Ili:
1) Afrika duguje svoje polijetanje na razne akceleratore, gotovo svi su vanjski i koji su se pojavili u posljednjih 10 godina:
· milijarde dolara pomoći, posebno za borbu protiv HIV/AIDS-a i malarija;
· desetine milijardi dolara otpisi stranog duga;
· istovremeni interes za Afriku prirodni resursi, predvođeni Kinom; i
· brzo širenje mobilne telefone, sa nekoliko miliona 2000. na više od 750 miliona danas.
Biznis sve više dominira stranim interesom u Africi. investirajte prvi put je nadmašio pomoć 2006. godine, a sada je udvostručuje.
Ili:
2) Afrika duguje svoju ekonomiju opadanje (koji radi na više od 6 posto bruto prihoda godišnje kada se uzme u obzir iscrpljivanje neobnovljivih resursa) na razne akceleratore, gotovo svi su vanjski i dešavali su se u prošlim stoljećima tokom kojih su ropstvo, kolonijalizam i neokolonijalizam bili zaključani u nerazvijenosti kontinenta , ali nekoliko njih – zajedno sa klimatska promjena – pojačani su posljednjih godina:
· stagnirajuća pomoć za razvoj u inostranstvu – oko 60 posto 'fantom'ionako – u većinu afričkih zemalja, osim u 14 'krhkih država'), sa Washington vodi daljnje rezove u finansiranju borbe protiv HIV/AIDS-a i malarije;
· desetine milijardi dolara otpisa vanjskog duga (od onoga što je uglavnom bilo neotplativo 'odvratan' zajmovi diktatorima) 2005. ali istovremeno pritisak na afrička ministarstva finansija s niskim prihodima koji je odmah potom izazvao dramatičan porast otplate duga (od 5 do 8 posto prihoda od izvoza);
· a istovremeno pljačke afričkih prirodnih resursa, predvođen Kinom i Zapadom, što je rezultiralo dramatičnim nedavnim padom mineralnog i naftnog bogatstva (kada se izračuna kao 'prilagođena neto ušteda' da bi se uključilo otimanje resursa); i
· brzo širenje mobilnih telefona, što je zbog visokih troškova i niske internet konektivnosti učinilo vrlo malo za rješavanje digitalnog jaza.
Bankarstvo sve više dominira stranim interesom u Africi, budući da dezinvestiranje elite u zapadna i istočna finansijska tržišta i dalje nadmašuje pomoć i ulaganja, u iznosu od procijenjenih 1.4 triliona dolara u bijegu kapitala sa kontinenta – oboje Subsaharan i Sjever završava – od 1970-2010.
od vrijeme priča na naslovnici magazina od 3. decembra dolazi kao prvi 'graf (sve što nedostaje je izjebano pohvala afričke navodno ogromne nove 'srednje klase', što u stvarnosti i jeste mala grupa). Pristrasnosti njegovog autora, Alex Perry, su van kontrole. 2010. godine, intonirano kruškovača, “Nezavisni Kongo je svijetu dao Mobutu Sese Sekoa, koji je 32 godine osiromašio svoj narod dok je putovao svijetom u najamnom Concordeu.” Pobijeno Julie Hollar pravičnosti i tačnosti u izvještavanju, „Ako ćete optužiti Kongo da je 'šta nije u redu s Afrikom', bolje dajte priznanje tamo gdje zasluge pripada. Nezavisni Kongo nije svijetu dao Mobutu; taj poklon pripada SAD-u i Belgiji, koji su podržali svrgavanje i ubistvo demokratski izabranog Patricea Lumumbe i pomogao je da se podupre užas koji je Mobutu bio decenijama kasnije.” Odgovorio kruškovača, bez ironije, “Ideja da su SAD stvorile Mobutua i održale ga na vlasti omalovažava Afrikance i tipična je za onu vrstu rasizma koji izaziva analizu Afrike.” Bilo je to dvije godine nakon što je Perry napisao još jednu priču o DRC-u vrijeme, „Vrati se, kolonijalizam, sve je oprošteno.” (Spin-doctoring demonizacija Lumumbe neposredno prije njegovog ubistva od vrijeme – blisko sarađujući s CIA-om – s ljubavlju se prisjeća Jonathan Schwarz.)
Čitajući Perryja ili čak DailyMaverick izvještaj prošlog mjeseca u Washingtonu Međunarodni institut za finansije (IIF) studija afričkog rasta („To je prava stvar“), ne bi se sumnjalo da je potkontinent zapravo gubljenje neto 6 posto bruto nacionalnog dohotka našeg kontinenta svake godine zahvaljujući Prokletstvu resursa. Ali jesmo, ako ozbiljno uzmemo u obzir nedavne rekalibracije bruto domaćeg proizvoda koje mjere sirovine skinute sa afričkog tla ne samo kao jednokratne kredite BDP-u, već i kao zaduženja: pad 'prirodnog kapitala' koji se javlja jer minerali i nafta nisu obnovljivi.
Svjetske banke 2011 knjiga Promjenjivo bogatstvo nacija – odakle dolazi cifra od 6 posto – prilično je konzervativna u izračunavanju iscrpljivanja neobnovljivih resursa, izostavljajući nekoliko važnih minerala, a takođe zanemaruje porezne prevare i transferne cijene povezane s transnacionalnim kapitalom. Ove probleme je dokumentovao moj kolega Khadija Sharife u Oporezite nas ako možete te Leonce Ndikumana i James Boyce u raznim studijama o bijegu kapitala koje zaslužuju mnogo više pažnje, npr. njihova nedavna knjiga o Afrički odvratni dugovi.
Prema Promjena bogatstva nacija, čak je i godišnja 'prilagođena neto štednja' Južne Afrike – ispravljanje prihoda posebno za vrijednost minerala izvučenih iz tla i nikada više dostupnih budućim generacijama – bila negativan R2150 po osobi u 2005, brojka koja se od tada bez sumnje pogoršala. Nasuprot tome, bogatstvo zemalja zasnovanih na resursima, Kanada i Australija, poraslo je jer njihovo vađenje uglavnom obavljaju domaće kompanije koje reinvestiraju i vraćaju profit lokalnim dioničarima; većina ekstraktivnih korporacija koje rade ovdje šalju profit u London, New York, Melbourne i Toronto.
U većini afro-optimističkih izvještaja, informacije o ulozi ovih firmi – bilo sa Zapada ili sa Zapada BRICS zemlje – u izazivanju prokletstva afričkih resursa je malo, iako Perry citira Marikana kao pokazatelj južnoafričkog kroni kapitalizma. Ipak, većina takvih autora je upućena ideologijama orijentiranim na izvoz, naftnim mineralima, financijama i vrijeme nije izuzetak (možda iz razloga vezanih za oglašavanje). Ilustracije radi, drugi upečatljivi citati koje Perry koristi ove sedmice su od neponovljivog Boba Geldofa:
Afrika je usred istorijske tranzicije i tokom narednih nekoliko decenija stotine miliona Afrikanaca će verovatno biti izvučeno iz siromaštva, baš kao što su stotine miliona Azijaca bile u poslednjih nekoliko decenija. Evolucija Boba Geldofa od organizatora Live Aid-a do, ovog februara, osnivača 200 miliona dolara vrijednog fonda privatnog kapitala u Africi, simbol je transformacije. „Ovo bi mogao biti afrički vek“, kaže on. „U Africi se igra nova Velika igra“, kaže Geldof. “Ipak, veliki dio Zapada ignorira ovog geostrateškog giganta.” To će se neizbježno promijeniti. Blok Rovuma-1 u Mozambiku ima veće rezerve prirodnog gasa od cijele Libije, dok su prve procjene da Somalija ima isto toliko nafte kao i Kuvajt. Kontinent ima 60% neiskorištenih obradivih površina u svijetu. Kako Geldof kaže: „Na kraju, svi moramo otići u Afriku. Oni imaju ono što nam treba.” I upravo u toj drugoj borbi za Afriku leže najveće nade kontinenta, jer ako je prva borba za Afriku – kako su istoričari nazvali period od 1870-ih do 1900. godine – bila evropski imperijalistički rascjep, druga bi Afriku trebala ostaviti kao veliki pobednik.
Vjerovatnije je da će Afrikanci biti veliki gubitnici subimperijalističkog podjele zemlje, minerala i ugljovodonika BRICS-a na kontinentu. Vjerovatnije će Durban u martu 2013. i naredni samit BRICS-a ekonomski ličiti na političke dogovore Berlina 1885. “Oni imaju ono što nam treba” govori sve. Ova debata – koju sam vodio prije nekoliko godina sa vodećim neoliberalnim ekonomistom Banke za Afriku, Shanta Davarajan – ključno je za procjenu da li kontinent pobjeđuje ili gubi od status quo.
Pod ovim okolnostima, „afrički vek“? Štaviše, sa klimatskim promjenama koje uzrokuju prosječno zagrijavanje od samo 2 stepena, Medvladina komisija za klimatske promjene procjenjuje da će afrički prihod od usjeva pasti za 90 posto do 2100. Prošlog mjeseca čak Svjetska banka predsjednik Jim Yong Kim izrazio je zabrinutost zbog povećanja od 4 stepena, „što je ono što naučnici skoro jednoglasno predviđaju do kraja stoljeća, bez ozbiljnih promjena politike“ (uključujući vodeće svjetsko finansiranje fosilnih goriva od strane njegove vlastite, za koje se čini da će nastaviti). Već 400 000 umiru od klimatskih promjena svake godine, a to procjenjuje Christian Aid 185. XNUMX XNUMX miliona Afrikanci će nestati u ovom veku. Kao što pokazuju COP18 u Dohi i Durban COP17 i svaki drugi klimatski skup, one koji imaju moć od Washingtona i Brisela do Pekinga i Pretorije nije baš briga. Ni Perry ni IIF čak ni usputno ne spominju klimatske promjene.
Mnogo više bi se moglo dodati o drugim 'ekološkim dugovima' koje zapadne i istočne korporacije duguju Africi (kao i drugim nenaplaćenim transferima vrijednosti), pretjeranoj finansijskoj i trgovinskoj integraciji kontinenta u nestabilnu svjetsku ekonomiju, podržavanju Afrički diktatori i parazitske elite Baracka Obame i druge zapadne i istočne elite i još toliko procesa ekstremno neujednačenog i kombinovanog razvoja koji doprinose pljačke Afrike.
Ali kako ne bismo završili u očaju, također je ključno podsjetiti se na sve veće dokaze o Africi upuzdižući se, od Egipta i Tunisa, do Senegala i Nigerije, do Kenije i Ugande, do militantnog siromašnog i radnog naroda južne Afrike. Najbolje informacije o društvenim borbama na kontinentu dolaze iz ezina Pambazuka, ali postoje i drugi izvori. Koristeći podatke prikupljene i prije Marikane, Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu Izvještaj o svjetskoj konkurentnosti 2012-2013 dao radnicima SA zlatnu medalju za klasnu borbu, protiv 143 takmičara, što je ogroman napredak u odnosu na rejting Južnoafrikanaca za 2011-12 kao samo 7 u svijetuth najžešćih radnika. To je intenzitet kritike ovih Afrikanaca status quo politička ekonomija – i možda, uskoro, rastuća širina i dubina, jer se štrajkački odbori spajaju s grupama zajednice i ekolozima kako bi nadmašili bajku Južne Afrike protesti protiv kokica – koje pružaju jedinu pravu nadu za trajni uspon naroda jednog veoma potlačenog kontinenta.
Patrick Bond režira Univerzitet KwaZulu-Natal Centar za civilno društvo Durban.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati