Vjetrovi promjena, tako kliše kaže, duvaju preko Pacifika. Ipak, gledajući pozadinu dva regionalna trgovinska sporazuma pokrenuta u avgustu, mislim da ponekad, što se više stvari mijenjaju, više ostaju iste.
Kada je najmanja republika na svijetu bila domaćin 32. samita lidera Foruma pacifičkih ostrva (bivši Forum Južnog Pacifika), slobodna trgovina je bila na dnevnom redu. Suočen s neizbježnim iscrpljivanjem visokokvalitetnih rezervi fosfata na kojima se temelji njegova ekonomija, veći dio Naurua podsjeća na iskopani mjesečev pejzaž. Mnogi strahuju da bi čitavu našu planetu mogla brzo zadesiti slična sudbina zbog dominantnog modela 'razvoja' koji je svoje pipke raširio nadaleko.
Šrilankanski pravnik Christopher Weeramantry, koji je predsjedavao istražnom komisijom za Nauru, 3000 km sjeveroistočno od Australije, zaključio je da su 'bogatstvo i sama supstanca ostrva rasuti po cijelom svijetu u obliku jeftinih gnojiva koja su pomogla uzgoj hrane ne samo za određene zemlje ali preko njih za cijeli svijet'.
Istorija Naurua do nezavisnosti 1968. bila je istorija kolonijalne eksploatacije, društvene i ekološke devastacije i velikih profita za britanske, australijske i novozelandske vlade koje su zajednički upravljale ostrvom nakon perioda nemačke vladavine.
Sada se suočava sa brisanjem s mape porastom nivoa mora zbog globalnog zatopljenja, rastućom nezaposlenošću nakon smanjenja vlade i Nauru Phosphate Corporation koja je osiguravala 95% svih zaposlenih, te prijetnjama finansijskim sankcijama zbog europskih mjera protiv pranja novca i operacije poreskog raja. 'Koka-kolonizacija' je dovela do zamjene zdravije tradicionalne prehrane prerađenom hranom, uglavnom uvezenom iz Australije. Nauruanci su ljudi na svijetu koji najviše boluju od dijabetesa.
Baš kao što su snage izvan Pacifika izvršile uništenje Naurua za svoju vlastitu korist, nedavni potezi za stvaranje regionalne zone slobodne trgovine kako bi se 'olakšala' 'glatku i postepenu integraciju u svjetsku ekonomiju' otočnim državama nameću se izvan otoka .
Baš kao što su Britansko, Francusko i Nemačko carstvo proizvoljnom linijom podelile Pacifik na sfere uticaja, imperijalne borbe 19. veka sada se ogledaju u nadmetanju većih sila da zaštite svoje političke i ekonomske interese u regionu. Ovdje su mjesto nekadašnjih kolonijalnih sila zauzele Evropska unija (EU), Australija i Novi Zeland.
U avgustu je bivši predsjednik Fidžija Ratu Sir Kamisese Mara oštro kritikovao Australiju i Novi Zeland – 'metropolitenske članice' Foruma. 'Oni su nastojali da nametnu svoja rješenja na bezosjećajan način, kada smo prepušteni sami sebi, mogli bismo riješiti stvari na ono što smo nazvali Pacifičkim putem.'
'Forum dolazi u kompletu s nekom ludom matematikom', piše novozelandski novinar Michael Field. 'Maršalska ostrva imaju samo 181 četvorni kilometar zemlje, trećinu veličine Singapura, i nijedno od njih više od 5 metara nadmorske visine, a ipak se nalaze u ekskluzivnoj ekonomskoj zoni veličine Grenlanda. Države su toliko male da bi populacija od pet najmanjih zajedno skoro napola ispunila Olimpijski stadion u Sidneju. Australija, Novi Zeland i Papua Nova Gvineja čine 93 posto stanovništva foruma i 99 posto kopnene površine.
Izjave na visokom nivou o posebnim „razvojnim izazovima“ i ranjivostima s kojima se suočavaju male ostrvske države u razvoju su sveprisutne. Oni su u brojnim dokumentima UN-a i Sekretarijata Commonwealtha. Bivši novozelandski političar, generalni direktor WTO-a Mike Moore priznao je 'probleme malih i ranjivih zemalja sa oskudnim resursima' u video linku za učesnike zajedničkog kursa o trgovinskoj politici Pacifičkih ostrva i Svjetske trgovinske organizacije koji je održan na Fidžiju ovog marta. Predvidljivo, on misli da se njihovi problemi najbolje rješavaju u kontekstu nove runde pregovora Svjetske trgovinske organizacije.
Azijska razvojna banka (ADB), glavni multilateralni donator na Pacifiku, klasifikuje posebne okolnosti zemalja članica u razvoju Pacifika tako da uključuju „malost, udaljenost od glavnih tržišta, geografsku fragmentaciju, ekonomsku ranjivost (zbog oslanjanja na uski raspon primarnih izvoz proizvoda, pomoć i/ili doznake) i ugroženost životne sredine.'
Konvencija iz Lomea koja definiše odnose između EU i sada 77 država Afrike, Kariba i Pacifika (ACP) prvobitno je potpisana 1975. Lome je kombinovao trgovinski režim preferencijalnog pristupa evropskom tržištu za proizvode ACP sa finansijskim i paket tehničke pomoći. Od Hladnog rata, EU se više fokusirala na istočnu Evropu i Mediteran dok je pokušavala da podupre svoje druge međunarodne političke i ekonomske interese.
Prema sporazumu iz Cotonoua koji je potpisan prošle godine između EU i ACP, sistem trgovinskih preferencijala koje je EU dala postepeno će biti zamijenjen nizom novih ekonomskih partnerstava – sporazuma o slobodnoj trgovini. Formalni pregovori za njih će početi u septembru 2002. godine, da bi stupili na snagu do januara 2008. godine.
Sekretarijat ACP kaže da je Cotonou oblikovala "potreba EU da povrati svoj kredibilitet kao "globalnog igrača" u pomoći i razvoju" nakon Seattlea i drugih događaja. STO je izvršila pritisak na EU da radikalno reformiše odredbe Lomea. Cotonou definira pregovarački okvir kako bi omogućio regionalnim podgrupama ili pojedinačnim zemljama unutar AKP-a i EU da zaključe nove trgovinske sporazume kompatibilne sa WTO. Velika neravnoteža snaga uvijek je naglašavala trgovinske i ekonomske odnose između EU i AKP. Ovo se može samo pogoršati.
U pozadini pritiska EU, Australije i Novog Zelanda, i multilateralnih finansijskih institucija poput ADB-a, 1999. godine lideri Ostrva Foruma podržali su razvoj pacifičkog regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini i zadužili Sekretarijat Foruma da pripremi tekst. Ovo je usko zasnovano na preporukama izvještaja iz 1998. Roberta Scollaya, direktora APEC studijskog centra Univerziteta u Oklandu.
Generalni sekretar Foruma Noel Levi nastojao je da koncept regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini brendira kao regionalnu inicijativu. On tvrdi da je "vizija trgovinske i ekonomske integracije" bila osnova za stvaranje Foruma prije 30 godina.
Međutim, fidžijska aktivistica/akademkinja Claire Slatter vjeruje da pokušaj plasiranja regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini 'kao kulminacije regionalnog sna ima za cilj legitimiranje… prijedloga i stvaranje političke podrške u cijelom regionu – ideje da regionalni interesi, nasuprot na eksterne, ovdje se realizuju imaju za cilj stvaranje snažnog osjećaja vlasništva među pacifičkim vladama.
Pojava neskladnog razmišljanja u okviru Južnopacifičkog foruma od 1997. godine, te stalno rastuće kritike nevladinih organizacija i čelnika drugih regionalnih institucija i organizacija o programu ekonomskog restrukturiranja koji se preduzima u regionu pod njegovim vodstvom i rukovodstvom, učinili su vlasništvo i legitimitet ključnim zabrinutosti Sekretarijata Foruma od 1999. godine.'
Kontroverze i tenzije okružuju prirodu uključenosti Australije i Novog Zelanda u bilo koji eventualni sporazum o slobodnoj trgovini. Dokumenti vlade Novog Zelanda pokazuju da su zemlje Melanezijske Spearhead grupe (Fidži, Papua Nova Gvineja, Solomonska ostrva i Vanuatu) i male ostrvske države bile zabrinute zbog uticaja otvaranja na male i krhke ekonomije konkurenciji većih zemalja, i želele su Australiju i Novi Zeland – ekonomski teškaši u južnom Pacifiku – da budu odvojeni potpisnici posebnog protokola. Australija i Novi Zeland nastojali su da budu punopravni učesnici i glavne strane u svim pregovorima.
Tako su u Nauruu odobrena dva sporazuma. Pacifički sporazum o bližim ekonomskim odnosima (PACER), nije sporazum o slobodnoj trgovini kao takav, već 'krovni' okvirni sporazum za buduće sporazume o slobodnoj trgovini i ekonomske odnose u regionu u cjelini – uključujući Australiju i Novi Zeland. Njime se predviđa saradnja na olakšavanju trgovine i finansijske i tehničke pomoći, uključujući u oblastima olakšavanja i promocije trgovine, izgradnje kapaciteta i strukturnog prilagođavanja.
PACER dozvoljava početak pregovora o sporazumima o slobodnoj trgovini na nivou Foruma najkasnije 8 godina nakon što PICTA stupi na snagu. Ako ostrvske zemlje Foruma (FIC) žele da započnu pregovore o slobodnoj trgovini sa razvijenim zemljama (poput EU), prvo moraju da se obrate Australiji i Novom Zelandu kako bi bili sigurni da ne propuste. PACER, kažu njegovi zagovornici, navodno omogućava zemljama Pacifika da sklapaju trgovinske sporazume svojim tempom. Takve izjave zanemaruju činjenicu da su obaveze za početak pregovora o slobodnoj trgovini sljedeće godine s EU – što će pokrenuti razgovore s Australijom i Novim Zelandom – već preuzete.
PICTA (Sporazum o trgovini pacifičkih ostrvskih zemalja) je sporazum o samo robi, koji će stupiti na snagu nakon što ga ratificira šest zemalja. Liberalizacija trgovine robom će se desiti među 14 FIC-a u periodu od 8 godina do 2010. za zemlje u razvoju i 2012. za male ostrvske države i najnerazvijenije zemlje. Zaštita osjetljivih industrija će se održavati tokom dužeg perioda, putem 'negativnih' lista za pojedine zemlje koje će biti eliminirane do 2016. Na kraju se ovi sporazumi mogu proširiti na usluge i liberalizaciju investicija.
Poput Cotonoua, trgovinski aranžmani su predstavljeni kao 'odskočne daske' kako bi se omogućilo FIC-ima da postepeno postanu dio jedinstvenog regionalnog tržišta i integrišu se u globalnu ekonomiju.
Dokumenti novozelandske vlade pokazuju uznemirenost i ogorčenost zbog mogućnosti da bude isključena iz regionalnog sporazuma u Pacifiku, kao i da je EU sklopila sporazum o slobodnoj trgovini koji bi omogućio svom izvozu bolji pristup tržištu na pacifičkim ostrvima od svog. 'Imamo važne trgovinske, ekonomske i investicione odnose sa južnim Pacifikom.' Novi Zeland i Australija uložili su 'usklađene napore' da očuvaju svoje interese kroz PACER/PICTA paket. Obojica su vatreni zagovornici liberalizacije trgovine i investicija.
Važan cilj za Australiju i Novi Zeland bio je da osiguraju da su njihovi trgovački interesi na tržištima Forum Islanda adekvatno zaštićeni ako FIC započnu pregovore o slobodnoj trgovini sa partnerima koji nisu na Forumu. Australija i Novi Zeland 'mogu prihvatiti liberalizaciju samo FIC-a kao prvi korak sve dok je naša situacija vis-a-vis trećih strana zaštićena.' rekli su novozelandski zvaničnici.
Pacifička ostrva su vrijedno tržište za Australiju i Novi Zeland, čiji su proizvodi odavno preplavili regiju. Za izvozne FIC-ove kao što su Fidži i Solomonska ostrva, smanjenje carina u Australiji zapravo znači kraj preferencijalnih trgovinskih aranžmana koji su im pomogli da razviju svoju industriju. Pacifičke zemlje, od kojih je nekoliko uživalo preferencijalni pristup evropskim tržištima, nemaju realne izglede da dobiju dalji pristup tržištu EU. Trgovinski bilans između Australije/Novog Zelanda i pacifičkih ostrva uvijek je bio nejednak.
U godini do juna 2001. Novi Zeland je primio 134 miliona novozelandskih dolara u uvozu iz ostrvskih zemalja Foruma, dok je njegov izvoz u njih iznosio 489 miliona dolara. Trgovina Australije sa regionom je vredna 1.5 milijardi australskih dolara godišnje.
Mnoge ostrvske zemlje u velikoj meri ovise o svojim državnim prihodima od carina. Prema izvještaju iz 1998. godine, tarife su predstavljale 64% ukupnih poreskih prihoda u Kiribatiju, 57% u Vanuatuu i 46% u Tuvaluu. Porez na dodatu vrijednost ili porez na dobra i usluge napreduju kao alternativni izvori prihoda. Socijalni budžeti će biti prvi koji će osjetiti štipanje.
Predsjednik Kiribatija Tebururo Tito je na Nauruu upozorio: 'Globalizacija i ekonomska liberalizacija ... mogu stvoriti neukrotive i nepredvidive snage slobodnog tržišta. Ove sile, po mom mišljenju, usmjeravaju najmoćnije ekonomije na svijetu u smjeru koji bi čovječanstvo mogao vratiti na sociološku adaptaciju Darwinove teorije o preživljavanju najsposobnijih gdje život za slabe i siromašne u porodici, selu i društvo je nesigurnije od toga za jake i moćne. Vjerujem da je ovo najvažniji ideološki izazov za lidere u našem regionu u narednoj deceniji.'
Programi strukturnog prilagođavanja koji se primjenjuju na otocima će sigurno imati mnogo veći utjecaj od novih trgovinskih sporazuma. Ali ovi sporazumi će pomoći da se zaključaju ekonomske reforme. EU vidi svoje nove sporazume kao 'sidro' u tu svrhu.
Spoljni pritisak da se ove male ostrvske ekonomije i krhki ekosistem regiona otvore za globalno tržište, miriše na isto bezosjećajno zanemarivanje s kojim su Pacifik i njegove narode dugo tretirali sile pacifičkog ruba i Evropa. Pacifički narodi još uvijek imaju malo doprinosa u razvoju makroekonomske politike koja im se prodaje kao jedina alternativa.
Lijepe riječi o 'posebnim okolnostima' i ranjivosti malih ostrvskih država u razvoju često se koriste kako bi se opravdala vanjska intervencija i razvlastile same zemlje na koje se odnose. Takvi zvukovi zabrinutosti malo znače kada su potpomognuti pritiskom da se uskladi sa ekonomskom politikom koja je već isprobana, testirana i neuspješna na drugim mjestima.
Predsjednik Naurua Rene Harris nedavno je upozorio da bi neuspjeh u rješavanju problema globalnog zagrijavanja i porasta nivoa mora doveo do 'modernog holokausta' za nizinska ostrva Pacifika. Pacifik svakako ne zaslužuje da bude zatvoren u neoliberalnoj noćnoj mori.