Pokrenut s toliko žara i žara kao kampanja – ne, pretvorite to u krstaški rat za spas svijeta od izmišljenih oružja za masovno uništenje – rat u Iraku, rečeno nam je, jenjava. Američkim vojnicima se pokazuju vrata usred tvrdnji da je jedini pobjednik sam Irak.
In svečana fotografija štampano u New York Times, predsjednik Obama, ruku na srce, pozira s iračkim premijerom Nourijem al-Malikijem na nacionalnoj ceremoniji u Arlingtonu i hvali se "uspješnim ishodom".
"Ono što sada imamo", kaže on, "je Irak koji je samoupravan, koji je inkluzivan i koji ima ogroman potencijal".
Vijenci su položeni na groblje dok su preostale američke trupe koje su se 2003. godine s toliko žara kotrljale pustinjom sada spremne za izlazak.
U članku nisu spomenuti uzaludni pregovori i pritisak američke vlade koja očajnički želi da ostane u zemlji na svaki mogući način. Kada su domaće raspoloženje u Iraku to učinile nemogućim, SAD su započele proces pretvaranja svog mlađeg partnera u novog kupca s većom prodajom vojnog hardvera koji uključuje još najmanje 18 lovaca F-16. Sa ponovnom crpljenjem nafte u Iraku, sada će morati da otplati ove skupe nabavke, a Vašington će postati korisnik sa odlaznim tokom prihoda koji sada "dolazi".
Maliki također igra svoju igru, pokušavajući pokazati da nije američki klijent odbijajući da se pridruži pozivima za rušenje sirijskog Bashara al-Assada i odbijajući trgovinski embargo koji favorizira Zapad. Ovu tvrdnju o nezavisnosti ne cijene oni koji smatraju da nam on "duguje" i trebali bi pitati "koliko visoko" kada kažemo "skok", iako predsjednik Obama kaže da "poštuje" Malikijevu odluku.
U isto vrijeme, Maliki je zaronio u Sadamov plan igre tako što je rasporedio vlastitu tajnu policiju i vojsku kako bi prikupio stotine bivših pristalica Baathista (imajte na umu da Iračani u to doba nisu imali drugog izbora). Američki trust mozgova koji dokumentuje njegov obračun kaže da je Maliki prvenstveno zabrinut za sopstveni opstanak. „Maliki je malikista“, kaže jedan stručnjak. Mogli ste pronaći slične citate prije samo nekoliko godina o tome da je Sadam "sadamista".
Moć to čini. Husein, koji je svoju diktatorsku vladavinu započeo uz podršku SAD-a, bio je poznat i po tome što je odbacio svoje protivnike. Maliki, međutim, to čini u ime "krhke demokratije". Poput Sadama, i on koristi svog sina Ahmada da izbaci američke firme iz zelene zone u Bagdadu i izvrši snažnu naredbu svog oca. A grupe za ljudska prava ga kritikuju zbog vođenja tajnih zatvora, zatvaranja novinara i kritičara i otpuštanja 100 profesora sa univerziteta u Saddamovom starom rodnom gradu Tikritu.
Očigledno, SAD su izrazile "zabrinutost" zbog ovakvog ponašanja. Ali čini se da ta zabrinutost ne smeta komercijalnim dogovorima i političkoj podršci. Pravilo po nalogu izgleda dobro kada ga sprovode naši prijatelji.
Irački umor
Ovdje u SAD-u, kao da je nastupio "zamor" od Iraka. Sada se malo izvještava o ratu za koji se većina Amerikanaca slaže da je greška i koji je nekada bio prikazan na svim kanalima danonoćno.
Ovaj divlji rat dugo se smatrao sramotom, osim od strane izvođača radova koji su se obogatili i vojnika kojima se još uvijek zahvaljuje za njihovu "slugu" dok se vraćaju kući suočeni sa izvjesnom nezaposlenošću. Zbog čestih obilazaka, mnogi njeguju teške rane, suočavaju se sa psihičkim problemima i razorenim porodicama. Oni su također žrtve sukoba, ali ne u istoj mjeri kao više od milion Iračana za koje se čini da su zaboravljeni i ignorisani.
Možda će proći neko vrijeme da zvaničnici priznaju da su SAD izgubile rat koji nikada nisu trebali započeti, ali će i to doći.
Mi smo efektivno "oslobodili" naftna polja za druge zemlje da ih polažu, dok su političari obučeni u Iranu zauzeli mnoge pozicije moći. Teheran mora biti sretan što su SAD smijenile Sadama Huseina, čiji ih je rat protiv Irana koji podržavaju SAD koštao najmanje pola miliona života.
A gigantski protestni pokret koji je pokrenuo rat, iako je sada fokusiran na Afganistan, i dalje je aktivan. Koalicija Stop the War u Londonu podržava protest u američkoj ambasadi koji podržava "Iračke demokrate protiv okupacije". Oni imaju pozvan "Piket ispred američke ambasade na Grosvenor Squareu za obilježavanje planiranog povlačenja okupacionih snaga iz Iraka krajem ovog mjeseca. Demonstranti će zahtijevati protjerivanje svih američkih plaćenika, vojnih savjetnika i trenera i smanjenje broja američkih ambasada u Bagdadu".
Opozicija u Iraku vidi ulogu SAD-a i političare koje su doveli na vlast putem izbora kao okupatore upitnog integriteta. To sugerira da nismo čuli posljednje o pokretu otpora u Iraku, što znači da su nasilje i nestabilnost još uvijek prijetnja. Međutim, američkim i američkim medijima može biti teško da u budućnosti za sve kritike okrive teroriste Al-Kaide.
S obzirom da Maliki sada teroriše sopstvene neprijatelje, često u ime sumnjivih "zavera" za njegovo svrgavanje, Irak će ostati nestalan. Imajte na umu da nakon svih ovih godina, Iračani i dalje pate od pokvarenog elektroenergetskog sistema, kao i od ozbiljne nestašice hrane i lijekova.
Županija ima dug put da se oporavi od rata koji nije završen. SAD, u međuvremenu, ide, barem javno. Neokonzervativci koji su podržavali rat sada vide Irak kao "surogat" koji će ostati zavisan - ili barem, tako se nadaju. Da parafraziramo kliše: Rat koji je započeo praskom šoka i strahopoštovanja završio se cviljenjem povlačenja sa riješenim nekoliko pitanja. Mnogi Amerikanci kažu "dobro", dok većina Iračana kaže dobro se riješiti.
Disektor vesti Danny Schechter je snimio film Pljačka o kriminalu na Wall Streetu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati