Od 1959. Kuba je igrala značajnu svjetsku ulogu, što je veliki podvig za naciju od 5 miliona – sada 11 miliona. Kubanci su pokazali svoje vrijednosti, posvećenost i solidarnost u suočavanju s posljedicama prirodnih katastrofa širom svijeta.
Između 1960. i 2011. Kuba je poslala 45 medicinskih brigada u 30 zemalja. Od 1963. do 2010. godine, 135,000 kubanskih zdravstvenih radnika radilo je u 108 zemalja. Trenutno 80 zemalja prima zdravstvene usluge 38,000 kubanskih „internacionalista“.
Patni Pakistanci će dugo pamtiti svoje kubanske doktore. U potresu u Kašmiru u oktobru 2005. poginulo je 75,000, povrijeđeno 100,000, a 3 i više miliona ostalo bez krova nad glavom. Iako kubanski tim medicinske pomoći nije govorio urdu, doktori, medicinske sestre i tehničari novoformiranog Međunarodnog tima medicinskih stručnjaka za katastrofe i epidemije Henry Reevea (nastalog nakon uragana Katrina) stigli su u pogođeno područje u roku od šest dana od potresa.
Odgovarajući na kritične potrebe u razorenim područjima, kubanski tim je pružao usluge u rasponu od liječenja akutnih pacijenata do "uspostavljanja ili ponovnog uspostavljanja javnih zdravstvenih ustanova uništenih" velikim potresom.
Slično, 1998. godine kubanski medicinski timovi su reagovali slanjem timova medicinske pomoći nakon što je snažan uragan zahvatio priobalni Honduras. Kubanski doktori i medicinski profesionalci na Karibima, Andima, u Africi, Aziji i na Bliskom istoku spasili su hiljade života, izliječili 3 miliona ljudi, obavili 20,000 operacija i rodili više od hiljadu beba - bez naknade i obaveza. .
Njegove brigade za opismenjavanje uspješno su podučavale milione odraslih širom svijeta. U 1970-im i 1980-im, Kubanci su također dali svoje živote boreći se za nezavisnost Angole i Namibije protiv južnoafričkih snaga aparthejda.
Ova djela dobre volje predstavljala su više od revolucionarnog elana. Od samog početka ovaj pristup postao je dio kubanske strategije opstanka. Tokom decenija gradila je dobru volju, prijeko potrebnu nakon raspada Sovjeta, da se odbrani od pokušaja SAD da je izoluje.
Do 1991. godine, kada su njeni sovjetski partneri nestali, Kuba u ekonomskom rasulu, nužda je natjerala njene lidere da usvoje ekološki prihvatljivu strategiju samopouzdanja. Kako bi Kuba mogla uzgajati hranu i stvarati održivu ekonomiju bez jeftine nafte i teške sovjetske mašinerije, hemijskih đubriva i pesticida?
Proizvodnja hrane postala je ne samo nacionalni fokus, već i mjesto iz kojeg se razvila “nacionalna laboratorija u organskoj poljoprivredi”. („Cuba Going Against the Grain“, Oxfam America, 1. jun 2001.)
Nikle su urbane bašte; umjesto traktora ponovo su se pojavili volovi. Mala poljoprivreda zamenila je velike jedinice, a farmeri su naučili da koriste zelena đubriva i kontrolu štetočina, masivno kompostiranje i humus od crva.
Radikalan pad u zalihama nafte izazvao je veliki promet bicikala. Društvo je mobilisano da reciklira; nove sijalice su postigle veću efikasnost. Počeo je i razvoj energije vjetra.
Kako je sovjetski blok nestao, neoliberalni, kasino kapitalizam je povećao proizvodnju, ali i svjetski nivo zagađenja i društvene nejednakosti. Kao rezultat toga, ekološki socijalizam se počeo pojavljivati kao novi neprijatelj kapitalizma. Kuba je ponovo tvrdila da ima ulogu glasnogovornika malog trećeg svijeta, a posebno ostrvskih država. Poput Kube, ova siromašna ostrva i primorske zemlje suočile su se sa porastom nivoa mora. Ironično, ove zemlje doprinose manje od 1% emisija gasova staklene bašte. U prvoj deceniji 21. veka, kada je svetska kapitalistička kriza počela – siromašni trećeg sveta je najteže pogođen – dramatične ekološke katastrofe su takođe izazvale pustoš. (Prirodni uzroci Jamesa O'Connora: Eseji o ekološkom marksizmu, Guilford, 1997. i Naomi Klein, "Kapitalizam protiv klime", The Nation, 9. novembra 2011., pokazali su isprepletenu prirodu ekološke krize i kapitalističke ekonomske krize .)
Fidel Kastro je 1992. godine na Konferenciji UN-a o životnoj sredini i razvoju u Brazilu upozorio: „Potrošačka društva su u osnovi kriva za užasno uništavanje životne sredine. Šume su nestale, pustinje su postale veće; milijarde plodnih hektara spuštaju se u okean, brojne vrste izumiru.”
Ali, molio je Fidel, "ovo ne možete riješiti blokiranjem razvoja onih kojima je to najpotrebnije". Umjesto toga, tvrdio je, spašavanje čovječanstva od uništenja zahtijeva bolju planetarnu distribuciju resursa i dostupne tehnologije.”
Pozivajući na "novi i pravedniji međunarodni poredak koji koristi nauku za održavanje razvoja bez zagađenja", on je možda nagovijestio buduću ulogu Kube.
Od 1959. godine kubanski revolucionari počeli su širiti svoju revoluciju na druge postkolonijalne narode. Zaista, opstanak nove nacije zavisio je od njene sposobnosti da preuzme međunarodne inicijative. Od 1991. nužda je tjerala Kubu u ekološku svijest.
Može li Kuba 2012. godine preuzeti planetarnu misiju spasa, kako bi se suočila s klimom (bukvalno) vremena? Njeno obrazovano i istorijski svjesno stanovništvo – koje uči na vlastitoj nebrizi o okolišu, poput dopuštanja kontaminacije luke Havana – iskusno u internacionalizmu, neće oklevati eksperimentirati.
Američka vlada, mediji i njena “disidentska” opozicija na Kubi banaliziraju pokušaje postizanja transcendentnih ciljeva. Pogrešno se fokusiraju na one koji su navodno umrli u štrajku glađu ili na žene odjevene u bijelo – što uspješno odvlači pažnju strane javnosti.
Mnogi Kubanci shvataju da pravi problem nema mnogo veze sa ovim ometanjima i zahteva novu formulu za harmoničan (održivi) život – ljudi i priroda – u mučnim godinama koje su pred nama.
Budući da je Kuba tako važan ekološki rezervat i riznica različitih biljnih i životinjskih vrsta, Smithsonian je ovo ostrvo označio kao "biološku supersilu" Kariba. Osim toga, “Tulane Environmental Law Journal” je Kubu nazvao svjetskim modelom u upravljanju priobaljem i pomorstvom. (Izdanje iz ljeta 2003. posvećeno okolišu na Kubi).
Kubanski lideri mogli bi iskoristiti ovu ekološku osnovu za artikulaciju nove i vitalne misije, organiziranja za dobrobit Zemlje i opstanak čovječanstva. Kubanci bi čak mogli poželjeti dobrodošlicu zelenim „internacionalistima“ sa svih strana da rade s njima na tom vrijednom cilju.
Saul Landau's WILL THE REAL TERRORIST MLEASE STAND UP, dostupan na DVD-u od [email zaštićen] igra na Smith Collegeu 16. februara u 7 sati. Counterpunch je objavio svoj BUSH & BOTOX WORLD
Nelson P. Valdés je emeritus profesor sociologije na Univerzitetu u Novom Meksiku i direktor projekta Cuba-L.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati