-Laden koristi vjersku simboliku i daje brojne reference na svoju posebnu ekstremističku verziju islama. Iz ovih intervjua je, međutim, jasno da ono što najviše smeta bin-Ladenu je vojno prisustvo Sjedinjenih Država u blizini islamskih svetih mjesta u Meki i Medini i američka politika u Iraku i Izraelu.
Ako su bin-Laden i njegovi sljedbenici toliko ljuti na unutrašnje slobode i demokratiju SAD-a, zašto su bili čvrsto na strani SAD-a u kasnim 1980-im, kada je Amerika uživala ako išta više u domaćoj slobodi i demokratiji nego danas? Odgovor je, naravno, spoljna politika SAD. Do 1991. SAD su bile glavni dobavljač i podrška bin-Ladenu i drugima u borbi protiv prosovjetske vlade u Afganistanu. Štaviše, ako su bin-Laden i ostali toliko ljuti na unutrašnju slobodu i demokratiju “nevjernih” zapadnih nacija, zašto onda nisu Kanada, Danska, Holandija, Švedska, Novi Zeland i Švicarska (da navedemo neke ne- Islamske demokratske države) zabrinuti zbog velikih napada iz El Quaide? Ove zemlje imaju isto toliko i vjerovatno (iz perspektive znatno lijevo od Ramsfelda i Cheneya) više unutrašnje slobode i demokratije od SAD. Ono što, naravno, nemaju, jeste američki užasan i iskreno teroristički dosije o razaranju i intervenciji na Bliskom istoku.
Druga velika laž Čejnija i Ramsfelda, koja proizilazi iz njihove prve, jeste da malo šta mogu učiniti da značajno smanje verovatnoću budućih terorističkih napada. Pogrešno – kreatori politike mogu postići upravo taj ishod na vrlo jednostavan način. Oni mogu zauzeti skromniji i mirniji stav u odnosu na Bliski istok, onaj koji traži saradnju, a ne dominaciju nad arapskim svijetom. Preciznije:
Oni mogu ukloniti američke trupe iz Saudijske Arabije i drugih bliskoistočnih baza. Oni mogu odustati od sankcija koje su ubile više od pola miliona iračke djece.
Oni mogu zauzeti mnogo čvršći stav prema Izraelu, prisiljavajući tu državu, koja se uvelike oslanja na američku pomoć, da dramatično promijeni svoj tretman Palestinaca.
Oni mogu razviti alternativne izvore energije i prakse kako bi umanjili ekološki katastrofalnu ovisnost američkog društva o bliskoistočnoj nafti i na taj način umanjili američku „potrebu“ za angažmanom na Bliskom istoku na prvom mjestu. Da li neko ozbiljno sumnja da je umešanost SAD u tom regionu u velikoj meri vezana za naftu?
Oni mogu smanjiti politički uticaj i političku moć američke domaće vojne industrije, koja je dugo profitirala i hranila pokolj na Bliskom istoku, naoružavajući gotovo sve strane u orgiji ubistava i haosa u tom regionu.
Oni se mogu odvojiti od američke duge istorije imperijalnog militarizma, oslobađajući stotine milijardi dolara za poboljšanje društvenih i ekonomskih uslova na Bliskom istoku, pa i širom svijeta. To bi značajno smanjilo rastući i masivni rezervoar podrške antiameričkom terorizmu u arapskom svijetu i drugdje. Potrošnja na pristupačno stanovanje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, obuku za posao, sigurnu vodu za piće i još mnogo toga na Bliskom istoku i drugdje učinila bi nemjerljivo više od ulaganja u vojsku kako bi Amerikanci bili sigurniji.
Moji sugrađani Amerikanci, budimo istinski iskreni u vezi sa situacijom u kojoj se nalazimo. Istina je da bi naši kreatori politike mogli učiniti dosta toga kako bi obični Amerikanci bili znatno sigurniji od budućih terorističkih napada. Problem, i to je težak, je u tome što stvari koje najviše treba da se urade ne ostavljaju mnogo prostora za one poput Cheneya i Rumsfelda, čije su duge i istaknute karijere i portfelji svi povezani s naftom- zalizani put imperijalnog militarizma. Gore navedene preporuke jednostavno izlaze iz parametara prihvatljivog diskursa u hodnicima američke moći
Pa, onda je došlo vrijeme da se ti koridori otvore za mišljenje javnosti i zdrav razum. Nazovite me ludim, ali mislim da bi obični Amerikanci (koji u slučaju nuklearnog napada ne bivaju premješteni u skrovišta koja je izgradila vlada) trebali više cijeniti svoj opstanak nego globalnu hegemoniju SAD-a. Oni bi također trebali više cijeniti svoje živote nego karijere moćnih ljudi koji ne bi mogli reći istinu čak i ako bi im životi ovisili o tome koliko i mi ostali.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati