O12. maja, brazilska demokratska vlada, predvođena Radničkom partijom (PT), bila je žrtva državnog udara. Šta će učiniti ostale zemlje BRICS-a (Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika)?
Hoće li ostati po strani kao reakcionari koji su preuzeli vlast u Braziliji pivot bliže zapadnim silama, drago mi je što će za pet meseci zagrejati mesto Dilme Rusef na samitu BRICS-a u Goi, Indija?
Evo unutra Južna Afrika, malo tko očekuje da će vlada Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) Jacoba Zume konstruktivno reagirati na međunarodnoj sceni. Malo je vjerovatno da će napraviti talase u vrijeme kada su Standard & Poors i Fitch u posjeti Južnoj Africi, odlučujući da li će sniziti kreditni rejting zemlje na status "smeće", kao što se dogodilo u Brazilu krajem prošle godine.
Ovo je šteta jer su posljednje dvije sedmice pružile odlične prilike za diplomatsku pobunu: otkrića pojavilo se umješavanje Centralne obavještajne agencije (CIA) u pomaganje u hapšenju države aparthejda 1962. i dvadesetsedmogodišnjem zatvoru Nelsona Mandele. Ovo nije baš iznenađujuće; State Department je zadržao Mandelu na svojoj listi za nadzor terorista do 2008.
Nakon ovih otkrića, glasnogovornik ANC-a Zizi Kodwa naplaćeno da CIA “nikada nije prestala djelovati ovdje. To se i sada događa - CIA i dalje sarađuje s onima koji žele promjenu režima."
BRIKS i Imperija
Sglavni portparol spoljne politike u Južnoj Africi Clayson Monyela odgovorio na Kodwinu optužbu uz uvjeravanja da su odnosi Južne Afrike sa Sjedinjenim Državama “snažni, topli i srdačni”. Ali Kodvin krik imperijalizma, u svjetlu brazilskog puča, pogodio je živac.
Zaista, argument da Rusefovo svrgavanje pokazuje da je navodno antiimperijalistički BRICS pod kontinuiranim napadom američke imperije ponavlja se u nizu uglova. Komentatorima se sviđa Eric Draitser, Pepe Escobar, Paul Craig Roberts i Hugo Turner, zajedno sa zvaničnicima iz Venecuela i Kuba, svi to tvrde.
Osnivač brazilskog herojskog pokreta radnika bez zemlje (MST), João Pedro Stedile, bio je Na pitanje by Manifest o tome zašto je “grupa poslanika desničarskih organizacija otišla u Washington prije posljednjih izbora”. Odgovorio je: „Temer će urediti svoju vladu kako bi omogućio SAD da kontroliše našu ekonomiju preko svojih kompanija. . . Brazil je dio BRICS-a, a drugi cilj je da može odbiti savez Jug-Jug.”
Druga verzija ovog antiimperijalističkog okvira bila je čuo na konferenciji o pokretanju Black First Land First pokreta južnoafričke crne svijesti 13. maja:
Zapadne imperijalističke snage vide Brazil i Južnu Afriku kao slabu kariku u lancu BRICS-a. Strategija imperijalizma je da se riješi predsjednika koji podržava BRICS proces. Imperijalizam radi sa unutrašnjim opozicionim strankama kako bi izvršio promjenu režima.
Elokventni južnoafrički komentator Siphamandla Zondi, koji vodi Institut za globalni dijalog (jedan od glavnih južnoafričkih instituta za spoljnu politiku), također dijeli ovo mišljenje.
Zondi brani projekat BRICS-a i osporava taj argument iznio od mene i drugih da BRICS zapravo služi “subimperijalistički” ulogu u globalnoj ekonomiji — da su u potpunosti saučesnici u reprodukciji nejednakosti kako unutar svojih zemalja tako i između drugih na globalnom jugu.
U izazovu objavljenom na Facebook pozvao je posmatrače da priznaju da je „imperijalizam, u modernom dobu, preuzeo rasizam, sirovi kapitalizam i patrijarhat kao svoje oblike“.
Ne puču, ne imperijalizmu
ROuseff je naravno žrtva državnog udara. Nadam se da će brazilski narod ustati protiv nelegitimne privremene vlade. Ali da li je puč bio proizvod imperijalizma, kako Zondi i mnogi drugi tvrde, zahtijeva malo više opreza.
Kako prenosi WikiLeaks otkrio, Temer je prije deset godina bio krtica za američki State Department, igrajući, kako je Washington smatrao, nekompetentnu ulogu bez ideologije kao politički „oportunista“.
Zaista, mi svjedocio sličan problem ovdje u Južnoj Africi, s tadašnjim glavnim špijunom te zemlje, Moe Shaikom, koji nudi istu vrstu funkcije za sve - prije nego što je postao ključ veza Novoj razvojnoj banci BRICS-a.
Ali kao konkretan dokaz državnog udara u Brazilu pod vodstvom SAD-a, ova činjenica izgleda nedovoljna. Štaviše, sama Rousseff negiran uloga imperijalizma nedelju dana nakon impičmenta, tokom a Rusija danas intervju: „Ne vjerujem da je vanjsko uplitanje primarni ili sekundarni razlog za ono što se sada dešava u Brazilu. Nije. Teška situacija koju sada vidimo razvila se bez ikakvog takvog uplitanja.”
Ponovila je to na pritisak sagovornika, pa je bilo kristalno jasno da za svoj pad krivi stare oligarhe. Ova poenta je potkrijepljena naknadnim otkrića o lokalnim motivacijama pučista.
Štaviše, preplitanje rasizma, patrijarhata i globalnog kapitalizma takođe nije tako jednostavno kao što je nekada bilo. Kada su Obamini saveznici udarili vladu Hondurasa 2009. godine, na primjer, crnac i žena u Washingtonu dao međunarodno povjerenje puču lokalne kapitalističke elite protiv progresivnog demokrata.
Izražena je i slična zabrinutost zbog Obamine uloge na afričkom kontinentu — primjereno s obzirom na Program Afričke komande. Ali ulogu zemalja BRICS-a ne treba umanjiti u ovim geopolitičkim igrama moći.
Sjedinjene Države postaju opasnije zbog subimperijalističkih geopolitičkih funkcija koje zamjenik šerifa Zuma redovito prihvata, kao što je odobravanje NATO-ovog bombardovanja Libije koje je dovelo do promjene režima 2011. godine, podrška Izraelu čak i tokom povremenih masovnih ubistava civila Gaze, rado domaćin američko-južnoafričkih vojnih vježbi, pa čak i otvoreno hvalisanje da će vojska Južne Afrike služiti kao Obamina "čizme na zemlji."
Ovo ne znači da je sirovi imperijalizam izblijedio. Gledajući samo 2009–2012 godine kada Hillary Clinton bio državni sekretar, Vašingtonov blog pisac Eric Zuesse rezimira ponovljeni američki upadi u Honduras, Haiti, Avganistan, Libiju, Siriju i Ukrajinu (a može se dodati i Paragvaj).
Ipak, uprkos ovoj impresivnoj listi imperijalističkih intervencija, američki „manevari promene režima u ostatku crnog sveta“, kako to kaže Zondi, nisu tako česti. Oni trenutno nisu potrebni, posebno u Africi, gdje je lokalno rukovodstvo već nagnuto kada je u pitanju dnevni red Washingtona.
Neoliberalni multilateralizam
Simplicirano rečeno, „rasizam, grubi kapitalizam i patrijarhat“ povezani sa američkim imperijalizmom dvadesetog veka su u velikoj meri zamenjeni Obaminim neoliberalnim multilateralizmom – stilom upravljanja koji je BRIKS kupio, a ne protivio se.
Ovo nije nešto za slavlje. Multilateralni neoliberalizam ostavlja zemljama BRICS-a daleko manje sposobnim za bilo kakve pozitivne intervencije jug-jug.
Zaista, svrgavanje Rusefove to jasno pokazuje i dolazeći Temerov režim će verovatno nastaviti očajnički kurs da ponovo uspostavi svoju globalnu poziciju. Zanos prema zapadu objavio prošle sedmice Temerov ministar vanjskih poslova José Serra, plus obnovljena neoliberalna agenda Brazilije na domaćem frontu, sugeriraju da će to biti slučaj.
