VRIJEME JE postalo neprijatelj argentinskog predsjednika Eduarda Duhaldea otkako je preuzeo dužnost u januaru. Duhaldeu su očajnički potrebni novi zajmovi Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kako bi smirio tekuće socijalne nemire. Ako je tajming pogrešan, ili ako MMF odluči da ne izvrši, Duhaldeova vlada će se srušiti pod teretom masovnih protesta, baš kao što je to učinila Fernando de la Rúa prošlog decembra.
Ako je vrijeme Duhaldeov neprijatelj, ono trenutno favorizira njegove protivnike. Društveni pokreti i lijeve političke stranke grade ključne mreže solidarnosti i djelovanja između nezaposlenih i zaposlenih radnika, kao i među više od 150 kvartovskih skupština. Ali aktivistima koji su već organizirani treba više vremena da pridobiju najveće sindikate - čiji lideri podržavaju Duhaldea - za ujedinjeni front. Masovna revolucionarna partija također tek treba da se pojavi, a može nastati samo iz daljnjih iskustava zajedničke masovne borbe.
Duhaldeova dilema
Argentinski vladari se trenutno suočavaju sa predosjećajućim ekonomskim i političkim pejzažom. Očekuje se da će nezaposlenost uskoro pogoditi 30 posto aktivnog stanovništva. Gotovo 40 posto stanovništva sada živi ispod granice siromaštva, a siromaštvo u nekim područjima većeg Buenos Airesa dostiže čak 70 do 80 posto. Pezos se sada trguje po stopi većoj od dva za dolar, dok je prije samo tri mjeseca bio vezan na jedan prema jedan. Devalvacija je uništila ušteđevinu i životni standard većine Argentinaca.
Svakodnevne demonstracije osuđuju vladu zbog neispunjenih obećanja o poslovima i hrani, dok povratak inflacije dodatno narušava kupovnu moć radnika i njihovih porodica. Blokada puteva se nastavlja širom zemlje. Na primjer, “neograničena opsada” mljekarskih radnika u 50 fabrika za preradu mlijeka u Buenos Airesu, Córdobi i Santa Feu poremetila je distribuciju i dovela do nestašice svježeg mlijeka u svim glavnim gradovima.
Osim mogućnosti da ga razgnjene mase zbace, najveća katastrofa koja se prijeti za vladu Duhaldea je potencijalni kolaps argentinskog finansijskog sistema. U drugoj polovini prošle godine nestalo je 17 milijardi dolara – 25 posto svih depozita – kao rezultat nekoliko provjeravanja banaka. Nova ograničenja povlačenja, osmišljena da ograniče odliv dolara, samo su ga usporila na oko milion dolara mjesečno. Prema Washington Postu, promatrači novca opisuju bankarski sistem kao “tempiranu bombu koja otkucava”. Troškovi devalvacije i rastući loši dugovi u privatnom i javnom sektoru znače da bi čak 1 od 100 najvećih finansijskih institucija moglo propasti ili se spojiti kako bi opstalo u narednim mjesecima.
Banka u privatnom vlasništvu koja je najbliža imploziji je Banco Galicia. Argentinska centralna banka je nedavno namijenila
3 milijarde dolara kako bi se pomoglo njoj i drugim problematičnim finansijskim institucijama da izbjegnu bankrot. Centralna banka je također najavila da će još osam milijardi dolara usmjeriti na otplatu stranih banaka. Ipak, takve odluke ne prijaju svima. MMF je tražio „reformu“, a ne „spasavanje“ domaćeg bankarskog sistema, kao uslov za ponovno pokretanje kredita Argentini. A grabljanje novca da bi se zadovoljili pohlepni strani bankari ne umiruju demonstrante na Plaza de Mayo.
Duhalde i njegova administracija trenutno su u sendviču između zahtjeva masovnog pokreta i zahtjeva MMF-a i američkog imperijalizma. Duhalde se udvarao MMF-u i američkom ministru finansija Paulu O'Neilu tako što je dozvolio da pezos slobodno pluta u odnosu na dolar i izborivši usvajanje budžeta za 2002. koji zahtijeva smanjenje vladine potrošnje za još 14 posto. Uspio je i u pregovorima o smanjenju federalnih transfera pokrajinama, što MMF traži više od godinu dana.
Ali zvaničnici MMF-a i SAD i dalje su oprezni čak i prema ovim koracima. Sporazum s pokrajinama zahtijeva od savezne vlade da preuzme veliki teret duga pokrajina bez utvrđivanja kazni za guvernere provincija koji prekomjerno troše svoje nove budžete. Duhalde je takođe obećao da će u socijalne programe usmjeriti uštede za koje se nada da će postići eliminacijom 25 posto mjesta u pokrajinskim zakonodavnim tijelima i poništavanjem izbora na sredini mandata. Duhaldeov budžet dodatno naplaćuje novi porez na izvoz, koji bi također trebao pomoći u finansiranju socijalne potrošnje. Naravno, sve ove odredbe izazivaju zebnju neoliberalnih ideologa unutar MMF-a.
O'Neill i MMF su zapravo i dalje otvoreno skeptični u pogledu Duhaldeovog budžeta. Budžet optimistično predviđa inflaciju od 15 posto i pad bruto domaćeg proizvoda od 5 posto za 2002. godinu, u isto vrijeme kada se predviđa fiskalni deficit od samo 3 milijarde pezosa. Ipak, mnogi analitičari očekuju da će se privreda smanjiti za čak 10 posto, i očekuju da će deficit porasti na čak 6 milijardi pezosa ako porezni prihodi nastave da padaju. Praktično svi predviđaju višu stopu inflacije.
Osjećajući pritisak društvenih previranja, Duhalde je izdao zapanjujući niz obećanja krajem prve sedmice u martu. Sa glavnim sindikalnim vođama koji stoje uz njega, Duhalde je najavio: "U maju ili junu ćemo organizovati zabavu jer ćemo u Argentini okončati ovaj period recesije." „Do 9. jula“, dodao je on, „svako domaćinstvo u zemlji će primati minimalni prihod koji će ljudima omogućiti da prežive“. Jasno je da se Duhalde kladi na velikodušnu i brzu intervenciju MMF-a.
Takve ekstremne izjave ne samo da otkrivaju Duhaldeov vlastiti osjećaj da mu vrijeme postaje kratko u odsustvu obnovljene pomoći MMF-a. Oni takođe podižu do izuzetne visine socijalna očekivanja običnih Argentinaca - i na taj način povećavaju vjerovatnoću Duhaldeovog svrgavanja ako ne ispuni.
Prema ujedinjenom frontu
Istog dana kada je Duhalde obećao da će okončati četvorogodišnju recesiju do maja ili juna, četiri kolone marša okupile su se u centru Buenos Airesa. Metalci, zdravstveni radnici, vlasnici malih preduzeća i taksisti zaustavili su saobraćaj na nekoliko sati dok su emitovali zahteve za sve, od poslova, preko odbrane nacionalne industrije i javnog zdravstvenog sistema, do okončanja vladinog blokiranja bankovnih računa u dolara.
Iako je tempo demonstracija opušten od sredine januara, broj demonstranata na ulicama i dalje je visok. Nastavljeni su živopisni sastanci asambleas populares (kvartovskih skupština), na kojima je učestvovalo čak 300 aktivista, na sedmičnoj bazi, a ukupan broj kvartovskih skupština je u stalnom porastu. I kvartovske skupštine i asambleas piqueteras (skupštine nezaposlenih radnika) uspješno su organizovale demonstracije koje su početkom februara mobilisale 10,000 ljudi i više. Ovi događaji su utrli put ka dva masovna skupa sredinom februara, iz kojih je proizašao skup zajedničkih zahtjeva i koordinirani plan borbe za mjesec mart.
Više od 16 delegata je 1,600. februara učestvovalo u radu Narodne skupštine zaposlenih i nezaposlenih radnika (Asamblea Nacional de Trabajadores Ocupados y Desocupados). Ovo je nacionalni miting piqueterosa, odnosno nezaposlenih radnika, čije su glavno oružje borbe bile blokade puteva. Skupština je počela javnim činom na kojem su da govore i predstavnici mesnih skupština i lijevih političkih partija. Završeno je jednoglasno glasanjem za odobravanje ciljeva militanata i rasporeda masovnih mobilizacija. (Završno saopštenje i rezolucije skupštine štampaju se odmah iza ovog članka).
Sve donedavno, sumnjičavost je karakterisala odnose između piqueterosa i uglavnom belih okovratnika caceroleros-a (marševa koji lupaju u lonce) koji čine mesne skupštine. Ipak, ovom prilikom najčešće se dizalo skandiranje „Piquetes y cacerolas, la lucha es una sola“ („Piketiranje i lupanje loncima, sve je to jedna borba“). Revolucionarne partijske zastave i transparenti, čije je prisustvo redovno obeshrabrivano u ranijoj fazi pokreta, takođe su dobrodošli u sveukupnu feštu. Na sednici skupštine učestvovalo je više od 8,000 radnika.
Dana 17. februara, dan nakon nacionalne skupštine piqueterosa, oko 3,000 aktivista iz kvartovskih skupština okupilo se u Parque Centenario (Centenary Park) u Buenos Airesu na sedmičnom sastanku Međususjedske skupštine (Asamblea Interbarrial del Parque Centenario). Centenary Park služi kao koordinaciono tijelo za inače izolovane kvartovske skupštine. Svaki član kvartovske skupštine može prisustvovati događajima u Centenary Parku, pa su brojevi obično veliki.
Među rezolucijama o kojima se raspravljalo i koje su odobrene na sastanku 17. februara bile su one koje pozivaju na proteste protiv supermarketa koji dižu cijene, mobilizaciju protiv banaka, timove za hitne intervencije da se zaustave deložacije, mjere podrške štrajku i oporavak javnih prostora. Ono što je najvažnije, Interbarrial je podržao Piqueterosov plan nacionalne borbe. Ocijenio je službenu delegaciju Asamblea Nacional Piquetera i sa entuzijazmom se posvetio ujedinjenoj borbi.
Međutim, put do potpunog ujedinjenog fronta ostaje kamenit. U okviru pokreta piqueteros postoji pet frakcija koje odražavaju programske razlike među glavnim konstitutivnim grupama: pre svega Partido Obrero; ljevičarski (maoistički) Corriente Clasista Combativa (CCC) Central de Trabajadores Argentinos (CTA); sam CTA; Bloque Piquetero Nacional, ili Bloque Tercero (Treći blok), koji uključuje niz malih, ali važnih revolucionarnih organizacija kao što su Frente Obrero Socialista (FOS) i Movimiento de Trabajadores Revolucionarios; i struja radikalnog nacionalizma, ili peronizma, koju kontroliše Duhalde.
Ove podjele objašnjavaju različite kontradikcije unutar piqueterosa. Navedeni ciljevi Piqueterosa, na primjer, uključuju niz potencijalno revolucionarnih zahtjeva, kao što su ponovna nacionalizacija banaka i privatizovanih industrija, kao i odbijanje vanjskog duga. Ipak, kada rukovodstvo piquetero pregovara s vladom, ono postavlja samo najpitomije zahtjeve (programi hrane i zapošljavanja).
Povezivanje pokreta piqueteros i kvartovskih skupština, s jedne strane, s tradicionalnim organizacijama radničke klase, s druge strane, trenutno predstavlja najveći izazov za izgradnju ujedinjenog fronta dovoljno snažnog da sruši Duhaldea i da slijedi cijeli niz levi zahtevi. Industrijska radnička klasa do sada nije učestvovala u borbi koliko drugi društveni sektori. Postoji snažno učešće bijelih ovratnika u skupštinama susjedstva, a ponekad učestvuju i pojedini plavi ovratnici. Ali zvanični lideri glavnih sindikata – Opšte konfederacije rada (CGT), njenog disidentskog krila (CGT-Moyano) i CTA – ostaju u potpunosti unutar tabora Duhaldea i njegovog populizma u peronističkom stilu.
Efekti devalvacije mogli bi uskoro natjerati radnike da gurnu svoje vođe na borbeniji stav, prisiljavajući ih da sazovu ograničene generalne štrajkove, kao što su to činili u prošlosti, kako bi ispustili paru. Druga moguća dinamika je, međutim, ona koja bi uključivala običan pokret da se otarasi sadašnjeg sindikalnog vođstva kako bi se sindikati transformisali u nezavisne organizacije borbe radničke klase.
Oblik stvari koje će doći
Još uvijek je mnogo neizvjesno o konkretnom smjeru u kojem bi događaji u Argentini mogli krenuti u narednih nekoliko mjeseci. Ipak, opšti profil klasne borbe već se može uočiti.
Duhalde ima za cilj da brani interese argentinskog kapitalizma što energičnije može. On nastoji očuvati i, ako je moguće, povećati stepen argentinskog nacionalnog suvereniteta u odnosu na MMF i Sjedinjene Države. Istovremeno, on zna da najozbiljnija prijetnja argentinskom kapitalizmu i njegovoj vlastitoj vladi dolazi od masovnog pokreta. Duhalde stoga dijeli sa MMF-om i američkim imperijalizmom zajednički interes u održavanju neoliberalne ekonomije i države u Argentini.
Razlika između Duhaldea i MMF-a je u tome što Duhalde razumije da mora priznati nešto – ma koliko lažno i prolazno – narodnoj pobuni kako bi izbjegao punu revoluciju. Dakle, njegov se gambit sastoji u korištenju prijetnje revolucijom kako bi dobio ono što može od MMF-a, u smislu novca i slobode da sami odlučuje, a zatim da koristi pomoć MMF-a da spriječi bilo kakve buduće društvene potrese.
Duhaldeova ukupna strategija stoga prije svega ovisi o odobravanju novih zajmova od strane MMF-a. Bez zajmova, on nema mogućnosti da smiri mase; a bez te sposobnosti, on nema utjecaja na MMF. Sve ovo čini malo vjerojatnim da će on spasiti bilo kakav značajan stepen nacionalnog suvereniteta iz tekućih diskusija. Ali on bi mogao uvjeriti MMF da toleriše određenu društvenu potrošnju kako bi izbacio iz kolosijeka revolucionarni uspon koji bi sigurno poslao talase širom Latinske Amerike.
Uprkos njegovom populističkom sloganu, nema sumnje u to gdje je Duhalde kada je u pitanju odluka između služenja neoliberalizmu ili traženja socijalne pravde. U februaru nije oklijevao da pošalje specijalne policijske snage i vojne jedinice da razbiju blokadu dokorskih radnika protiv transnacionalnih naftnih kompanija. A njegova podrška u januaru prijedlogu MMF-a da se ublaži ekonomska kriza za domaće i međunarodne banke pretvaranjem štednje denominirane u dolarima u devalvirane pezose predstavlja jednu od najvećih pljački bogatstva običnih radnika u historiji modernog kapitalizma.
Ipak, MMF i američki imperijalizam još ne vjeruju Duhaldeu i očito razvijaju vlastitu strategiju. Dok Duhalde pokušava da izvrši pritisak na MMF strahom od revolucije, MMF otvoreno odgovara avetom kolonijalizma starog stila. Nedavno objavljeno mišljenje u Financial Timesu od 8. marta to je jasno napisano:
Argentina se sada mora odreći većeg dijela svog monetarnog, fiskalnog, regulatornog suvereniteta i suvereniteta upravljanja imovinom na duži period, recimo pet godina.… To je ono što Argentina mora prihvatiti u zamjenu za nove kredite.… Konkretno, odbor iskusnih strani centralni bankari treba da preuzmu kontrolu nad argentinskom monetarnom politikom.… [Bilo koji] novi pezos ne bi trebalo da se štampa na argentinskom tlu.… Sada se mora sprovesti masovna kampanja privatizacije luka, carina i drugih prepreka produktivnosti. Trebalo bi da postoji široka deregulacija kako bi se postigla konkurencija u veleprodajnom i maloprodajnom sektoru.
Takvo “rješenje” argentinske krize bi se, naravno, uredno uklopilo s novom imperijalističkom doktrinom Georgea Busha o pravu SAD – i međunarodnih finansijskih institucija kojima dominira – da preuzmu kontrolu nad bilo kojom teritorijom koju SAD smatraju “propala nacija.” Bilo da je to Afganistan ili Argentina, SAD ne priznaju nikakav nacionalni suverenitet u svijetu u razvoju koji bi imao prednost nad njihovim vlastitim imperijalnim planovima.
Dok su i piquetero i komšijske skupštine doživjele spektakularan rast i uspjeh u posljednja dva mjeseca, kritička debata izbila je na lijevoj strani sredinom januara oko opće strategije za napredovanje od onoga što se s pravom doživljava kao prva faza argentinskog revolucionarnog procesa do sljedeći. U suštini, debata se tiče najefikasnijeg načina da se izgradi ujedinjeni front velikih razmera i da se iz njega razvije revolucionarna partija.
Partido Obrero (PO, Radnička partija), na primjer, podržan od Movimiento Socialista de los Trabajadores (MST, Socijalistički radnički pokret), pozvala je na stvaranje Ustavotvorne skupštine. PO tvrdi da bi takva skupština mogla brzo okupiti snage radničke i srednje klase u nastojanju da artikuliše ekonomsku i političku alternativu neoliberalnoj državi. Ona otvoreno priznaje da bi Ustavotvorna skupština u sadašnjim okolnostima vjerovatno imala karakter parlamentarne (tj. buržoaske) demokratije za razliku od dublje demokratije povezane s radničkom demokratijom.
Ali određene odredbe, sugerira PO, kao što je isplata samo prosječne radničke plate delegatima, učinile bi Ustavotvornu skupštinu hibridnom entitetsko-djelomično buržoaskom demokratskom, dijelom demokratskom radničke klase. Osim toga, prema PO, slogan „Napolje sa Duhaldeom i MMF-om/Za ustavotvornu skupštinu“ jedini je koji ispravno postavlja pitanje moći u trenutnoj fazi revolucionarnog procesa. Sve drugo, tvrdi PO, samo je propovijedanje i bacanje propagande na masovni pokret.
Kritike na strategiju PO dolaze od drugih manjih grupa koje su, poput PO, nastale raspadom nekada uticajnog Movimiento al Socialismo (MAS) tokom 1990-ih. Za FOS i preostale članove MAS-a, poziv PO za sazivanje Ustavotvorne skupštine rizikuje da podstakne iluziju da reforma postojećeg stanja može pružiti rješenje za krizu. U tom pogledu, istovremeno onemogućava razvoj revolucionarne svijesti i pogrešno prepoznaje najvažniji zadatak s kojim se revolucionarni socijalisti suočavaju u sadašnjem trenutku.
Taj zadatak je, kako s pravom tvrde kritičari PO, jačanje moći i samopouzdanja narodnih skupština. Kako je nedavno prokomentarisao čelnik FOS-a,
Veoma je važno da narodne skupštine počnu preuzimati zadatak da se ujedine sa drugim sektorima i da vrše svoju vlast. Na primjer, kada kompanije žele prekinuti struju, plin ili bilo šta drugo, pokret bi trebao krenuti i ponovo priključiti struju kada se isključi. Trebali bi pronaći depozite u kojima veliki supermarketi kriju hranu koju ne žele prodati.…
Naš glavni posao je oko...razvijanja narodnih skupština i svih narodnih organizacija da ih transformišu u demokratske organe samoopredeljenja radničke klase. Za to želimo da preuzmu konkretne zadatke i da pokušaju da industrijsku radničku klasu uključe u ove nove organizacije. Naš cilj je da industrijski radnici sa svojim tradicionalnim organizacijama postanu dio narodnih skupština.…
Moramo koordinirati sve zajedno: piqueteros, narodne skupštine i sindikate. Upravo na taj način će socijalisti pomoći da se izgradi revolucionarna partija – pozivajući na jedinstvo među lijevim strankama i tendencijama klasne borbe, u jedinstvenom frontu, kao korak ka izgradnji revolucionarnog vođstva.
Drugarska debata o strategijama i taktikama među argentinskom revolucionarnom ljevicom je zdrava. To je prvi korak u cementiranju jedinstvenog fronta sposobnog da se bori za socijalistički ishod ekonomske i političke krize. Objektivni uslovi za revoluciju trenutno postoje u Argentini. Hoće li borba za socijalizam uspjeti ili ne uspjeti sada ovisi o razvoju subjektivnog revolucionarnog djelovanja: moći zaposlenih i nezaposlenih, plavih i bijelih ovratnika da mijenjaju svijet.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati