Mediji su 2003. godine od pritužbe postali problem. Patetična navijačica koja je sebe nazvala TV izvještavanjem o ratu u Iraku i bitka za zaustavljanje novih pravila FCC-a pokazala je da postoji velika grupa za medijski aktivizam i organizaciju.
Progresivni aktivisti su vodili borbu. Više od 2000 nas okupilo se u Madison Wisconsin kako bi signalizirali opredijeljenost da mediji postanu centralna briga. Bila je to impresivna, energična i snažna izjava. Bilo je članova Kongresa. vrhunski novinari poput Billa Moyersa i legende poput Studsa Terkela. Komičar Al Franken bio je tamo zajedno s drugim najprodavanijim autorima, pop zvijezdama i ko je tko među reformatorima medija.
Analiza je bila snažna koliko i strast. Ali nastavak tek treba da rezultira novom organizacijom ili koalicijom. A praćenje je ključno. Konferencija nije bila važna kao događaj sam po sebi – bila je važna kao teren za novu ofanzivu na medijska pitanja.
Politički manevri i kompromisi u Kongresu blokirali su potpuni prijekor FCC-u 2003. kojem su se mnogi nadali. Čini se da su trikovi koje političari izvode izvukli iz pritiska koji su aktivisti vršili. Bio je to nazadak, ali ne i potpuni poraz jer je kampanja pokazala da su mediji postali glavna tema i da neće nestati.
Ono što bi njegova impresivna mobilizacija trebala signalizirati drugim aktivistima koji su bili skloni ocrnjivanju medijskog aktivizma kao na neki način sekundarnog u odnosu na 'stvarne probleme', da je to jedno od rijetkih problema s nacionalnom privlačnošću i sposobnošću da galvaniziraju podršku širom spektra. FCC bitka je bila prva na koju je Bushova administracija zaprijetila da će uložiti veto. Bio je to prvi koji je okupio demokrate i neke republikance. To signalizira da progresivne brige nisu marginalne ili marginalizirane.
Šta je sljedeće? U jednom e-mailu koji sam nedavno primio pitalo se: „Šta da radimo kada nam naša televizija i novine govore laži, ali insistiraju da ovu informaciju smatramo istinom? Šta da radimo kada ogromna većina ljudi u našem društvu prihvati ove laži kao istinu i ismijava nas kada te izjave nazivamo lažima?â€
Ovo su dobra pitanja, ali ima i dobrih odgovora. Oni uključuju rad koji se čuo i stvarnu akciju, svakodnevni rad u rovovima - ne samo slanje čekova kandidatima u nadi da će odbacivanje Busha biti lijek za sve. Imajte na umu da dio zbrke u kojoj se nalazimo seže do Zakona o 'reformi' telekomunikacija iz 996. godine koji su podržali Klintonova administracija i mnogi liberalni demokrati. Predlog zakona je trebalo da podstakne konkurenciju. Umjesto toga, to je dovelo do ogromnog vala medijske koncentracije.
Primijetite kako se mali broj kandidata uopće fokusira na medijsku koncentraciju ili nagnuto izvještavanje. Sav strah koji će izgubiti svojih petnaest sekundi slave ako razbesne misle oguljeni medijski moguli.
Ako prepoznate, kao što mnogi u globalnim pokretima za pravdu čine da stvarnu moć danas ne vrše vlade već privatni interesi, onda fokus na korporativne interese ima smisla. Ako je to slučaj, korporativni mediji zaslužuju više pažnje.
Kao prvo, potrebno ga je pritisnuti da pokrije proteste poput onih u Majamiju i Meksiku koji su viđeni širom svijeta, ali ne i u Sjedinjenim Državama.
S druge strane, medijske institucije koje izvještavaju o korporativnoj neodgovornosti drugih, poput beskrajnog niza optuženih operatera s Wall Streeta, moraju sami okrenuti kamere. Koliko su društveno odgovorni i odgovorni? Koliko transparentno? Da su aktivisti obraćali pažnju, došlo bi do protesta protiv otkrića 2000. godine od strane Alijanse za bolje kampanje koje je pokazalo koliko je lokalnih TV stanica prekršilo savezne zakone previsokim naplatom kandidata i smanjivanjem njihovog pokrivanja izbora.
Ono na šta ovo ukazuje je potreba da se sami aktivisti bolje informišu o načinu na koji rade veliki mediji – i načinu na koji vlada radi s njima. Tu dolaze web stranice poput Mediachannel.org i Mediareform.net i istraživanja grupa kao što su FAIR i Media Tenor.
Da li obraćate pažnju na najnovija istraživanja i analize medijskih manipulacija? Jeste li svjesni kako mediji pokreću politiku i zašto sada o Americi možemo govoriti kao o 'medijokratiji' u kojoj vladaju mediji, a ne demokratiji u kojoj narod odlučuje.
Krajem godine, Rupert Murdoch je dobio poklon zahvalnosti za usluge koje je pružio FCC u obliku odobrenja za preuzimanje DirecTV-a, najveće satelitske TV usluge u Sjedinjenim Državama. Bio je u vlasništvu Hughes Electronics Corp. koji je kupio General Motors),
Kako objašnjavaju Space News. †Dogovor daje News Corp. platformu za distribuciju televizije u Sjedinjenim Državama, gdje već upravlja TV stanicama, televizijskom mrežom Fox i nekoliko pay-TV kanala. …News Corp. je odmah prenio svoj udio u Hughesu na svoju Fox Entertainment Group u većinskom vlasništvu, koja posjeduje TV stanice i druge medijske imovine u Sjedinjenim Državama, navodi se u saopštenju.
Ovo je također dio globalne strategije, kako trgovinske novine objašnjavaju: „Pored DirecTV-a, koji je krajem septembra imao 11.85 miliona pretplatnika, Hughes vodi kompaniju za satelitski hardver i umrežavanje, Hughes Network Systems iz Germantowna, Md. ., i kontrolira DirecTV Latin America, pružatelja satelitske televizije u Srednjoj i Južnoj Americi. Hughes također posjeduje 81 posto satelitskog operatera PanAmSat Corp., Wilton, Conn.â€
Može li ova odluka FCC-a imati ikakve veze s komentarima predsjednika FCC-a Michaela Powella, (sina državnog sekretara Colina i inače prvobitno imenovanog od strane Clintonove administracije, da je jedan od razloga što su nam potrebni veliki mediji taj što 'samo veliki mediji mogu pratiti rat način na koji je ova pokrivenaâ€?
Jeste li znali da je web stranica rječnika koja prati riječi otkrila da je “Embedding†najkorišćenija nova riječ 2003. godine? Tokom faze invazije rata u Iraku, džingoizam se stopio sa novinarstvom i informativnim biznisom, dok se šou biznis pretvorio u ono što je magazin TIME nazvao "militainment".
Može li biti gore? Možeš se kladiti. Nedavno nam je trebalo nedelju dana da saznamo, na primer, da hvatanje Sadama nije, kako se izveštava, američki vojni udar, već rad kurdskih grupa usmerenih na osvetu za silovanje žene, a ne na zemlju. Lekcija: Ne možete vjerovati mainstream vijestima.
Možemo očekivati više dezinformacija i dezinformacija sljedeće godine uz obnovljene napore američke vlade da preskoči bilo kakav privid kritičnog medija sa vijestima koje zaobilaze mreže vijesti i šalju se direktno lokalnim stanicama. Kontrola medija će se intenzivirati jer percipirane 'loše vijesti' prijete da naruše domaći mir koji Uprava pakleno želi da sačuva.
Ovo je dio privatizacije i sinergije sa strategijom koju je prilagodila američka vojska pod nazivom 'dominacija informacija'. David Miller, urednik važne nove knjige pod nazivom 'Tell Me Lies' (Pluton) objašnjava:
„Kao što je pisao pukovnik Kenneth Allard, napad na Irak 2003. „ostat će zapamćen kao sukob u kojem su informacije u potpunosti zauzele svoje mjesto kao ratno oružje.“ Interoperabilnost različitih vrsta „oružanih informacija“ ™ ima dalekosežne, iako malo primjetne, implikacije na integraciju propagandnih i medijskih institucija u ratnu mašinu. Iskustvo Iraka iz 2003. godine pokazuje kako se razvija planirana integracija medija u instrumente ratne borbe. To također pokazuje povećanu ulogu privatnog sektora u informacijskoj dominaciji, ulogu koja odražava šire promjene u oružanim službama u SAD-u i Velikoj Britaniji.
“ Informacijska dominacija pruža temeljno obrazloženje za sav rad u vezi sa informacijama. U primjeni na tradicionalne aktivnosti upravljanja medijima, ključ dominacije je da 'ništa urađeno ne čini nikakvu razliku'. U praksi to znači da SAD i UK mogu tolerirati neslaganje u medijima i alternativne račune na internetu. Neslaganje je važno samo ako se miješa u njihove planove.â€
Važno je da progresivne medijske kuće edukuju svoju publiku o ovoj vrsti podmuklog strateškog planiranja. Koliko je važno razotkrivanje, toliko je i odupiranje, na sreću se pojavljuje kulturni otpor sa pozorišnim grupama koje ismijavaju vijesti. New York Times izvještava o novoj predstavi u New Havenu koja ismijava izvještavanje o ratu koji se 'negdje vodi protiv nepoznatog neprijatelja' jer je Pentagon odlučio da bi otkrivanje protiv koga i gdje se bore američke snage predstavljalo sigurnost rizik.”
Predstava “Novi rat” Gipa Hoppea “satirizuje televizijski prijenos iz redakcije na mreži koja je vrlo slična CNN-u, ismijavajuća je poruka Bushove administracije i klevetničkih medija... Ona mnogo duguje Funkcija "Vikend ažuriranje" na "Saturday Night Live"... Postoji čak i verzija "Crossfire", ovdje pod nazivom "Crosshairs..." vijesti John Stewarts Comedy Channel i mnogi članci u "The Onion" svjedoči o tome koliko je ova vrsta napada na mainstream medije postala popularna i komercijalno uspješna.
Svi mi živimo na nišanu moćnih medijskih institucija. Njihova vatra 'dolazi' u naše dnevne sobe, a zatim i u naš mozak. Treba nam više od samoodbrane. Moramo kolektivnom akcijom da izazovemo te 'križane' i odgurnemo se. Moramo podržati nezavisne medije, našim očima, dolarima i našim marketinškim znanjem. Moramo podsticati edukaciju o medijskoj pismenosti u našim školama. Moramo pozvati kandidate da se izjasne o ovim temama, a medije da ih izvještavaju.
Kratka istina glasi: svi možemo učiniti više nego što radimo.
I uzgred. Mediachannel.org pokreće veliku novu inicijativu pod nazivom “Mediji za demokratiju†kako bi pratio i osporavao političko izvještavanje 2004. godine—i mobilizirao se po ovom pitanju. Pišite na [email zaštićen] ako želite pomoći i imate vremena, resursa ili vještine da doprinesete.
Nemojmo samo reći sretnu novu godinu. Radimo za sretnu (ier) News Year.
Disektor vijesti Danny Schechter uređuje Mediachannel.org. Njegova najnovija knjiga je „Embedded: Weapons of Mass Deception: Kako mediji nisu uspjeli izvještavati o ratu u Iraku.“ (Prometej)