Ali iako je očigledno da će Serra postati mnogo aktivnija kao podimperijalna saveznica Sjedinjenih Država nego što je to bila Rousseffova, Rousseffova je također učinila malo suštine na vanjskopolitičkom frontu osim povremene antijenkijske retorike (kao kada je saznala od Edwarda Snowdena da joj je Obama prisluškivao telefon i e-poštu).
Kao nedavno promišljeni (i generalno pro-BRICS) komentator Oliver Stuenkel žalio se:
Rousseff nije uspjela da artikulira ništa što bi ličilo na doktrinu vanjske politike, a brazilsku vanjsku politiku od 2011. oblikovala je, prije svega, predsjednikova zapanjujuća ravnodušnost prema svemu što je međunarodno i nesposobnost kreatora vanjske politike da uvjeri Rusef da se vanjska politika može iskoristiti za promoviraju domaće ciljeve vlade — kao što su i [bivši brazilski predsjednici] Lula i Fernando Henrique Cardoso tako vješto pokazali.
Serra, s druge strane, ima obećao da:
Prioritet će biti dat odnosima sa novim partnerima u Aziji, posebno sa Kinom, ovim velikim ekonomskim fenomenom dvadeset prvog veka, i Indijom. Podjednako ćemo biti posvećeni modernizaciji bilateralne razmjene sa Afrikom, velikim susjedom s druge strane Atlantika. . .
Takođe ćemo iskoristiti mogućnosti koje nude međuregionalni forumi sa drugim zemljama u razvoju, kao što je BRICS, da ubrzamo komercijalnu razmenu, ulaganja i razmenu iskustava.
Subimperijalizam
Msvi koji vide Brazil kao žrtvu imperijalizma takođe imaju odgovarajući stav da Brazil, zajedno sa ostalim zemljama BRICS-a, igra progresivnu ulogu na globalnoj sceni. Zondi zglobni ovo gledište sažeto u nedavnom članku za Cape Times:
Platforma [BRICS] je postala najmoćnija platforma za sprovođenje globalnih reformi. . . Brazil je bio ključni glas u globalnim debatama o reformi globalnog upravljanja, uključujući MMF i Svjetsku banku, te o pravednim i pravednim ishodima za svijet u razvoju u svjetskim trgovinskim pregovorima. . .
Brazil se izjasnio o dnevnom redu pristojnog rada, suvereniteta hrane, većeg zapadnog doprinosa globalnom odgovoru na klimatske promjene, ekološke pravde i kraja ekološkog imperijalizma. Brazil je također bio zagovornik odgovornosti za zaštitu.
Možda nam ovo sada nedostaje. Brazil je danas važan dio napora da se globalna moć prebaci sa bivših kolonijalnih sila i njihove dijaspore u Sjevernoj Americi u sve regije svijeta. To je ključni partner u saradnji jug-jug.
Mnogi Južnoafrikanci su impresionirani BRICS-om, ali realnost brazilskog globalnog manevrisanja je mnogo manje ružičasta. U najvažnijim multilateralnim okruženjima, elite BRICS-a radile su protiv interesa većine u svijetu i protiv okoliša.
Razmotrite akcije Brazila u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Od 2010. godine radi na rekonfiguraciji glasačke moći (“glasa”) u instituciji. Uspješno je povećao svoje glasove za 23 posto (s Kinom također 37 posto, Indijom 11 posto i Rusijom 8 posto).
Ovo nije loša stvar. Ali dogovor o restrukturiranju što je to omogućilo bilo je štetno za afričke zemlje: Nigerija je upravo izgubila 41 posto svoje glasačke moći, zajedno s Libijom (39 posto), Marokom (27 posto), Gabonom (26 posto), Alžirom (26 posto), Namibijom (26 posto). ) pa čak i Južna Afrika (21 posto).
Iz ove perspektive čini se da je „BRICs protiv Afrike“ prikladniji način da se opiše uloga Brazila u „reformi globalnog upravljanja“ u MMF-u.
Brazilski manevri u drugim institucijama globalnog upravljanja — uključujući Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) koju trenutno vodi Brazilac Roberto Azevêdo — jednako su štetni.
Prema obično pro-BRICS nevladinoj organizaciji Third World Network (TWN), Brazil je sklopio zavjeru sa Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da "[osigurati] da Indija ne dobije jezik koji je predložila” za održavanje vitalnih subvencija za hranu, što će u narednim godinama dovesti do patnje desetina miliona indijskih seljaka.
Kao Chakravarthi Raghavan iz TWN-a Stavi to, „uoči Najrobija, Brazil je jednostrano napustio alijansu G20 da bi se pridružio SAD-u i EU, u pokušaju da djeluje protiv Kine i Indije“, da ne spominjemo protiv siromašnih u svijetu.
Naravno, ponašanje Brazila nije jedinstveno. Kina i Rusija uporno blokiraju napore Brazila, Indije i Južne Afrike da se trajno pridruže Vijeću sigurnosti. Poenta je jednostavno da je solidarnost unutar BRICS-a, a kamoli širu solidarnost jug-jug, teško pronaći u stvarnosti.
Pitanje uloge Brazila u borbi protiv globalne ekološke krize takođe zaslužuje više pažnje. Godine 2009. Lula je podržao — zajedno sa Sjedinjenim Državama, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom — Sporazum iz Kopenhagena, koji je poništio obavezujuću premisu Kjoto protokola o smanjenju emisija, sadržavao je potpuno neambiciozne ciljeve u pogledu emisija, a također je uništio proces UN-a te godine.
Štaviše, Rousseff je bila pokretač pro-korporativnih “Zelena ekonomija” gambit na Samitu o Zemlji u Riju 2012. koji je (poluuspješno) odbio većina globalnog juga. Takođe je ponosna potpisnica 2015 Pariski sporazum UN o klimi, dogovor koji osigurava katastrofalno globalno zagrijavanje i sada pravno sprječava žrtve klimatskih promjena na globalnom jugu da tuže globalni sjever zbog njegovog klimatskog duga.
Brazil je takođe udružio snage sa EU — protiv Bolivije — da bi „otvorio iste rupe u trgovini ugljenikom koje su potkopale poslednji globalni sporazum o klimi," prema Oscar Reyes iz Instituta za političke studije.
On napominje da „Pariški sporazum izričito dozvoljava zemljama da uračunavaju smanjenje emisija u drugim zemljama kao dio svojih domaćih ciljeva, pozivajući se na njih eufemizmom 'internacionalno preneseni rezultati ublažavanja'.”
Konačno, tvrdnja da je „Brazil takođe bio zagovornik odgovornosti za zaštitu“ jednostavno ne drži vodu. Uzmite u obzir Haiti i ulogu koju zemlje poput Brazila imaju u ulozi „prava na zaštitu“. Kao Mark Weisbrot (simpatizer PT) objašnjava,
Okupacija Haitija od strane UN-a je zapravo američka okupacija – to nije više multilateralna sila od „koalicije voljnih” Džordža W Buša koja je izvršila invaziju na Irak.
A teško da je ni legitimniji: poslat je tamo 2004. nakon što je napor pod vodstvom SAD-a srušio demokratski izabranu vladu Haitija. Daleko od obezbjeđenja sigurnosti za Haićane nakon puča, [misija UN-a na Haitiju] je stajala po strani hiljade Haićana koji su podržavali izabranu vladu su ubijeni, a zvaničnici ustavne vlade zatvoreni.
Uprkos odgovornosti koju su Brazil odredile za “pravo na zaštitu” koju su odredile UN, on nije učinio ništa da razotkrije ili da se suprotstavi ovim zločinima okupacije koji uključuju silovanje i seksualno zlostavljanje haićanske djece od strane vojnika UN-a.
U međuvremenu u Johanesburgu, ljevičarska retorika iz ANC-ove kuće Luthuli nije ništa drugo do političari koji dižu prašinu u zrak.
Kada su ANC lideri poziv hrabri južnoafrički javni zaštitnik Thuli Madonsela "agent CIA-e", ili izjaviti da Mandela Washington Fellowship program američke ambasade obučava djecu za "promjenu režima", oni pokazuju antiimperijalističko perje. Ali u stvarnosti, Washington nema veze s Pretorijom. ANC je uvijek briljirao pri govoru lijevo dok hoda desno.
Američko carstvo je stvarno i opresivno, ali ne bi trebalo da spreči jasnu i kritičku procenu stvarne uloge zemalja BRIKS-a u svetu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati