Muškarci ispod crnih kapuljača imaju isto pitanje kada skinu poveze i okove: Gdje sam? Glas koji se probija kroz uski prorez na čeličnim vratima rekao je Sameeru Jadali da je "u Honoluluu", Raabu Baderu da je "u podmornici" i "izvan granica Izraela", Basharu Jadali da je "na Mjesecu" . Niko od njih to tada nije zamišljao, jer je samo šačica političkog i sigurnosnog establišmenta znala da tako nešto postoji, ali oni su bili zatvorenici u izraelskom Guantanamu: objekt 1391.
"Bio sam bos u pidžami kada su me uhapsili i bilo je stvarno hladno", kaže Sameer Jadala, palestinski vozač školskog autobusa. “Kada sam došao do tog mjesta, rekli su mi da se skinem i dali mi plavu uniformu. Onda su mi dali crnu vreću. Rekli su mi: ‘Ovo je tvoja vreća. Morate ga držati sa sobom. Svaki put kada vam neko dođe u ćeliju, morate ga staviti na glavu. Svaki put kada dostave hranu, morate je staviti na glavu. Nikada ne smijete vidjeti lica vojnika. Ne želiš da znaš šta će se dogoditi ako ga skineš.’ Ponekad sam mislio da ću umrijeti na tom mjestu i da niko nikada neće znati.”
Objekat 1391 je uklonjen sa izraelskih fotografija iz vazduha i očišćen sa modernih mapa. Tamo gdje je nekada bila označena policijska stanica sada je prazan prostor. Ponekad je čak i put koji vodi do njega izbrisan. Ali tajni izraelski zatvor, unutar vojne obavještajne baze blizu glavnog puta između Hadere i Afule u sjevernom Izraelu, dovoljno je stvaran. Već 20 ili više godina bio je smješten u velikoj, impozantnoj, jednokatnoj zgradi koju je dizajnirao britanski inženjer Sir Charles Taggart tokom 1930-ih kao jedna od niza garnizonskih utvrda dizajniranih da obuzda rastuće nemire u Palestini. Danas su debeli betonski zidovi i gvozdene kapije zaštićeni dvostrukom ogradom koju nadgledaju karaule i patroliraju psi napadači.
U zatvoru su držani Libanonci koje je izraelska vojska otela kao taoci, irački prebjegi i sirijski obavještajac koji je pokušao prebjeći, ali je optužen za špijuniranje i odlučio je ostati u drugom zatvoru umjesto da se vrati kući i suoči se sa streljačkim vodom. U skorije vrijeme, veliki broj Palestinaca je zatvoren 1391. godine radi ispitivanja, što je konačno dovelo do gotovo slučajnog otkrivanja zatvora za koji je država proglasila da ne postoji.
Oni koji su prošli kroz njegove kapije znaju da to nije iluzija. Jedan bivši zatvorenik je podnio tužbu da je tokom ispitivanja dva puta silovan – jednom od strane muškarca i jednom palicom. Ali većina onih koji su se pojavili kaže da je pravo mučenje psihološki uticaj samice u prljavim, pocrnjelim ćelijama koje su tako loše osvijetljene da zatvorenici jedva mogu vidjeti svoje ruke i nemaju pojma gdje su ili, u mnogim slučajevima, zašto su tamo.
„Naš glavni zaključak je da ono postoji da bi omogućilo mučenje – posebnu vrstu torture koja stvara progresivna stanja straha, zavisnosti, slabosti“, kaže Manal Hazzan, advokat za ljudska prava koji je pomogao da se razotkrije postojanje zatvora. „Zakon daje vojsci dovoljno ovlasti da sakrije zatvorenike, pa zašto im je onda potreban tajni objekat?“
Za razliku od bilo kojeg drugog izraelskog zatvora, Međunarodnom crvenom krstu, advokatima i članovima izraelskog parlamenta je odbijen pristup. Jedan levičarski poslanik, Zahava Gal-On, opisuje objekat 1391 kao „jedan od znakova totalitarnih režima i trećeg sveta“. Izraelska vlada odbija da razgovara o tajnom zatvoru osim da izda standardni odgovor: „Objekat 1391 se nalazi u tajnoj vojnoj bazi. Bazu koriste službe bezbjednosti za razne povjerljive aktivnosti i stoga se njena lokacija čuva u tajnosti.”
Ali nisu samo advokati za ljudska prava i ljevičarski poslanici ti koji imaju problem. Ami Ayalon je bivši šef izraelske obavještajne službe, Shin Bet. Rečeno mu je za 1391, ali kaže da je odbio da ima bilo kakve veze s tim. „Znao sam da postoji objekat koji nije u nadležnosti Shin Bet-a, već pod odgovornošću vojske. Nisam mislio ni tada, a ni danas, da takva institucija treba da postoji u demokratiji”, kaže on.
Sameer Jadala je priveden u svojoj kući u Nablusu prošle godine u 3 sata decembra ujutro. Tri dana je 33-godišnji Palestinac premješten iz jedne zatvorske ćelije u drugu. Četvrtog dana imao je povez na očima, lisice i okove na nogama. Zatamnjene naočare su mu gurnute na oči dok su ga tjerali da uđe u stražnji dio automobila i na pod. Zatim je bio pokriven ćebetom.
Jadala procjenjuje da se vozio oko sat vremena. “Vodili su nas jednog po jednog. Jedini razlog zašto sam znao da su još dva zatvorenika u autu bio je zvuk lanaca”, kaže on. “Bio sam s povezom na očima sve dok su me odveli u ćeliju. Na vratima je bio mali prorez. Nije bio dovoljno širok ni da progura cigaretu. Glas je rekao: 'Skini povez sa očiju, ali kad god dođem moraš ga staviti i staviti ruke na zid'.”
Raab Bader, 38-godišnji računovođa i otac dvoje djece, također je bio u ćelijama, iako njih dvojica nisu imali kontakt. I on je bio zatočen u Nablusu, iako je bio uvjeren da nema šta da krije. „Držali su me kao slijepu krticu, osim dugih sati dok me je ispitivao agent [obavještajne službe“, kaže on.
Baderu je na različite načine rečeno da je bio na podmornici, u svemiru ili izvan granica Izraela. Gurnuli su ga u ćeliju bez prozora, 6 kvadrata. Ventilator visoko na plafonu gura vazduh u ćeliju, ali zatvorenici kažu da je buka zaglušujuća.
“Zidovi ćelije su ofarbani u crno. Nikad nisam video plafon. Kad sam podigao pogled, vidio sam samo mrak. Svjetlo ne jače od snage svijeće prodrlo je na neobičan način s jedne strane prostorije”, naveo je on u izjavi pod zakletvom.
Krevet je bio tanak, vlažan dušek na betonskoj ploči nekoliko inča iznad zemlje. Toalet je bio kanta, praznina svakih nekoliko dana. Voda u ćeliju izlazila je iz rupe u zidu, koju je kontrolisao stražar. “Deveti dan zaredom u ćeliji punoj smradu jedan od vojnika je trebao doći i izvesti me. Skoro je povratio i izjurio iz ćelije”, kaže Bader. “Proveo sam mnogo dana u toj samici i u drugima sličnim, i iz sata u sat pričao sam sam sa sobom i osjećao da ću poludjeti, ili sam se sam sebi smiješio.”
Jadala je još uvijek pokušavao da shvati zašto je uopće uhapšen. “Pitao sam isljednika: zašto sam ovdje? Šta hoćeš od mene? Kada sam pitao gde sam, rekli su mi da sam u Honoluluu. Nisam ponovo pitao - kaže. Jadala je kasnije saznala da je bio tamo jer su nekoliko dana ranije njegov brat Muhamed i rođak Bašer uhapšeni dok su prelazili na Zapadnu obalu iz Jordana. Izraelska obavještajna služba sumnjala je da je Mohamed bio član Hamasa. Sameer Jadala sada vjeruje da je priveden u sklopu razrađene psihološke igre kako bi se njegov brat prisilio da progovori.
Mohammed Jadala, koji je još uvijek zatvorenik, potpisao je izjavu u kojoj se navodi da je mučen da bi priznao. Kaže da je pretučen tokom prvog ispitivanja u redovnom zatvoru, a zatim je prešao na 1391. Kada je upitao gdje je, odgovorio je “na Mjesecu”.
“Tamo su me držali u samici oko 67 dana. U tom periodu nastavili su sa torturom, ali su koristili drugačiju metodu. Nisu mi davali da spavam više od dva sata dnevno. Kada sam počela da se pospana, budili su me bukom ili polivanjem vodom. Kao rezultat torture, uspjeli su me natjerati da priznam sve vrste krivičnih djela”, kaže on.
Istražitelji su nakratko okupili braću, očigledno da bi Muhamedu dali do znanja da će Sameer platiti cijenu ako ne progovori. “Odveli su mog brata i rođaka u tajni objekat i pokazali mi ih kako plaču; isljednici su rekli da će im se suditi zbog mene”, kaže Muhamed.
Vjerovatno su prvi zatvorenici u objektu 1391 bili Libanci. Zatvor je dio vojnog kampa koji je dom vojne obavještajne grupe, Jedinice 504, koja je specijalizovana za ispitivanje. Jedinica ima čvrstu reputaciju, a neki njeni članovi imaju loše dosije. Jedan je optužen za ubistvo, drugi za špijuniranje. Dani slave Jedinice 504 bili su tokom 18-godišnje izraelske okupacije južnog Libana, ispitivanjem zarobljenih boraca Hezbolaha i vođenjem široke mreže kolaboracionista, od kojih nekima libanonske vlasti još uvijek sude za život.
Krajem 80-ih, Jedinica 504 krenula je u potragu za drugom vrstom zatvorenika; muškaraca koji bi mogli biti držani kao taoci i razmijenjeni za zarobljene izraelske vojnike i avijatičare. Godine 1989. Izraelci su zarobili šeika Abd al-Karima Obeida, duhovnog vođu Hezbolaha. Pet godina kasnije, ugrabili su Mustafu Diranija, vodećeg šiitskog borca. Obojica su direktno odvedena u objekat 1391.
Vojnici koji su uhvatili Obeida oteli su i njegove tjelohranitelje, članove njegove porodice i Hashema Fahafa, mladića koji je bio u posjeti šeiku da traži njegov blagoslov i koji se našao zatvoren narednih 11 godina, prvo u 1391.
Fahaf nikada nije optužen ni za kakav zločin, ali mu je odbijen pristup advokatu i bilo kakav drugi kontakt sa vanjskim svijetom. Prvih nekoliko godina Izraelci su poricali da su ga uopće držali. U aprilu 2000. izraelski vrhovni sud konačno je naredio Fahafovo puštanje na slobodu. Vlada je saopćila da je njega i još 18 Libanonaca držala kao taoce – ili “mote za pregovaranje”, kako to izraelski zvaničnici radije nazivaju – u nadi da će dobiti oslobađanje navigatora zračnih snaga, pukovnika Rona Arada.
Mustafa Dirani, glavna meta otmica, bio je šef obezbjeđenja u šiitskom pokretu Amal i držao je Arad oko dvije godine, povremeno se vozio sa izraelskim pukovnikom u prtljažniku njegovog automobila. Dirani je ispitivan pet sedmica non-stop. Oslobođen iz Ustanove 1391 osam godina kasnije, ali zatvoren u drugom izraelskom zatvoru, podnio je tužbu izraelskim sudovima navodeći da su ga njegovi izraelski ispitivači sodomizirali. U tužbi je imenovan “major Džordž” koji je, kako Dirani navodi, naredio vojniku da ga siluje. Drugom prilikom, libanonski zatvorenik optužuje majora da mu je zabio štap u rektum. Drugi bivši zatvorenici na 1391 opisali su kako su ih skinuli do gola radi ispitivanja, povezivali im oči i lisice na ruke, a štap im je prislonjen na zadnjicu dok su im prijetili silovanjem.
U svom odgovoru na tužbu, izraelska vlada je negirala da je Dirani silovana, ali je potvrdila da su zatvorenici rutinski skidani goli radi ispitivanja. Međutim, kasnije je Državno odvjetništvo otišlo dalje i saopštilo da se „u okviru istrage vojne policije pojavila sumnja da je isljednik koji je ispitivao podnositelja pritužbe prijetio da će izvršiti seksualni čin prema pritužiteljici“.
“Major Džordž” je smenjen. Deseci drugih isljednika potpisali su peticiju u kojoj se protive njegovoj kazni zbog korištenja metoda za koje su rekli da su ih vlasti sankcionirale.
Drugi libanonski zatvorenik, Ahmed Ali Banjek, osuđen je za krijumčarenje projektila zemlja-vazduh u zonu južnog Libana pod izraelskom kontrolom na osnovu priznanja iz 1391. On je kasnije rekao vojnom sudu da je izvučena pod mučenje, uključujući prisiljavanje da sjedi na štapu dok mu ne prodre u anus. Sud se uvjerio da priznanje nije pouzdan, te je Banjeka pustio na slobodu.
Postrojenje 1391 ostalo je u tajnosti dvije decenije ili više, jer su oni koji su isporučeni u njegove kandži mogli biti natjerani da nestanu. Ali čak i usred ozbiljnosti okupacije, Izrael priznaje da Palestinci imaju prava. Prošle godine, dok je vojska okupljala hiljade Palestinaca tokom ponovne okupacije gradova na Zapadnoj obali, ponestalo joj je mjesta za njihovo ispitivanje. Neki su dostavljeni 1391.
Jerusalimska organizacija za ljudska prava, Centar za odbranu pojedinca (Hamoked), krenula je u potragu za jednim čovjekom, Muatezom Šahinom, kojeg je prije godinu dana vojska odvela iz njegove kuće. Vojska je insistirala da on nije ni na jednom od njihovih spiskova zarobljenika. Hamoked je podnio peticiju visokom sudu i, nakon raznih pokušaja države da blokira istinu, ranije ove godine dobio priznanje bez presedana da je Shahin nestao u ranije nepoznatom zatvoru. Državni tužioci su prvo rekli sudu da zatvor više nije u upotrebi. Nekoliko sedmica kasnije, država je bila prinuđena da prizna suprotno.
“Okolnosti su se promijenile, a iz obezbjeđenja su nas obavijestili da se pritvorenici trenutno nalaze u objektu 1391”, kazali su tužioci. Direktorica Hamokeda, Izraelka Dalia Kerstein, bila je užasnuta. “Bio sam šokiran kada sam saznao da postoji takav objekat. Ne želim da zemlja u kojoj živim ima tako tajni zatvor - rekla je. “Osporavamo legalnost ovog mjesta. Tražimo da ga zatvorimo i osporavamo čitav sistem ispitivanja koji se odvija u objektu i koji je nusproizvod činjenice da je ovo mjesto tajno, uključujući i mučenje.
“Psihološka tortura je veoma intenzivna. Ljudi su tamo mjesecima. Upoznao sam pet ljudi iz različitih gradova širom Zapadne obale, iz različitih organizacija, i svi opisuju iste metode mučenja. Oni ne tuku ljude, ali postoji vrlo jaka psihička tortura koja dovodi do toga da ljudi haluciniraju ili imaju slomove.”
Sameer Jadala je bio blizu sloma jer su ga provlačili kroz ispitivanje za ispitivanjem koje kao da nije vodilo nikuda dok su ga njegovi inkvizitori pokušavali natjerati da umiješa svog brata ili da prizna da je član Hamasa. Tada su mu njegovi inkvizitori ponudili priliku da izbori slobodu testom na detektoru laži.
“Rekao sam da bez sumnje znam da na meni nema ništa. Polagao sam test. Na kraju su rekli ‘Čestitam, Sameer’ i nikad ih više nisam vidio”, kaže on. “Tokom noći su me posjetili vojnici. Imao sam poveze na očima i imao sam lance na rukama i nogama. Stavili su me u auto, pokrili ćebetom i odvezli su me u sud blizu Dženina.
„Prvo sam morao da posetim doktora, koji me je pitao gde sam bio. Rekao sam: 'Ne znam, stvarno ne znam.' Doktor je pitao vojnika gdje sam bio. Vojnik je mahnuo rukom u vazduh kao da pokazuje na daleku planetu. Doktor je prestao da postavlja pitanja.”
Na kraju je Jadala izvučen pred sudiju, koji je takođe želeo da zna gde je zadržan. Tužilac je rekao da ne zna. „Sudija je želeo da zna da li imam advokata. Pitao sam kako mogu da postavim advokata kada ni sam ne znam gde sam. Nije bilo načina da kontaktiram bilo koga napolju”, kaže on.
To nije bio kraj iskušenja. Vladini advokati su više puta tražili od vojnih sudova da mu produže pritvor iz „bezbednosnih razloga” – za nedelju ili dve – ali nikada nisu rekli za šta je osumnjičen.
“Tokom jednog saslušanja briznula sam u plač. Sudija me je pitao zašto plačem. Rekao sam da 30 dana nisam znao gde sam, nisam imao kontakt sa advokatom, prevezen sam na brutalan način. Sudija je na kraju rekao da moraju iznaći neke dokaze protiv mene ili me pustiti. Pa su me pustili.”
Guardian Unlimited © Guardian Newspapers Limited 2003
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati