Ann Arbor (Informirani komentar) – Uprkos želji svih nedavnih predsjednika da se odmaknu od Bliskog istoka, Izrael, fundamentalizam i Iran su to otežali. U 2023. godini, vjerujem da će Bajdenova administracija morati da potroši mnogo više vremena na Iran i Izrael-Palestinu nego što je zamišljala, uprkos tome što je glavni fokus bio na Rusiji u Ukrajini.
Za razliku od predsjednika Obame, koji je budućnost Sjedinjenih Država vidio u pacifičkom rubu, Bajden se umjesto toga okrenuo poznatoj teritoriji, Rusiji i Istočnoj Evropi. Obamina vizija se odnosila na trgovinu i inovacije. Samo manji dio američke trgovine odvija se sa istočnom Evropom, a sada gotovo nijedan sa Rusijom. Bajdenov stožer nije bio dio dugoročne, promišljene velike strategije. Bio je reaktivan, bavio se pokušajem manje sile da promijeni status quo time što se afirmirao kao regionalni hegemon.
Na neki način, Putinova igra za zauzimanje neke ili cijele Ukrajine liči na pokušaj Sadama Huseina da aneksira Kuvajt. George HW Bush je isto tako povukao crtu u pijesku i sastavio međunarodnu koaliciju da gurne Sadama natrag u Irak. I Zalivski rat i trenutni napori SAD i saveznika u Ukrajini moraju se posmatrati kao pokušaji da se povrati status quo. Bush stariji je imao prednost u borbi protiv nenuklearne države i tako je jednostavno mogao rasporediti 500,000 američkih vojnika i 250,000 savezničkih vojnika, i nadvladati irački tenkovski korpus u Kuvajtu. Biden je, nasuprot tome, morao da pribjegne ekonomskim sankcijama i davanju oružja Ukrajincima, koji su za razliku od Kuvajćana uspjeli preživjeti početnu invaziju i zadržati svoju nezavisnost.
Budući da Rusija ima 5,977 nuklearnih bojevih glava, više od bilo koje druge zemlje na svijetu, vrlo je teško predvidjeti ishod ukrajinske borbe. Rat bi mogao da traje jako dugo. Bruto domaći proizvod Rusije pao je za najmanje 3.5% u 2022. godini, a predviđa se sličan pad i 2023. godine. To nije udarac u tijelo, ali ne može usrećiti većinu Rusa. Ipak, autoritarne vlade imaju poluge moći koje im mogu pomoći da prežive takve pritiske. Irak je spušten na nivo zemlje četvrtog svijeta sankcijama UN-a i SAD-a 1990-ih, ali vladajuća Baath Partija se izolirala od naftnog embarga i odvojila oko 30 milijardi dolara kako bi podmitila ključne lidere da ostanu lojalni. Osim toga, Baath je bio brutalan i ubio bi te čim te pogledao. Ako se ruska elita zaglavi kao iračka, mogli bismo gledati na decenijsku borbu.
Rusija je pokupila važnu prednost u obliku Islamske Republike Iran, koja je postigla napredak u nekonvencionalnom ratovanju bespilotnim letjelicama što ruska vojska orijentirana na tenkove i mlaznice nije. Iranska isporuka bespilotnih letjelica Rusiji pomogla je da se očuva zamah Moskve u ratu kada su njene vlastite zalihe municije bile pri kraju.
Izraelski izvori kažu da bi, na osnovu zapadnih obavještajnih procjena, Rusija mogla nagraditi Iran tako što će dozvoliti ajatolasima da nabavka 24 borbena aviona Suhoj Su-35. Zbog oštrih američkih sankcija Iranu, koje su od 2007. do 2016. bile pojačane sankcijama Ujedinjenih naroda, iransko zrakoplovstvo ima staru oronulu flotu. Isto tako, zabrinjavajuće, rade i iranske civilne avio kompanije. Ako izvještaji izraelske štampe nisu samo propaganda, ruski borbeni avioni bi promijenili igru iranskih zračnih snaga. Suhoj su pomogli da se dobije sirijski građanski rat za diktatora Bashara al-Assada, kojeg je podržavao i Iran. Neki posmatrači su čak sugerisali da je jedan od razloga za rusku intervenciju u Siriji bio reklamiranje vrlina nove generacije borbenih aviona u onome što Moskva naziva svojim "Vazdušno-kosmičkim snagama", kako bi se prodali na globalnijim tržištima.
To što se Iran toliko približava Rusiji u potpunosti je kriva američka Republikanska stranka općenito i Donald J. Trump posebno. Iranski nuklearni sporazum iz 2015. mogao je integrirati Iran u zapadnu, kapitalističku ekonomiju. Iran je zaustavio 80% svog civilnog programa nuklearnog obogaćivanja u zamjenu za ukidanje sankcija. Kongres kojim dominiraju republikanci, međutim, odbio je ukinuti američke sankcije Iranu. SAD naokolo prijete nepovezanim trećim stranama ako ne podrže američke sankcije. Dakle, francuski Total nije mogao da investira u Iran jer bi ga Ministarstvo finansija kaznilo sa milijardama dolara. Dakle, nikakvog ublažavanja sankcija Iranu uopšte. Zemlja je bila zeznuta nuklearnim sporazumom, odustala je od bilo kakvog odvraćanja koje bi mogla proizaći iz njenog programa obogaćivanja i nije dobila ništa zauzvrat. Manje od ništa.
Zatim je u maju 2018. Trump u potpunosti prekršio sporazum i pokušao slomiti iransku ekonomiju, čak je pokušao spriječiti Iran da prodaje svoju naftu. On je to učinio iako se Iran savjesno pridržavao svojih obaveza iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije ili nuklearnog sporazuma. Samo je Kina uspješno poništila ove "maksimalne sankcije", koje su zapravo bile oblik finansijske i trgovinske blokade.
Sada iste tehnike finansijske i trgovinske blokade Rusiji nameće Bajdenova administracija. Rusija je zainteresirana da nauči od Irana kako ih uspješno srušiti, i zainteresirana je za korištenje Irana i Kine za razbijanje američkih sankcija.
Republikanska stranka i Trump, drugim riječima, otjerali su Iran u naručje Rusije i time zakomplikovali pokušaj sadašnje Bajdenove administracije da izoluje Rusiju. Iranske bespilotne letjelice i kupovina ruskog oružja i druge robe pomažu u ratnim naporima Moskve i pokušaju da oteža napore SAD-a da to stavi u kutiju.
Jedna od iranskih opsesija je podrška libanonskoj stranci-miliciji Hezbolah protiv Izraela. Sposobnost Irana da igra među Palestincima, također, je otežana preferencijama Hamasa prema muslimanskom bratstvu, sunitskom savezu. Organizacije egipatskog i sirijskog Muslimanskog bratstva, međutim, slomljene su energičnom kontrarevolucijom oficirskog korpusa protiv Arapskog proljeća.
Nova Netanyahuova vlada u Izraelu uključila je Religijski cionizam i Židovsku moć, koji su izraelski ekvivalenti iranskim ajatolahima, samo agresivnije. Izraelski fundamentalisti su posvećeni širenju izraelskih skvoterskih naselja i etničkom čišćenju Palestinaca. Oni bi mogli izazvati novi talas radikalizma, ono što Palestinci nazivaju Intifada ili ustanak. Ako se materijalizira, to će dati Iranu mogućnost da postane centralno mjesto u politici Levanta općenito.
Ulični protesti u Iranu prošle jeseni, predvođeni mladim ženama, otkrili su duboku generacijsku i rodnu podjelu u toj zemlji. Međutim, malo je vjerovatno da će ta podjela srušiti vladu u kratkom i srednjem roku. To je element u iranskom stvaranju Irana na duži rok.
S obzirom da je Bajdenov tim za vanjsku politiku zaglavio u Ukrajini, takvim novim izazovima na Bliskom istoku bit će teško odgovoriti. Ne samo da bi Iran mogao baciti još veću sjenu na regiju, već bi i ekstremistička izraelska vlada mogla učiniti sve vrste nestašnih za američke interese. Netanyahuova vlada već govori o odustajanju od dogovora o podjeli mediteranskih plinskih polja između Izraela i Libana, koji je posredovao SAD, što gospodin Netanyahu opisuje kao predaju Hezbolahu. Netanyahu također stalno govori o bombardovanju Irana, u čemu su ga do sada spriječili njegovi vojni i obavještajni službenici, ali bi takva akcija izazvala veliki sukob na Bliskom istoku.
Kao što je gospodin Obama otkrio, za SAD je zaista teško da se okrene od Bliskog istoka, s obzirom na emocionalno ulaganje koje Amerikanci imaju u Izrael i u benzin koji pokreće njihove automobile. Možda ako pređemo na EV u ovoj deceniji, neka buduća vlada će zaista moći da se okrene.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati