Prije DESET GODINA, rasistički sistem aparthejda u Južnoj Africi konačno je zbrisan prvim demokratskim izborima u zemlji. Lider Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) Nelson Mandela – koji je bio u zatvoru pod aparthejdom – 27 godina osvojio je predsjedništvo.
Poraz brutalnog režima bele manjine bio je jedna od najvećih pobeda oslobodilačkih pokreta 20. veka. To je inspirisalo milione ljudi širom sveta koji su učestvovali u kampanjama solidarnosti sa borbom Crnih Južnoafrikanaca. Postojala su široka očekivanja i nade za radne ljude i siromašne u Južnoj Africi da će kraj rasističkog sistema otvoriti put radikalnim društvenim promjenama.
Deceniju kasnije, scena je veoma drugačija. Mandelin nasljednik, Thabo Mbeki, nedavno je ponovo izabran – ali nade u oslobođenje ustupile su mjesto “neoliberalnoj” politici slobodnog tržišta koja je ogromnu većinu Južnoafrikanaca ostavila u zagrljaju siromaštva, nezaposlenosti i socijalne krize .
PATRICK BOND je južnoafrički aktivista i autor nekoliko knjiga o Južnoj Africi nakon aparthejda, uključujući tranziciju elite: Od aparthejda do neoliberalizma u Južnoj Africi, Gradovi zlata, Gradovi uglja: Eseji o novoj urbanoj krizi u Južnoj Africi, Neodrživo Južna Afrika: Životna sredina, razvoj i društveni protesti i protiv globalnog aparthejda: Južna Afrika se susreće sa Svjetskom bankom, MMF-om i međunarodnim financijama. Njegova posljednja knjiga, Talk Lift, Walk Right: South Africa's Frustrated Global Reforms, bit će objavljena u SAD-u ove jeseni.
On je razgovarao sa Socialist Worker's LEE SUSTAR-om o južnoafričkoj politici danas.
- - - - - - - - - - - - - - - - -
Američki mediji prikazuju Južnu Afriku kao afričku priču o uspjehu. Šta je stvarnost?
STVARNOST, posebno u odnosu na ekonomiju i klasnu strukturu, je duboko nestabilna, za razliku od uobičajenih percepcija stabilnosti. Postoji rastući nesklad u bogatstvu i prihodima – i takav izuzetan porast nezaposlenosti da se to mjesto najbolje može opisati kao ekspres lonac, u kojem protesti protiv „klasnog aparthejda” rastu bržom brzinom nego otpor ranijih generacija prema rasni aparthejd.
Tako da je to vrlo uzbudljivo društvo – svjedočiti borbi za socijalnu pravdu i životnu sredinu i rodnu ravnopravnost. To se može vidjeti kroz sočivo AIDS-a u borbi za pristup lijekovima koji su tako hitno potrebni – ili kroz sočivo pristupa vodi i struji u vrijeme kada isključenja još uvijek rastu.
I to je vrijeme kada su ljudi užasno očajni za poslom. Izborna obećanja ANC-a o povećanju javnih radova pokazaće se i iluzornim i, čak i tamo gdje ima nekoliko radnih mjesta, super-eksploatatorskim. Ova frustracija će dovesti, sasvim sam uvjeren, do pojave radničke partije u narednoj deceniji.
Dakle, na površini to izgleda kao stabilnost, u obliku jednopartijske države. Oko 70 posto stanovništva koje je glasalo podržalo je ANC, a male opozicione stranke su u suštini uništene u procesu, jer nije bilo prave partije ljevice koja predstavlja bilo kakvu opoziciju. Politička stranka lijevo od ANC-a je neizbježna jer sindikati konačno prepoznaju da su njihovi interesi izvan, a ne unutar neoliberalne vlade.
RETORIKA Mbekijeve vlade često zvuči lijevo. Zašto?
FRAZA “globalni aparthejd” koju je Thabo Mbeki koristio povremeno izražava njegovu mrzovoljnost, a ponekad čak i eksplicitno ljutu reakciju na poteškoće da se reforme izvuku iz globalnog kapitalizma. Ta fraza maskira stvarni proces: Mbeki neprestano legitimiše institucije globalnog aparthejda. Umjesto da pokida lance, on ih zapravo polira.
On to čini kroz Novo partnerstvo za razvoj Afrike – NEPAD – koje donosi veću ulogu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, multinacionalnog kapitala i vlada donatora, posebno imperijalističkih sila. Oni koriste Južnu Afriku kao malog čuvara, sa mehanizmima za recenziranje kako bi osigurali koherentnost s općim neoliberalnim projektom.
Tamo gdje se govori o demokratiji, višestranačkim izborima, dozvoli sindikatima da se formiraju i ljudskim pravima, znamo da je to malo više od retorike. Dokaz je u Mbekijevom negovanju duboko ukorijenjene represije samo na sjeveru Južne Afrike – u Zimbabveu. Ovo je represija posebno protiv siromašnih ljudi i ljudi iz radničke klase, uključujući Međunarodnu socijalističku organizaciju u Zimbabveu.
Fenomen koji nazivamo „razgovor lijevo“ uključuje povremene kritike globalnog aparthejda, ali Mbeki djeluje ispravno utoliko što su institucije globalne kapitalističke moći zapravo pozvane na crveni tepih. A procesi kojima izvlače višak, posebno finansije i trgovina, se pojačavaju.
Dakle, što se tiče otpisa duga, praktično nema napretka – male mrvice kroz inicijativu za visoko zadužene siromašne zemlje. Ovo uprkos činjenici da je ministar finansija iz Južne Afrike Trevor Manuel na čelu Odbora za razvoj Svjetske banke/MMF-a i ima izuzetno visok status na sastancima MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu, Pragu, itd. znajte da ako ste demonstrirali, na primjer, u Pragu u septembru 2000. godine, jer je Trevor Manuel bio taj koji je izašao i branio ove institucije.
Očekuje se da će sljedeći šef WTO-a biti Alec Erwin, koji je bio ministar trgovine. Povremeno je razbijao jedinstvo afričkih ministara trgovine kada su dobijali sirovi dogovor, jer su interesi Južne Afrike veoma različiti od ostatka kontinenta.
I u tom pogledu, kada je Džordž Buš došao u Afriku prošlog jula, Thabo Mbeki je bio vrlo gostoljubiv, bez obzira na retoričko protivljenje ratu u Iraku. Ne smijemo zaboraviti da je tokom tog rata južnoafrička vlada dozvolila ratnim brodovima da pristanu u luci Durbana i prodala 250 miliona dolara sofisticiranog oružja dvama glavnim zaraćenim režimima, SAD-u i Velikoj Britaniji. Tako je u roku od nekoliko sedmica nakon okupacije Bagdada, Bush otputovao u nekoliko afričkih zemalja, uz najtoplije prijeme od samog Mbekija.
Lokalne novine prokomentarisale su činjenicu da je drugarstvo daleko iznad diplomatske dužnosti. I to izaziva novi strah: Južna Afrika kao subimperijalistička sila. Bijela kuća, Ministarstvo odbrane i State Department vide Južnu Afriku kao svog najpouzdanijeg partnera na kontinentu.
Nećemo vidjeti nikakve američke vojne baze u Južnoj Africi. Ali videćemo da Južna Afrika igra više uloge u kontroli kontinenta, ruku pod ruku sa SAD, a to će uključivati i nagomilavanje vojnog arsenala koji je nedavno zabrinuo mnoge Afrikance. Južnoafrička vlada kupila je više od 6 milijardi dolara visokotehnološkog oružja.
ZAŠTO tu ulogu igraju bivši lideri oslobodilačkog pokreta?
STVAR JE i unutrašnjih i vanjskih sila. Pitamo se ponekad ovako: da li su gurnuti ili su skočili? Da bismo razumeli unutrašnju dinamiku višeklasnog nacionalističkog pokreta, verovatno bismo se mogli vratiti na Franza Fanona u The Wretched of the Earth, gde je pisao o zamkama nacionalne svesti – a posebno o ulozi nacionalističke partije kada postoji vrlo mala perspektiva. akumulacije kapitala kroz monopolizirani privatni sektor kojim dominiraju naseljenici.
Pod tim okolnostima, nacionalistička partija i država postaju mjesta pokroviteljstva i kroni kapitalizma, što se u Južnoj Africi odražava u fenomenu crnačkog ekonomskog osnaživanja. Prva faza, zasnovana više na finansijskim poslovima – pozajmljivanju radi kupovine dionica – doživjela je krah 1998. Sa oko 12 posto tržišta dionica, udio kompanija pod kontrolom crnih pao je na oko 2 posto, jer su svi finansijski poslovi bili strukturirani u potpuno neodrživ način.
U novije vreme, državno pokroviteljstvo i sklapanje poslova sa glavnim kapitalističkim sektorima kao što su rudarstvo i finansije vrlo brzo stvaraju crnu buržoaziju. Dok je u nekim afričkim zemljama država bila osnova za maloburžoasku birokratsku klasu, južnoafrička država se smanjuje zbog neoliberalizma – sa oko 1.4 miliona državnih službenika 1994. na oko milion danas.
Kao rezultat toga, čini se da postoji očajnička strategija za stvaranje ultrabogate grupe. Ograničeno je na manje od nekoliko desetina muškaraca. Ali mislim da to uspostavlja opštije težnje za vođe nacionalističkog pokreta da smatraju državu kao odskočnu dasku ka sopstvenom ličnom bogaćenju.
Dakle, mnogo energije se troši na identifikaciju opcija za deregulaciju i liberalizaciju bijelog biznisa, sve dok daju malo mrvica crnim prijateljima. Postoje rotirajuća vrata u kojima je gotovo svaki od ministara kabineta i najviših zvaničnika u vladi iz ANC-a koji su napustili državu sada krenuli u posao kako bi unovčili ovaj fenomen.
Osim unutrašnje klasne dinamike, postojala je i vanjska sila – hegemonija neoliberalnog modela i ideološko prebijanje panela koje su obezbjeđivali MMF, Svjetska banka, Američka agencija za međunarodni razvoj, svi međunarodni trustovi mozgova, svi donatori koji su dolazili. Ovaj proces je zaista pomogao da se postavi pozornica za elitni dogovor koji je sklopljen tokom ranih 1990-ih.
Ukratko, oslobodilački pokret je odustao od svoje historijske posvećenosti ne samo rasnom oslobođenju i demokratiji, već i redistribuciji, kao što je proglašeno u Povelji slobode ANC-a iz 1955. godine. Dogovor je bio jednostavan: crni lideri su mogli dobiti državu, a bijelci svoj novac. Afrikaneri koji su vodili vladu, koji su se i sami prilično bogatili kroz bliske poslove, plus kapitalistička klasa engleskog govornog područja, manje-više su pristali da predaju državnu vlast sve dok se ukine [valutna] kontrola razmjene i dozvoli najvećim kompanijama da napusti zemlju, uglavnom u London.
Bilo je to u onom vrlo ograničenom smislu u kojem su politička liberalizacija i ekonomska liberalizacija trebale da se međusobno podržavaju. Rezultat je bila ideologija u korist sve više deregulisanih tržišta, plus retorika oslobođenja – od podmitljive kompradorske klase nacionalista, male grupe od manje od 200 ili 300.
Ja to nazivam elitnom tranzicijom – onom u kojoj u stvarnosti imate demokratiju niskog intenziteta koja je sada ugrožena zbog pogoršanja državne represije nad lijevim društvenim pokretima. U međuvremenu, samo su izgubljene mogućnosti za iznošenje energije masa, društvenih pokreta i rada.
KAKAV JE uticaj politike Južne Afrike na siromašne i zaposlene ljude?
NAJRADIKALNIJI dijelovi izbornog programa iz 1994. – Program obnove i razvoja – uključivali su obećanja za zemljište, vodu, struju, stanovanje, poslove, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu. Obećanja su odmah prekršena.
Ironično, najbržu politiku okretanja od 180 stepeni došla je od dvojice komunista. Joe Slovo, koji je umro 1995. godine, bio je prvi ministar stanovanja, a svoju politiku je predao Svjetskoj banci. Mac Maharaj, koji je trenutno još živ i umiješan u razne skandale, bio je prvi ministar transporta, koji je privatizovao i deregulirao transport počevši od 1994. godine.
Tako je već prije 1996. godine, kada je politika zapošljavanja i preraspodjele rasta (GEAR) označavala punopravni domaći neoliberalni projekat – čiji je koautor Svjetska banka – postalo je vrlo jasno da će glavne politike biti vođene tržištem, i sva obećanja iz kampanje sa bilo kojom zaslugom će biti odbačena. Tek 2000. godine počele su se nuditi besplatna voda i besplatna struja nakon protesta ljudi koji su bili isključeni i nakon najgore epidemije kolere u Africi, što je bilo vrlo neugodno.
Tek 2004. godine – nekoliko mjeseci prije izbora – država je preduzela prve korake ka isporuci antiretrovirusnih lijekova za AIDS. U Južnoj Africi ima oko 5 miliona HIV pozitivnih ljudi, a oko pola miliona njih trenutno trebaju te lijekove. Tek tada – bez obzira na 600 ljudi koji umiru svaki dan – ti lijekovi su konačno stavljeni na raspolaganje. I trebat će budnost Kampanje akcije liječenja kako bi ih zadržali u državnim klinikama.
Ono što sve ovo pokazuje je da možete imati odlična obećanja, pa čak možete i ostvariti dobitke u nekim politikama u periodu nakon aparthejda. Ali stvarna praksa vlade je neoliberalna – usmjerena na smanjenje obima državne intervencije i zamjenu tržišta.
S obzirom na tu osnovnu stvarnost, to će zahtijevati održive, međusobno povezane i preklapajuće društvene proteste kako bi se nametnuo bilo kakav napredak u društveno-ekonomskoj sferi. Do sada su ti protesti bili marginalno uspešni, dobijajući tu i tamo ustupak, jer su bili ograničeni na sektore koji obično rade izolovano jedan od drugog.
Mislim da je izazov za lijeve pokrete: (a) pridobiti sindikate od vlasti, za šta će biti potrebno mnogo vremena i pažljivog lobiranja; i (b) u tom procesu uspostaviti objedinjujući program – novu Povelju slobode, 50 godina nakon originalne Povelje slobode – koja bi spojila ove zahtjeve u ono što mislim da bi morala biti eksplicitno platforma socijalističke partije, možda za općinsku 2005. izbori.
Ne uzimajte to od mene, akademika iz kuloara. Možete to čuti u masovnoj tutnji organizovanja i protestima koji dolaze iz raznih sektora – od kopnenih aktivista, od pokreta koji se organizuju oko vode i struje, od anti-retrovirusne kampanje, od pokreta za slobodno obrazovanje. Sada možete vrlo jasno čuti riječ socijalizam. Ta riječ je diskreditirana staljinističkim iskustvom i činjenicom da je Komunistička partija Južne Afrike zauzela socijaldemokratski stav, ali je podržavala politike poput GEAR-a i Novog partnerstva za razvoj Afrike koje je ponudila neoliberalna vlada u ovom periodu.
U međuvremenu, nezavisna ljevica također mora nekako sintetizirati dvije struje koje se probijaju kroz Južnu Afriku od Svjetske konferencije o rasizmu 2001. godine, paralelno s globalnom ljevicom – socijalizam i autonomizam. Ja sam optimista. Sada se pojavljuje podjela rada i osjećaj prednosti i slabosti. Oni pokreti u gradovima poput Cape Towna i, u određenoj mjeri, Durbana koji su bili inspirirani autonomizmom također su otkrili granice samoaktivnosti u slijepoj ulici koju predstavlja čisti lokalizam.
Dok su socijalistički nastrojeni pokreti, posebno koji dolaze iz proleterskog jezgra u Johanesburgu, također svjesni da se ne mogu zaglaviti u dogmatskim formulacijama, već se moraju oslanjati na energiju i samoaktivnost gradske baze. Odatle, ovi isti aktivisti-lideri znaju da je njihova odgovornost i da izgrade nacionalni pokret, a zapravo i pokret na cijelom kontinentu kroz Afrički socijalni forum, koji prihvaća raznolikost ovih borbi.
To je komplikovan napor nekih od glavnih stratega – a ovdje mislim na Trevora Ngwanea, o kome vaši čitaoci mogu saznati više u New Left Review-u jul-avgust 2003. (http://www.newleftreview.net). On radi sa najsavremenijim pokretima zajednice koji su već usvojili reč socijalizam kao svoj osnovni cilj u svojim ustavima, kao što je Krizni komitet za električnu energiju Soweto.
Osim toga, Anti-Privatizacijski forum u Johanesburgu i njegove nacionalne mreže bit će u središtu konačnog razvoja nezavisne ljevice prave masovne radničke partije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati