„Čini se da mediji impliciraju kao da je ovo prvi sablasni događaj na ovom svijetu i da nije viđen nijedan drugi zločin. Iz medijske projekcije bola i tuge može se pretpostaviti da se intenzitet osjećaja bola mjeri na mjestu u sistemima moći svijeta.”
(Azra Sayeed, The Macabre Face of Globalisation, septembar 2001.)
Ovaj „post-11.septembarski“ svijet o kojem toliko pričamo uskoro će obilježiti svoju prvu godišnjicu. Šta se promijenilo otkako je pakistanska akademkinja/aktivistica Azra Sayeed napisala ove riječi?
U SAD, jedanaestog septembra porodice za mirna sutra, grupa članova porodica žrtava 11. septembra odlučno je stala protiv „rata protiv terorizma“. Nakon što je ranije ove godine posjetila Afganistan i upoznala porodice Afganistanaca ubijenih u američkim napadima, Kristina Olsen, čija je sestra Laurie bila na letu 11 American Airlinesa, rekla je: „Sada znam šta osjećaju ljudi u drugim zemljama. Bilo nam je tako udobno i zaštićeno. Širom svijeta ljudi umiru užasnom smrću na kontinuiranoj osnovi, i to je rutina.”
Američka administracija je odabrala 11. septembar 2002. da pokrene svoj sistem registracije ulaska i izlaska nacionalne sigurnosti. Ovaj program će otisnuti prste i fotografisati posjetioce iz bliskoistočnih i muslimanskih zemalja koji ulaze u SAD.
Državni tužilac John Ashcroft najavio je: “Posjetioci će biti odabrani prema obavještajnim kriterijima koji odražavaju obrasce aktivnosti terorističkih organizacija.” Iran, Irak, Libija, Sudan i Sirija su svi imenovani kao sponzori terorizma od strane State Departmenta, tako da će svi posjetioci iz ovih zemalja vjerovatno biti uzeti otisci prstiju i fotografirani.
Širom svijeta Zvijezde i pruge se ponovo razvijaju (ako se ikada presavije i odloži). Vidio sam ih na Filipinima ranije ovog mjeseca, dok je zajednička američko-filipinska vojna vježba Balikatan 2002-01 počinila kršenja ljudskih prava nad pretežno muslimanskim zajednicama Moro na jugu. Colin Powell je ušao u Manilu kako bi pogladio vladu Arroya po glavi i predao 55 miliona američkih dolara za "rat protiv terorizma".
Na Novom Zelandu nam se svakodnevno serviraju podsjetnici na predstojeću godišnjicu u udaljenim gradovima New Yorku i Washingtonu, a planirani su i lokalni događaji za obilježavanje dana. U Krajstčerču, gde ja živim, sedam čeličnih nosača spašenih iz ruševina WTC-a trebalo bi da čine osnovu umetničkog dela koji će biti predstavljen u oktobru. „Ovaj čelik je sakrosan, to je zaista dragocjena stvar i mi smo sretni što smo dobili nešto od toga“, kaže vatrogasac iz Christchurcha, Murray Jamieson. Trojica njujorških vatrogasaca koji su radili na licu mjesta WTC-a također dolaze ovdje na govorničku turneju.
Kako američka administracija planira još jednom napasti Irak, dok traje rat u Afganistanu, i dok se cijeli svijet traži da se ponovo prisjeti herojstva njujorških vatrogasaca, pitam se kada će hrabrost, herojstvo i gubitak muškaraca i žena koji riskirali su svoje živote kako bi spasili druge kada su američke bombe zasule smrt i razaranja u Bagdadu, Basri, Kabulu i Kandaharu će se na isti način obilježavati. O ljudima koji su u očaju, često golim rukama, kopali da pronađu slomljena, beživotna tijela voljenih, prijatelja i kolega ispod ruševina i u pobješnjelom paklu. Zar se njihove žrtve nikada neće računati? Hoće li irački vatrogasci ikad biti lavanizirani u međunarodnim medijima? Mislim da već znamo odgovor.
Nešto slično doktrini o isključivosti patnje, terora i žrtvovanja američke javnosti stvoreno je od užasa napada 9. septembra od strane Bushove administracije i velikog broja korporativnih medija u SAD-u. Uz prijetnju beskrajnog rata protiv “neprijatelja” (ma ko da je to američki unilateralisti i njihove pristalice) ova doktrina je toliko snažno nametnuta ostatku svijeta da bismo trebali bespogovorno prihvatiti sve mjere koje smatramo neophodno za „sigurnost“.
Dok se novi CD Brucea Springsteena The Rising bavi temom 11. septembra i daje soundtrack za ovu godišnjicu, prisjećam se pjesme koju je njegov kolega iz benda, gitarista koji je postao glumac Steven Van Zandt, objavio prije 18 godina. O kidnapovanju i ubistvima koje podržavaju SAD u Latinskoj Americi, njen hor pita: „Gde si otišao, desaparecido?/ Nadam se da se neko sjeća tvog imena/Gdje si otišao desaparecido/Kako samo mogu okrenuti leđa našoj sramoti?“ (Desaparecido, Mali Steven i Disciples of Soul, iz Glasa Amerike)
Dok se bliži prva godišnjica napada na WTC, ko će pevati za današnje desaparecido u samim SAD? Koliko ih je oteto sa ulica, njihovih domova, radnih mjesta i držano u pritvorskim centrima i zatvorima INS-a mjesecima, ili deportovano, većina njih zbog manjih imigracijskih pitanja?
Kako ćemo pamtiti način na koji je Ministarstvo pravde SAD izdvojilo 5000 muslimanskih imigranata, uglavnom južnoazijskog ili arapskog porijekla za hapšenje, iako oni čine samo dio od 320000 ljudi koji su prekršili naloge za deportaciju. Kako ćemo pamtiti činjenicu da je toliko ljudi privedeno inkomunikirano, odbijeni pozivi porodici, prijateljima ili advokatima, a njihovi najmiliji ne mogu da utvrde gdje se nalaze?
Hoćemo li se sjetiti Kanađanina dr. Shakira Balocha, rođenog u Pakistanu, deportovanog nazad u Kanadu nakon sedam mjeseci zatvora, od kojih petoro u samici, praćeno fizičkim i verbalnim zlostavljanjem i prijetnjama, uznemiravanjem, a njegova porodica sedmicama nije znala gdje se nalazi? Nakon što je 22. septembra pritvoren u Queensu u New Yorku nakon hvatanja muslimanskih muškaraca, dr Baloch je tri mjeseca bio u pritvoru bez podizanja optužnice dok ga vlasti nisu optužile za ilegalni ulazak u SAD.
Šta je sa Qaiserom Rafiqom, vlasnikom zelene karte također rođenim u Pakistanu i bivšim kompjuterskim specijalistom na Wall Streetu? Nakon što nije uspio da dokaže da je povezan s teroristima, nalazi se u zatvoru pod optužbom za krađu drugog stepena nakon što je pokvario poslovni dogovor. Označeni kao terorista, zatvorski čuvari su ohrabrivali druge zatvorenike da ga ozbiljno napadnu. Njegova kaucija je određena na milion američkih dolara. Nedavni članak Village Voicea ističe da je to nečuveno visoko.
„Da bismo ovo stavili u perspektivu, razmotrimo druge nedavne slučajeve: Veronika Džeferson iz Bostona, optužena za ubistvo svog stanodavca, dobila je kauciju od 100,000 dolara. Chante Mallard iz Fort Wortha, optužena za ubistvo beskućnika, dobila je kauciju od 250,000 dolara. A Huan Carlos Diaz iz Majamija, koji je navodno uhodio i pipkao Gloriju Estefan, dobio je kauciju od 10,000 dolara.”
Što je s Muhammadom Rafiqom Buttom koji je umro u zatvoru okruga Hudson u New Jerseyu prošlog oktobra nakon što ga je pritvorio, bez optužbe FBI-a. Nakon što je u Pakistanu obavljena obdukcija, njegov rođak Aziz Butt rekao je da su ga američke zatvorske vlasti mučile. “Oni su nadmašili našu policiju, koja je okrivljena za pritvorska i vansudska ubistva. Naravno da je to bilo ubistvo. Ubili su ga bez ikakvih dokaza.”
A ko se sjeća patnje nebrojenih radnika imigranata bez dokumenata koji su ubijeni u napadima na WTC ili su ostali bez posla, i njihovih porodica, nesposobnih da zatraže bilo kakvu pomoć koja je data porodicama drugih žrtava u New Yorku?
Dakle, ovo je “Trajna sloboda”. Pritvor bez optužbe. Nestanci. Mučenje. Klima straha, mržnje, neznanja i sumnje koju su stvorile i održavale medijske i političke elite. Sanitizacija, legitimacija i proliferacija praksi rasističkog profilisanja.
U odvratnim ritualima poštovanja prema SAD-u, mnoge zemlje nastavljaju da implementiraju sopstvene varijante Patriotskih čina i Patriotskih igara.
Ipak, širom Zapada, zadržavanje imigranata, ograničenja imigracije, rat niskog intenziteta protiv mnogih zajednica obojenih boja i antimuslimanski prizvuk ove prakse datiraju mnogo prije 11. septembra. Od Naurua do Nebraske, privatne sigurnosne korporacije postaju velike dolara zbog sve većeg broja pritvora imigranata.
Kako možemo razumjeti ili smisleno voditi kampanju o eroziji “građanskih sloboda” a da ne priznamo da su za mnoge zajednice takva prava u najboljem slučaju uvijek bila slabašna, a često i potpuno mitska? Subhash Kateel, organizator kampanje De-Detention u Jackson Heights, njujorški DRUM (Desis Rising Up and Moving), lokalna južnoazijska zajednica, kaže: „Važno je da ljudi sada shvate da je ono što se dešava zasnovan na razvoju aparthejda kroz imigracionu politiku koja razlikuje građane od legalnih i ilegalnih nedržavljana.”
Arnoldo Garcia, iz američke Nacionalne mreže za prava imigranata i izbjeglica, kaže: “Ono što je nepromijenjeno od 11. septembra je da su imigrantske zajednice i dalje izostavljene iz slike – osim kada je u pitanju pripisivanje krivice.”
Uz klimu sumnji koja je stvorena protiv mnogih zajednica koje žive na Zapadu – posebno muslimanskih, bliskoistočnih i južnoazijskih koje su ponovo ojačale napadima 9. septembra, dolazi i podmukli pogled koji u suštini vidi žrtve zločina iz mržnje, pritvora ili drugih oblika nepravda koja na neki način doprinosi njihovom tretmanu. To liči na način na koji su mnoge sudije i advokati optuživali žrtve silovanja i seksualnog nasilja za doprinosni nemar – da to „traže“ načinom na koji su se oblačili, mjestima na koja su išli ili svojim percepcijom ponašanja.
U progresivnim krugovima, neki tvrde da “mi” na ljevici moramo paziti šta govorimo i radimo iz poštovanja i osjetljivosti prema žrtvama 11. septembra, i/ili zbog izjednačavanja protivljenja globalizaciji korporacija s podrškom “terorizmu ”. Mnogi u "antiglobalizacijskom" pokretu izrazili su zabrinutost i bijes zbog novih takozvanih antiterorističkih zakona i kriminalizacije neslaganja i sebe vide kao vjerovatne mete. No, uz neke izuzetke, malo tko je u ovom pokretu kojim dominiraju bijelci posvetio više od površne pažnje imigracijskim nepravdama i napadima na zajednice obojenih boja.
Rat, imperijalizam, rasizam, nepravedna imigraciona politika i nejednake vrijednosti koje se postavljaju na ljudski život u zavisnosti od “nečijeg mjesta u sistemima moći u svijetu” dugo su bili principi ovih društava.
Kako se 11. septembar i dalje koristi kao izgovor za ratove u zemlji i inostranstvu, za konsolidaciju političke i ekonomske hegemonije SAD-a i drugih velikih ekonomskih sila, važno je potvrditi da svijet nije počeo tog datuma. Koliko god patnja i tragedija tog dana bila užasna, njegova upotreba za banaliziranje, ponižavanje ili čak legitimiranje patnje drugih – žrtava “rata kod kuće” i žrtava američke vanjske i ekonomske politike u inostranstvu – je neodbranjiva.
U maju smo Shakir Baloch, Subhash Kateel i ja svi govorili na konferenciji protiv ratnog rasizma i imperijalizma na Univerzitetu Concordia u Montrealu. Tamo su napravljene neke jasne veze između pokreta protiv globalizacije korporacija, borbe protiv nepravedne imigracije i zakona o sigurnosti u brojnim zemljama, borbe naroda za pravdu u Južnoj Aziji, Bliskom istoku, Latinskoj Americi i Africi i pokreta za samoopredjeljenje autohtonih i koloniziranih naroda na sjeveru i jugu.
Sada kada mnogi aktivisti govore o pokretu „globalne pravde“, a ne o „antiglobalizacijskom“, moramo da ova pitanja učinimo centralnom brigom kao što je bila borba protiv neoliberalizma. Ne možemo preoblikovati naše strategije u svjetlu 11. septembra ako ne djelujemo u istinskoj solidarnosti sa organizacionim radom koji se odvija u zajednicama koje snose teret rata kod kuće.