New York, New York: Postoji umjetnost ratovanja i postoji umjetnost u prodavanju rata – vlastitom narodu i svijetu u cjelini.
Izrael je majstor na oba kolosijeka. Kada govorimo o „jedinoj demokratiji“ na Bliskom istoku, često se zaboravlja, možda namjerno, da zemljom upravlja ratni ili „sigurnosni“ kabinet. To je, i zapravo je bio, vojni režim s toliko moćnih vjerskih fanatika koliko i njegov iranski neprijatelj.
Otkako je proglasila svoju “nezavisnost” 1948., ostala je ovisna o velikoj, sada preko 3 milijarde dolara godišnje i računajući, “stranoj pomoći” Sjedinjenih Država, daleko, daleko više od mnogih siromašnih zemalja kojima je ta pomoć očajnički potrebna, ali ne shvataj.
Kao dodatak ovoj subvenciji, Izrael ima sopstveni napredni vojno-industrijski i tehnološki kompleks za nadogradnju i prilagođavanje naoružanja u vojnoj i vazduhoplovnoj industriji.
Njegov trenutni eskalirajući rat u Gazi samo je najnoviji, nakon sedam "priznatih" ratova, dvije palestinske intifade, mnogih operacija odmazde i bezbrojnih tajnih operacija, uključujući intervencije i atentate.
Njena sposobnost da kažnjava i njena spremnost da koristi napredno oružje u područjima prepunim civila poput Gaze je zastrašujuća—i, po zamišljenom planu, SAD su možda koristile „šok i strahopoštovanje“ u Iraku da tamo započnu svoj rat, ali Izrael je to rutinski pokrenuo 2360 zračnih napada u kampanji 2008.-2009. godine “Ljevano olovo” samo u Gazi. Do sada ih je bilo 000 u ovom krvavom blickrigu. Da li je iznenađujuće da od svih njegovih vojnih grana upravo ratno vazduhoplovstvo dominira ekstremistima i naseljenicima sa Zapadne obale.
I, u svim svojim sukobima, Tel Aviv izmišlja, a zatim zauzima stalno ojačano „moralno“ uzvišenje, odmah se pozicionirajući kao žrtva i braneći svoje akcije kao odbrambene. Lobne grupe, PR firme i vladine agencije zatim nemilosrdno prenose taj pogled javnosti 24 sata dnevno, 7 dana u nedelji, do i kroz dobro orkestriranu mrežu političkih saveznika i pristalica širom sveta.
Ovo nije novo, kaže ugledni izraelski istoričar, Ilan Pappe, „izraelska propagandna mašina iznova i iznova pokušava ispričati svoju politiku kao van konteksta i pretvara izgovor koji je pronašla za svaki novi val razaranja u glavno opravdanje za još jedan pohod neselektivnog klanja na poljima ubijanja Palestine.”
Kao iu svim njegovim sukobima, propagandne operacije osmišljene da pridobiju štampu i javno mnijenje, uživaju isti prioritet kao i njegove vojne operacije.
Danas vojne jedinice i studentske grupe/cyber armije pokušavaju da dominiraju on-line diskursom o ratu, stalno naglašavajući prefrabricirane tržišno testirane poruke, poput okrivljavanja Gaze za odbacivanje primirja za koje se više puta tvrdi da ga Izrael podržava. Ne pominju se ljudski troškovi, nedostatak proporcionalnosti u žrtvama i pokrivenosti ili alternativnim pristupima.
Čini se da glavni mediji prihvataju narativ bez pitanja ili nezavisnog izvještavanja ili analize, a još manje kritički.
Evo Bloomberga: “Izrael obnavlja bombardovanje Gaze nakon što je Hamas odbacio plan primirja. Evo Washington Posta: “Dok je Izrael držao vatru, Hamas nije.” Stalno, non-stop. U mnogim od ovih izvještaja, Hamas je opisan samo kao “militanti”, a ne kao stranka ili izabrana vlada. Vječna poruka: Izrael je razuman, dok je Hamas neodgovoran i čak želi smrt svog naroda. Uvek su oni krivi! Nikada ne čujete šta Hamas govori—ili pokušava reći, osim odabranih isječaka prezagrijane retorike koji se koriste da ih demoniziraju.
Izrael je prešao dalje od PR-a do PM—Upravljanje percepcijom.
Unutar Izraela, Neve Gordin kaže da je situacija gora, s ponovljenim pozivima na veću eskalaciju, usred neogenocidnih zahtjeva za konačnim rješenjem kao što je „uništiti ih sve, jednom za svagda“.
U članku o „Izraelskoj ratnoj komori odjeka“, on piše: „današnja javna debata nije da li zaustaviti zračne napade ili ne, već da li treba ili ne rasporediti kopnene snage. U kolumni mišljenja, vojni dopisnik Kanala 2 Ronnie Daniel tvrdi da će samo “kopnena operacija izvući dovoljno visoku cijenu od Hamasa” kako bi se osigurao duži period mira za Izrael. Sljedećeg dana voditelj Kanala 2 je razmišljao: “Htjeli smo da Hamas padne na koljena, a do sada se to nije dogodilo”; a Daniel je odgovorio: „Za sada se to nije dešavalo, a zaključak je, po mom mišljenju, da nije dobio dovoljno.“
Amira Hess, hrabri izraelski dopisnik Ha'aretz-a, objašnjava:
“Obje strane (Hamas i Izrael) kažu da pucaju u samoodbrani. Znamo da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Izraelska politika je jasna (ako ne i potrošačima izraelskih medija): još više odsjeći Gazu, osujetiti svaku mogućnost palestinskog jedinstva i skrenuti pažnju sa ubrzanog kolonijalističkog pokreta na Zapadnoj obali.
A Hamas? Želi da ojača svoj ugled kao pokreta otpora nakon udaraca koje je primio kao vladajući pokret. Možda zaista misli da može promijeniti cjelokupnu strategiju palestinskog vodstva u odnosu na izraelsku okupaciju. Možda želi da se svijet (i arapske države) probudi iz sna.
Ipak, uz svo dužno poštovanje Clausewitz, racionalni proračuni nisu jedino objašnjenje. Ne zaboravimo na zavist projektila — čiji je veći, duži, impresivniji i seže dalje? Dječaci se igraju sa svojim igračkama i navikli smo da to nazivamo politikom.”
U cijeloj ovoj močvari jastrebovog mulja, šta da mislimo o alternativnom objašnjenju koje su prihvatili pisci koji ove događaje najsvjestanije prate, kada ih čak i čujemo. Evo mirovnog aktiviste, Richarda Silversteina:
“Hajde da pričamo o lažnom prekidu vatre. Zaista lažni prekid vatre. Egipatski prekid vatre bez ikoga. Moj izraelski izvor, koji je konsultovan u sklopu pregovora, kaže mi da to, u stvari, nije bio egipatski prijedlog. Bio je to, zapravo, izraelski prijedlog predstavljen pod maskom egipatskog prijedloga. Izrael je napisao protokol o prekidu vatre. Egipćani su ga otisnuli pečatom i stavili ispod zaglavlja kao da je njihov.
Jodi Rudoren tipično nazvao prekid vatre “jednostrano”, što znači da je Izrael to poštovao, a Hamas nije. Ali to je bilo "jednostrano" na način na koji nije razmišljala. Samo je jedna strana pripremila prekid vatre i suštinski ga predstavila sebi i prihvatila. Druga strana nije konsultirana.
Sadržaj prijedloga o prekidu vatre također je bio prevara. Obećali su i ništa isporučili. Oni su samo pozvali na prekid neprijateljstava od strane Izraela i Hamasa. Isti dokument je potpisan u prošlosti samo da bi ga Izrael prekršio gotovo čim se mastilo osušilo. Nije bilo odredbi za ublažavanje izraelske opsade. Nema odredbe za otvaranje granice sa Egiptom. Što je najvažnije, prekid vatre nije riješio nikakva temeljna pitanja između strana. Bio je to garant za nastavak neprijateljstava što je prije moguće: ovi su ratovi dolazili u intervalima od dvije godine u proteklih šest godina. Sljedeći će biti 2016., ako ne i prije.”
Izraelski list Haaretz izvještava da nije konsultirana ni vojna ni politička krila Hamasa. Dakle, ako ovo nije šarada, šta je? Cilj nije bio uključiti Hamas u mirovni proces, već stvoriti jednostran medijski narativ kao izgovor i ultimatum za još više rata.
Ispostavilo se da je Tony Blair, bivši pro-irački ratni britanski premijer i predstavnik takozvanog "kvarteta", dogovorio telefonski razgovor između izraelskih i egipatskih zvaničnika.
To ne znači da na kraju neće biti pregovora između zaraćenih strana. Christiane Amanpour razgovarala je s bivšim šefom izraelske obavještajne službe na CNN-u. Pozvao je na pregovore sa Hamas.
“Hamas je bez sumnje vrlo loša opcija. Ali postoje gore opcije od Hamasa”, rekao je Efraim Halevy, bivši šef Mosada.
“A već znamo koji bi neki od njih mogli biti, posebno jedan od njih: ISIS – koji sada djeluje u sjevernom Iraku i centralnom Iraku – također ima svoje pipke u Pojasu Gaze.”
Halevy je rekao da, kao iu Evropi, ISIS regrutuje u Gazi.
Za Izrael i Hamas je "politički nezgodno", rekao je Halevy, da priznaju da pregovaraju. Ali istina je, rekao je, da to već rade godinama.
„Mi smo skovali novi metod diplomatije u dvadeset prvom veku: ne sastajemo se sa njima, ne razgovaramo s njima, već ih slušamo. Svaki od njih sluša drugu stranu. Nekako se na kraju stvara razumijevanje.”
“Imali smo nekoliko rundi s Hamasom posljednjih godina, a prethodne runde su završile u dogovorima... aranžmanima, kako se to zvalo – 'aranžmanima', čak ni sporazumima.”'
Ko zna da li je takav “aranžman” sada moguć, jer se čini jasnim da Hamas tek treba da ispali mnogo raketa na Izrael. Zemlje koje Izrael najviše propagira slijepo podržavaju, ali to nije slučaj ujednačeno širom svijeta. Izraelski fanatizam polako, ali sigurno nagriza globalnu podršku svom držanju.
Upravo sada, zahvaljujući bikovskim programima TV vijesti, rat je postao oblik militainment za izraelske gledaoce. Atlantic izvještava s Golanske visoravni: “Ljudi dolaze ovdje svaki dan da vide predstavu”, kaže Marom, 54, penzionisani pukovnik Izraelskih odbrambenih snaga koji sada radi u turističkoj industriji i redovno dovodi grupe na ovu tačku kako bi pogledali Siriju. puštanje krvi. “Za ljude koji posjećuju ovo područje, to je zanimljivo. Osjećaju da su dio toga. Oni mogu otići kući i reći svojim prijateljima: 'Bio sam na granici i vidio sam bitku'.”
Visoko iznad doline na Golanskoj visoravni koju su okupirali Izraelci, izraelski turisti imaju panoramski pogled na ovu strateški važnu lokaciju, koja je poznata i kao kapija Damaska. Grupe obilazaka, svježe s izleta do vinarija u okolini, pijaca trešanja i zanatskih čokoladnica, svraćaju ovdje kod desetina svakog dana naoružani dvogledima i kamerama, željni da vide dim, pa čak i pokolj.” Jesmo li do toga došli? Nažalost, da.
Dissektor vijesti Danny Schechter bloguje na Newsdissector.net i uređivanja Mediachannel.org. Snimio je film Oružje masovne obmane o medijskom izvještavanju u Iraku i napisao dvije knjige o tamošnjim medijskim lažnim predstavljanjima. Komentari za [email zaštićen].
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Kada govorimo o „našoj demokratiji“, često se zaboravlja, možda namjerno, da SAD vodi vlada rata ili „domaće sigurnosti“. To je, i zapravo je bio, vojni režim sa toliko moćnih vjerskih fanatika i kapitalističkih ekonomskih fundamentalista kao i bilo koja nacija na svijetu, s mogućim izuzetkom Izraela.
To je zaista ono do čega smo došli. I u onoj mjeri u kojoj se ne izjasnimo protiv toga – posebno oni od nas u fokusu propagandne mašinerije koja čini saučesnicima sve do čega dođe – i mi postajemo krivi.
Da budemo jasni, pišem kao američki ortodoksni Jevrej. Pogledajte on-line ortodoksni časopis The Jewish Press (www.jewishpress.com) i vidjet ćete sve o čemu Danny Schechter piše, i više.