Ponekad se moramo obratiti našim pjesnicima za pravi uvid u naše trenutno globalno stanje.
Davne 1919. godine, nakon Prvog svjetskog rata, irski tvorac riječi William Butler Yeats stavio je pero na papir i osmislio “Drugi dolazak”, stihove koji su izdržali test vremena. Yeats je rođen godine kada je američki građanski rat završio 1865., a umro je 1939. godine, godine kada je počeo Drugi svjetski rat.
Njegove najpoznatije stihove:
Okretanje i okretanje u krugu za širenje?
Soko ne može čuti sokolara;
Stvari se raspadaju; centar ne može da drži;
Puka anarhija je puštena na svijet,?
Krvlju potamnjena plima se gubi, i to svuda?
Ceremonija nevinosti je utopljena;?
Najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok najgorima?
Puni su strastvenog intenziteta
Nisam toliko kategoričan kada je u pitanju „strastveni intenzitet“, ali je svakako tačno, kao što svaki čitalac svake novine zna, politički centar (ili Centar u njegovom anglicizovanom pravopisu) ne može da izdrži i ne drži.
Kao rezultat toga, vidimo više volatilnosti koja vodi nestabilnosti, zajedno sa novim potresima i na desnici i na lijevoj strani kako globalna ekonomija slabi, a mnoge nacije su opterećene ljutnjom, dugom, razočaranjem i padom. Gotovo da nema konsenzusa oko rješenja.
Možda zbog zamršenosti i međuzavisnosti koje podstiče globalizacija, vlade, desnica, levica i centar, ne izgledaju u stanju da reše svoje ekonomske krize ili upravljačke odgovornosti. Posvuda to vidite kako se politički raskoli, bez obzira na ideologiju, degeneriraju u kanjone nevjerice i psovki. I socijalističke i kapitalističke vlade su slomljene beskrajnim trzavicama sa naporima za krpljenje koji su u toku, a čini se da samo dovode do novih kriza, a ne do kraja krize.
Dva nedavna razvoja događaja ukazuju na probleme sa kojima se suočava skoro svaka zemlja, uključujući i moju, gde su zastoj i polarizacija red dana, ili da kažem, nered dana?
Uzmite u obzir Kinu:
NY Times izvještava o strahu i gađenju kako se pojavljuju debate, prvo privatno, a zatim i javno…”Privatna okupljanja govore o tome koliko su čak i neki u eliti zabrinuti zbog kursa koji Komunistička partija zacrtava za budućnost Kine. A zagovornicima političkih promjena daju nadu da utjecajni članovi stranke podržavaju ideju da bi Kina sutrašnjeg dana trebala dati građanima više moći da biraju svoje lidere i traže ispravku za pritužbe, dvije dugogodišnje žalbe na trenutni sistem.”
Sada se okrenite Izraelu, gdje, uz sve njegove priče o ujedinjenom narodu, vlada nejedinstvo:
JERUSALEM — Najšira koalicija jedinstva Izrael vidio u mnogo godina raspao u utorak uveče, iznajmljen nepomirljivim razlikama oko kako se integrisati ultra-ortodoksnih muškaraca i arapskih građana u vojnu i civilnu službu, osnovno pitanje za budućnost jevrejske demokratije.
Nakon što je zapanjio politički establišment tajnim, kasnovečernjim dogovorom u maju, premijer Benjamin Netanjahu i Shaul Mofaz, lider centrističke stranke Kadima, nije uspio da postigne svoj glavni prioritet i pristao je da se raziđe.”
U Holivudu je to poznato kao "nepomirljive razlike"
Jedan od razloga može biti taj što ljudi koji se često čine da su glavni zapravo nisu. Izabrani zvaničnici su, u mnogim slučajevima, na funkciji, ali ne i na vlasti. Oni su prepustili vlast vojnim interesima kao što su izraelski „Ratni kabinet“ ili američki Pentagon ili lobistima za strukture ekonomske moći na Wall Streetu, Cityju u Londonu ili paralelnim finansijskim centrima u svakoj zemlji. Čini se da centralne banke i međunarodne agencije poput MMF-a upravljaju po defaultu.
Pogrešno upravljanje možda bi bila bolja riječ za to, smatra jedan vrhunski bivši ekonomista MMF-a koji je upravo dao ostavku i osudio Fond zbog nesposobnosti.
Guardian prenosi, “U pismu o ostavci upravnom odboru i višem osoblju MMF-a, od 18. juna, Peter Doyle je rekao da su neuspjesi MMF-a u izdavanju pravovremenih upozorenja za globalnu finansijsku krizu 2007-2009 i krizu u zoni eura "neuspjeh u prvom redu" i "postaju, ako ništa drugo, sve dublje ukorijenjene."
Svi znaju da je iranski vrhovni vladar tamo ultimativni posrednik moći, ali nepoznate, čak nevidljive, “vrhovne” sile upravljaju drugim zemljama, ali kriju svoje postojanje. U SAD, neizabrana većina „Vrhovnog suda“ manje-više ima desničarsku agendu. Odabrali su Georgea Busha za predsjednika zemlje 2000. godine, a zatim su odlukom Citizens Uniteda nametnuli način na koji korporacije i bogati mogu koristiti svoj novac da dominiraju našom politikom. Ovi “Vrhovni” ne samo da razmatraju zakone; oni ih prave.
Postoje sukobi i strukturalne slabosti unutar nacija i između nacija koje potkopavaju društvenu stabilnost koja također osigurava da Centar ne može održati. Liberalizam tehnokratske sorte, zasnovan na konsenzusu odozgo prema dolje, postao je nestabilniji. Analitičari iz Trećeg svijeta, poput Samira Amina, tvrde da je centar vruće, pišući, “Svjetska ekonomija (istorijskog kapitalizma) se kreće iz neravnoteže u neravnotežu kroz promjene u ravnoteži snaga između klasa i nacija.”
Duboki unutrašnji sukobi destabilizirali su sistem čak i kada se pojavljuju nove snage i protestni pokreti koji ga izazivaju.
Noam Chomsky iz MIT-a također izričito upozorava da se Centar ne može održati, ali se fokusira na žrtve njegovog kolapsa.
On piše: „Postoje dirljive studije o ogorčenju i bijesu onih koji su odbačeni jer su državno-korporativni programi financijalizacije i deindustrijalizacije zatvorili pogone i uništili porodice i zajednice. Ove studije otkrivaju osjećaj akutne izdaje od strane radnih ljudi koji su vjerovali da su ispunili svoju dužnost prema društvu u onome što smatraju moralnim dogovorom s biznisom i vladom, samo da bi otkrili da su bili samo instrumenti za profit i moć , truizmi od kojih su ih doktrinarne institucije pažljivo štitile.”
On se boji da će rastuća politička ogorčenost dovesti do bijega u nerazume, što će podstaći uspon desnice, nešto što vidimo u SAD-u i dijelovima Evrope. "Ovo je jedan od mogućih ishoda kolapsa centra", piše on.
Zatim poziva na obnovu “radikalne mašte”. Čomski kaže: "Centar se očigledno ne drži, a oni koji su povređeni ponovo pucaju sebi u nogu."
Zanimljivo je da ljevica koja se svih ovih godina bori protiv Centra, izgleda da žali zbog njegovog raspada – ali s razlogom. Oni vide koroziju formalne demokratije sa korporacijama i finansijskim institucijama koje sve više donose ključne odluke sa još manje transparentnosti i pristupa javnosti.
Oni također priznaju da je sve manje suprotstavljene moći sa oslabljenim sindikatima, ali se i dalje nadaju reformi sistema koji su sve otporniji na reforme. Aktivisti poput pokreta Occupy teže da govore u ime 99%, ali ne izgledaju dovoljno jaki ili organizovani da to učine.
Postoje ciklusi istorije kao što postoje i poslovni ciklusi. Marx je jednom napisao da se događaji dešavaju, 'prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.' Čini se da smo još uvijek u tragičnoj fazi.
News Dissector Danny Schechter bloguje na newsdissector.net. Njegove najnovije knjige su Occupy: Dissecting Occupy Wall Street i Blogothon (Cosimo Books). Vodi emisiju na Progressive Radio Network. (PRN.fm) Verzija ovog eseja prvi put se pojavila na PressTV.com. Komentari za [email zaštićen].