Mnoge korporacije koje su opterećene popularnim protivljenjem njihovim projektima koji razaraju životnu sredinu preimenovali su se u ekološke krstaše, angažujući konsultante za odnose s javnošću da ozelenjavaju svoje aktivnosti i traže 'dijalog' sa svojim kritičarima. Isto tako, jezik borbe protiv korupcije i dobrog upravljanja se izostavlja pred sve većim otporom javnosti globalizaciji korporacija kao još jednom oružju u borbi da se kapitalizmu da prihvatljivije lice uz povećanje profita i tržišnog udjela.
Enron teško da je slučaj jedne loše korporativne jabuke u kutiji dobrih. Ona, poput Rio Tinta (sjećate li se njihovih podviga u Panguni u Bougainvilleu, Freeportu u Zapadnoj Papui, rudnika uranijuma Ranger i Jabiluka na zemlji Aboridžina Mirrar u Australiji, i mnogih drugih?), Shell (sjećate li se ubistva Kena Saro Wiwa i Ogonija borba protiv vađenja nafte u delti Nigera?), Placer Dome (sjećate li se nesreće Marcopper u Marinduqueu na Filipinima?), Vivendi (sjećate li se presude Alaina Maetza u julu 2001., višeg menadžera u odjelu za vodu Vivendi za podmićivanje predsjednik gradskog vijeća u Milanu, i njegovo grabežljivo preuzimanje vodovodnih i otpadnih voda u preko 100 zemalja?), Bechtel (sjećate se kako je popularna pobuna poništila privatizaciju vode u Cochabambi u Boliviji, i kako Bechtel koristi bilateralni sporazum o ulaganju da tužiti bolivijsku vladu za kompenzaciju?), General Electric (sjećate se ovih velikodušnih sponzora kampanja Reagana i Georgea W. Busha, i njihovog bivšeg izvršnog direktora “Neutron Jack†Welcha, koji je nemilosrdno smanjio 100 radnih mjesta od 000. do 1981.?) i (kako bismo mogli zaboraviti?) Arthur Andersen je među finansijerima pokreta Transparency International koji sebe opisuje kao „vodeću svjetsku nevladinu organizaciju koja se bori protiv korupcije“. Transparency International (TI) je sekretarijat Vijeća Međunarodne konferencije za borbu protiv korupcije (IACC). 1985. IACC će se održati u Seulu u maju 11.
Postoji značajno preklapanje između TI-jevih korporativnih finansijera i članstva moćnih industrijskih lobističkih grupa koje nastavljaju da uveliko utiču na pravila međunarodne trgovine i ulaganja. Peter Eigen, predsjedavajući Transparency Internationala čak vjeruje da je "STO prirodni univerzalni čuvar protiv korupcije" i jasno podržava "slobodnu i neopterećenu međunarodnu trgovinu" (Prezentacija na Simpoziju Svjetske trgovinske organizacije, Ženeva, 29. april 2002.) .
Transnacionalne korporacije su takođe pravi korisnici programa strukturnog prilagođavanja MMF-a/Svjetske banke i ADB-a sa svojim diktatom privatizacije, deregulacije i liberalizacije.
Zanimljivo je da je osnivač i predsjednik drugog TI-jevog finansijera, švicarski industrijalac Stephan Schmidheiny iz AVINA fondacije, koji je bio u odborima Nestlea, ABB-a, Leica i Swatcha, također osnovao Svjetski poslovni savjet za održivi razvoj i služio kao glavni savjetnik za poslovanje i industriju generalnog sekretara Samita u Riju. WBCSD je lobirao protiv regulacije poslovanja u Riju i zajedno sa Međunarodnom privrednom komorom pokrenuo je zajedničku inicijativu 'Poslovna akcija za održivi razvoj' na vrijeme za ovomjesečni Svjetski samit o održivom razvoju u Johanesburgu , kojim predsjedava bivši predsjednik Shella, Sir Mark Moody-Stuart.
Fokus Transparency Internationala dobro se uklapa u jezik dobrog upravljanja i lažnu moralnu nadmoć slobodnog tržišta koju, između ostalih, promovišu Svjetska banka, Azijska razvojna banka, Svjetska trgovinska organizacija, OECD, Bushova administracija.
Dok se korporacije, neke međunarodne nevladine organizacije i valutni špekulant George Soros udružuju u borbi protiv korupcije, mita i mita, te pozivaju na transparentnost i 'otvoreno društvo', globalni kapital nastavlja da utiče na trgovinske i investicione režime širom svijeta. Soros, čiji je Institut za otvoreno društvo još jedan od finansijera TI, nije saveznik narodnih pokreta za pravdu i samoopredjeljenje. Vatreni zagovornik kapitalizma, on samo želi da uglanca njegov pohabani imidž. Trebalo bi da budemo veoma sumnjičavi prema dijalozima i koalicijama sa biznisom koji pretenduju da budu 'antikorupcijski'.
Kronizam, loše upravljanje javnim sektorom, korupciju i korupciju treba razotkriti i protiv njih se boriti. Ali, kada je u pitanju prepoznavanje korupcije, čini se da se drugačiji standard i definicija primjenjuju na aktivnosti transnacionalnih korporacija u vršenju političkog i ekonomskog utjecaja. Nisu li privatizacije koje omogućavaju monopolsku ili oligopolsku kontrolu, povećanje cijena, niži kvalitet i neravnopravan pristup osnovnim stvarima poput vode u osnovi korumpirane? Nije li finansijska deregulacija koja direktno dovodi do toga da životi ljudi postaju kockarski žetoni dok njihova društva postaju kazino ekonomije opscene? Nije li liberalizacija poljoprivredne trgovine nametnuta Trećem svijetu kroz programe strukturnog prilagođavanja i slobodne trgovine korumpirana s obzirom na to da se šačica transnacionalnih kompanija koje kontroliraju većinu svjetskih usjeva hrane zasnivaju na izdašnoj državnoj podršci, krađi zemlje, oduzimanju posjeda i kolonijalna pohlepa?
Uloga korporacija u korumpiranju i uticaju na trgovinska pravila kako bi služila svojim interesima nije nikakva tajna. Percy Barnevik, osnivač i bivši izvršni direktor ABB Industrial Group (još jedan finansijer TI!) jezgrovito je definirao globalizaciju kao „slobodu za moju grupu kompanija da investira gdje želi kada želi, da proizvodi šta želi, da kupuje i prodavati gdje želi i podržavati najmanje mogućih ograničenja koja proizilaze iz zakona o radu i društvenih konvencija.« (citirano u 'The Success of Being Dangerous: Resisting Free Trade and Investment Regimes', Gerard Greenfield, 2000.)
Uzmite Opći sporazum WTO o trgovini uslugama (GATS). Prema Davidu Hartridgeu, bivšem direktoru Odjela za usluge Svjetske trgovinske organizacije, „bez ogromnog pritiska koji stvara američki sektor finansijskih usluga, posebno kompanije kao što su American Express i Citicorp, ne bi bilo sporazuma o uslugama“ (Šta Generalni sporazum o trgovini uslugama može učiniti, govor Otvaranje tržišta za bankarstvo širom svijeta: Opći sporazum Svjetske trgovinske organizacije o trgovini uslugama, 6. januar 1997., London).
Evropska komisija kaže: „GATS nije samo nešto što postoji između vlada. To je prije svega instrument za dobrobit poslovanjaâ€. (Gdje dalje? GATS 2000 pregovori, Evropska komisija, DG Trade, jun 1998.).
Novi generalni direktor WTO Supachai Panitchpakdi priznaje da je pritisak iz korporativnog sektora uticao na pregovore GATT/WTO. Sporazum o intelektualnoj svojini (TRIPS) “je bio jedan od eklatantnih primjera pritiska koji dolazi iz korporativnog sektora na vlade, što je na kraju rezultiralo nametanjem nekih sporazuma zemljama koje moramo pokušati spriječiti. (Govor, ljetna konferencija Svjetskog pokreta za razvoj, London, 8. jun 2002.)
Komitet za intelektualnu svojinu (koalicija trinaest velikih američkih korporacija, uključujući Du Pont, Pfizer i Transparency International koji podržavaju IBM, General Motors, Rockwell, Bristol-Myers i Merck) radio je s američkim trgovinskim predstavnicima na prijedlogu za standardizaciju svjetskih zakona o intelektualnoj svojini po uzoru na SAD, i da ih učini obavezujućim i provedivim prema WTO-u. Tražili su zaštitu od "krađe" tantijema od robne marke, muzike i videa, te "pravilne" povrate i poticaje za ulaganje u istraživanje i razvoj lijekova i tehnologije. Tako je nastao TRIPS. Prisvajanje, komodifikacija i privatizacija biodiverziteta, autohtonog i tradicionalnog znanja od strane korporacija sa sjedištem uglavnom na sjeveru nastavlja se nesmetano.
Nije li katastrofalna smrt i patnja, posebno kriza AIDS-a u južnoj Africi, uzrokovana politikom cijena i monopolskim pravima profitabilnih farmaceutskih kompanija, pojačana TRIPs sporazumom Svjetske trgovinske organizacije za koji su lobirali, čista izopačenost? Definitivno ne za jednog od finansijera Transparency Internationala, moćni američki TNC kartel za lijekove, Pharmaceutical Research and Manufacturers of America (PhRMA) koji je lobirao da osigura da američka administracija provede svoj plan. To je dovelo do prijetnji trgovinskim sankcijama protiv nekoliko zemalja, poput Indije, Južne Afrike, Brazila, Argentine i Dominikanske Republike zbog zakona o obaveznom licenciranju ili paralelnom uvozu, kao i do ozloglašenog sudskog postupka protiv vlade Južne Afrike. PhRMA akcije nisu samo korumpirane. Oni su genocidni.
96 od 111 članova američke delegacije koja je pregovarala o intelektualnoj svojini tokom Urugvajske runde je došla iz privatnog sektora. Diplomate u Ženevi kažu da je farmaceutska industrija izradila većinu TRIP-ova, dok je američka vlada bila njen glavni zagovornik. Na početku Urugvajske runde, američki pregovarač na čelu delegacije o onome što je trebalo da postane WTO sporazum o poljoprivredi bio je bivši potpredsjednik giganta agrobiznisa Cargill, koji se kasnije vratio svom korporativnom poslu.
Presuda Svjetske trgovinske organizacije o "ratu banana" iz septembra 1997. protiv šeme uvoza banana za karipske izvoznike ilustruje dominaciju TNC-a u sistemu Svjetske trgovinske organizacije. Žalbu su podnijeli Ekvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko i SAD, iako SAD ne izvoze banane. SAD su podnijele tužbu u ime američke TNC-e, Chiquita, koja dominira latinoameričkom industrijom banana, koja je zauzvrat tvrdila da je presuda pobjeda slobodne trgovine. Prema kontroverznom poglavlju 11 NAFTA-e o investicijama, iu mnogim manje poznatim bilateralnim investicionim sporazumima, privatne kompanije imaju izvršna prava da tuže vlade zbog zakona ili politika za koje kažu da utiču na stvarne ili potencijalne poslovne aktivnosti. Takvi sporazumi postavljaju ozbiljna ograničenja na sposobnost vlada da donose socijalne, javnozdravstvene i ekološke politike.
U SAD, korporacije veoma blisko sarađuju sa američkim trgovinskim pregovaračima kroz 17 savetodavnih odbora sektora industrije (ISAC). Na web stranici američke administracije za međunarodnu trgovinu tvrdi se da službenici 'rade rame uz rame s poslovnim liderima koji služe kao savjetnici američke vlade. Ministarstvo trgovine i USTR imaju zajedničku odgovornost za rad savjetodavnih odbora ICP-a [Program konsultacija u industriji]â€. Savjetodavni komitet za drvo i proizvode od drveta u potpunosti se sastoji od korporativnih rukovodilaca i članova industrijskih lobističkih grupa.
Tajne konsultacije između velikog biznisa i vlada oblikuju trgovinsku, investicionu i ekonomsku politiku širom sveta. Korporacijama su potrebne vlade da održavaju nacionalne ekonomije u kojima su podložne minimalnoj regulativi i da zagovaraju liberalizaciju na međunarodnom nivou. Lista korporativnih lobističkih grupa na sektorskom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou je duga. Sjedinjene Američke Države imaju Savjet za međunarodno poslovanje, Američku privrednu komoru i Poslovni okrugli sto između ostalih. Novi Zeland ima Okrugli sto za poslovanje Novog Zelanda, Mrežu prirodnih nauka (promoviranje biotehnologije) i novoformiranu Mrežu za liberalizaciju trgovine, koja je eksplicitno uspostavljena da promovira liberalizaciju trgovine i prodaje slobodnu trgovinu javnosti suočenoj sa sve većim protivljenjem. Godine 1998. Wade Armstrong, bivši direktor trgovinskih pregovora u Ministarstvu vanjskih poslova i trgovine Novog Zelanda, rekao je poslovnim predstavnicima: 'Veoma želimo osigurati da pristup Novog Zelanda (WTO) pregovorima diktira poslovni sektor' Trgovinske potrebe i prioriteti.â€
Poslovno savjetodavno vijeće APEC-a (ABAC) ima formalnu savjetodavnu ulogu za APEC. Mnoštvo transnacionalnih kompanija čini različite radne grupe APEC-a, promovišući interese privatnog sektora, kao što su deregulacija, privatizacija i osiguranje infrastrukturnih projekata. Trenutni članovi ABAC-a uključuju rukovodioce kompanija Bombardier Transportation, Cargill, Honda, Fuji Xerox, Shell, Hopewell i American International Group. Savjetodavni odbor OECD-a za poslovanje i industriju bio je ključni igrač u pokušaju da se izradi MAI. To su moćne, dobro finansirane aktivističke organizacije s privilegiranim pristupom najvišim donosiocima odluka u vladama, ali bez odgovornosti prema javnosti.
Međunarodna privredna komora (jedan od saradnika na konferenciji za 10. IACC održanu prošlog oktobra u Pragu) ima posebno bliske veze sa Sekretarijatom STO. Sebe naziva svjetskom poslovnom organizacijom za promociju globalne slobodne tržišne ekonomije i ima 7000 članova u 130 zemalja. Bivši predsjednik ICC-a i izvršni direktor Nestlea, Helmut Maucher rekao je „Ne želimo ni da budemo tajna djevojka WTO-a niti da ICC mora da ulazi u Svjetsku trgovinsku organizaciju kroz ulaz za sluge“ (Odluka po pristanku, Financial Times , 6. decembar 1997.). Ovo je čovjek koji je jednom rekao: „Etičke odluke koje narušavaju sposobnost firme da se takmiči, zapravo su nemoralne“ („Liderstvo na djelu: tvrda razmišljanja o strategiji globalnog giganta“, McGraw-Hill, 1994).
Baš kao što se širom svijeta otvaraju vrata između vlade i privatnog sektora, tako vidimo Arthura Dunkela, (donedavnog direktora Nestlea i Credit Suissea), generalnog direktora GATT-a tokom Urugvajske runde, na čelu radne grupe ICC-a za Međunarodna trgovinska i investiciona politika, kao i registrovani panelista za sporove STO. Peter Sutherland (predsjedavajući Goldman Sachs Internationala i bivši kopredsjedavajući BP Amoco, drugog finansijera TI), bivši povjerenik EU za konkurenciju i još jedan bivši generalni direktor GATT-a predsjedava Evropskim okruglim stolom industrijalaca (ERT) koji uživa veliki utjecaj na europskom Komisija. Izvještava se da Mike Moore "ozbiljno razmišlja o pružanju međunarodnih konsultantskih savjeta" ("Plenty Moore to come", Business Monthly South, Novi Zeland, jul 2002.) nakon što njegov mandat u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji završi krajem ovog mjeseca.
ICC utiče na proces STO direktno preko međuvladinih organizacija, i preko vlada članica tih organizacija preko svojih nacionalnih komiteta. Ima stalno predstavništvo u STO. Pripisuje se zaslugama za odluke donesene na prvom ministarskom sastanku Svjetske trgovinske organizacije u Singapuru 1996. godine, da se uklone tarife na IT proizvode i uspostave nove radne grupe za ulaganja i konkurenciju. Dokument ICC-a „Multilateralna pravila za ulaganja“ glasi kao nacrt za nacrt teksta neuspjelog MAI OECD-a.
67-člana američka Koalicija uslužne industrije (USCSI), koja uključuje finansijere TI Vivendi, General Electric, Enron, PricewaterhouseCoopers i American International Inc., agresivno je lobirala kod američkih i drugih vladinih predstavnika u predvodnici Svjetske trgovinske organizacije Seattlea i Dohe sastancima i od tada. Njihov cilj je smanjenje barijera u trgovini uslugama otvaranjem stranih tržišta putem međunarodnih trgovinskih pregovora. Za ove korporacije, osnovne usluge poput vode, zdravstva i obrazovanja su samo roba koja se kupuje i prodaje na tržištu. U svom podnesku američkom trgovinskom predstavniku iz 1998. godine, USCSI je rekao: „Vjerujemo da možemo napraviti veliki napredak u pregovorima kako bismo omogućili američkim preduzećima da se prošire na strana tržišta zdravstvene zaštite.“
Ko kaže da slobodna trgovina i investicije trebaju biti mjerilo kojim se mjeri 'dobra politika'? Moramo odbaciti lažni moral tržišnog kapitalizma, u kojem se transnacionalne korporacije čudesno ponovo rađaju kao globalni čuvari integriteta i hrabri superheroji protiv korupcije.
Uostalom, odakle su ove korporacije došle? Planeta Krypton? Ne. Klasični kolonijalizam iznjedrio je prototipove današnjih korporacija, poput Istočnoindijske kompanije. Ove kompanije su radile ruku pod ruku sa kolonijalnim vladama, uživajući u monopolima, izvlačeći ogromnu zaradu pljačkom i osvajanjem, uništavajući društva, sredstva za život i uskraćujući pravo na samoopredeljenje naroda sa čije su zemlje pomagali da se potčine. Počeci grupe Royal Dutch/Shell bili su njena registracija 1890. godine kao „Kraljevska holandska kompanija za eksploataciju naftnih bušotina u Holandskoj Istočnoj Indiji“. Današnje transnacionalne korporacije nastavljaju ovo imperijalističko nasljeđe svojom težnjom za većim profitom i novim tržištima, neograničenim pristupom jeftinijoj radnoj snazi, sirovinama, manipulacijom finansijskim tržištima i slobodom lutanja i pljačke po svojoj volji.
Liberalizacija trgovine i investicija, deregulacija i privatizacija su njihova omiljena oružja, iako, kao što smo vidjeli, možda najslikovitije u vezi s nedavnim akcijama koje je Bushova administracija poduzela da zaštiti američke proizvođače čelika i poljoprivrednih proizvođača, oni bez oklijevanja lobiraju za protekcionističku domaću politiku kada to odgovara njihovim interesima. Radite kako mi kažemo, ali ne kao što radimo, ostaje centralno načelo u evanđelju globalizacije prema Washingtonu.
Godine 1999, JK Galbraith je napisao:
„Kriza Vašingtonskog konsenzusa je svima vidljiva. Ali nisu svi voljni to priznati. Zaista, kako je loša politika proizvela neuspjehe politike, oni koji su bili posvećeni politici razvili su odbrambeni mehanizam. Ovo je argument koji svaki neželjeni slučaj tretira kao nesretan izuzetak. Meksiko je bio izuzetak – došlo je do pobune u Chiapasu, atentata u Tihuani. Tada su Koreja, Tajland, Indonezija postali izuzeci: korupcija, kroni kapitalizam u nezamislivo masovnim razmjerima, otkriven je, ali nakon što je kriza udarila. A onda je došao ruski izuzetak. Rečeno nam je da je u Rusiji kriminal Dostojevskog izbio iz trupa sovjetskog komunizma kako bi se nadvladala efikasnost i poticaji slobodnih tržišta.
Ali kada su izuzeci brojniji od primjera, mora biti problema s pravilima. Gdje su kontinuirane uspješne priče liberalizacije, privatizacije, deregulacije, zdravog novca i uravnoteženih budžeta? Gdje su tržišta u razvoju koja su se pojavila, zemlje u razvoju koje su se razvile, ekonomije u tranziciji koje su zaista završile uspješnu i sretnu tranziciju? Pogledaj izbliza. Pogledaj dobro. Oni ne postoje†(Kriza globalizacije, James K Galbraith, Dissent, ljeto 1999, tom 46, br. 3).
Suhartosi i Markosi ovog svijeta su korumpirani. Ali isto tako je i ekonomski model zasnovan na ideologiji koja komodificira i redefinira ljude, prirodu i osnovne usluge kao stvari koje se kupuju i prodaju u mitskom ravnopravnom polju globalne ekonomije slobodnog tržišta. Isto tako su i prijatne, tajne konsultacije između krupnog biznisa i vlada koje oblikuju nacionalne i međunarodne politike na duboko antidemokratski način, dok je većini nas uskraćeno da se izjasni o odlukama koje će uticati na naše živote i zajednice dok ne bude prekasno .
Neke nevladine organizacije, sindikati i organizacije zahtijevaju više transparentnosti i odgovornosti od Svjetske trgovinske organizacije i drugih globalnih i regionalnih sredstava koja promovišu korporativnu globalizaciju. Oni zahtijevaju od vlada da svoje međunarodne trgovinske i investicione obaveze podvrgnu javnoj kontroli. Ali takvi zahtjevi često su daleko od odbacivanja fundamentalno pogrešne ideologije koja podupire takve neoliberalne imperijalističke projekte. Osim ako se ovi pozivi na povećanu transparentnost ne zasnivaju na poziciji koja nastoji delegitimizirati i demontirati ove sporazume i institucije i koja odbacuje neoliberalni imperijalizam, oni će vjerovatno igrati na ruku spindoktorima koji žele da vjerujemo da se ovaj eksploatatorski i nepravedni model može reformirati .
Ako se ozbiljno bavimo borbom protiv korupcije u svim njenim oblicima, moramo zauzeti jasan stav i postaviti neka teška pitanja. Neki od njih moraju biti direktno usmjereni na organizacije koje tvrde da se bore protiv korupcije. Ako se podmićivanje, nepotizam i pljačka vladinih službenika i ministara žele razotkriti i suprotstaviti, isto tako mora biti i korporativno profiterstvo i monopolističke prakse na račun običnih ljudi kroz režime privatizacije, deregulacije i liberalizacije. Ali štaviše, moramo zauzeti jasnu poziciju da se suprotstavimo korumpiranom svjetonazoru koji podupire neoliberalnu agendu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati