Teror, invazija, okupacija i militarizacija obilježja su korporativne rekolonizacije Iraka koju predvode SAD. Ali oni su dugo bili obilježja kolonijalizma i imperijalizma širom svijeta.
Neoliberalna globalizacija i rat su dvije strane istog novčića. Kao i nafta i imperijalizam. Bivši Shellov naučnik Claude Ake, opisao je Shellove aktivnosti u Nigeriji, kao proces “militarizacije trgovine i privatizacije države”. 2003. godine ovaj proces se širi svijetom, možda najvidljivije u Iraku.
Neokonzervativni novinar Thomas Friedman je 1999. napisao da „skrivena ruka tržišta nikada neće raditi bez skrivene šake. McDonald's ne može procvjetati bez McDonnell Douglasa, dizajnera F-15. A skrivena šaka koja čuva svijet sigurnim za tehnologije Silikonske doline zove se vojska Sjedinjenih Država, zračne snage i marinci.”
Među današnjim transnacionalnim korporacijama, savremenim naslednicima kolonijalnih korporacija, naftni i gasni divovi su neki od politički i ekonomski najmoćnijih igrača na svetu. Predak grupe Royal-Dutch Shell bila je 'Kraljevska holandska kompanija za eksploataciju naftnih bunara u Holandskoj istočnoj Indiji'. S obzirom da toliki dio svjetske ekonomije ovisi o nafti, kolonijalna eksploatacija i genocid se nastavljaju u neviđenim razmjerima. Tekstovi su se možda malo promijenili, ali melodija je ostala ista.
Narod U'wa u Kolumbiji vjeruje da nafta održava ravnotežu svijeta i da je krv Majke Zemlje – uzeti naftu je gore nego ubiti majku. Za američke korporativne/političke/vojne elite, nafta je žila kucavica kapitalističke ekspanzije, briga za nacionalnu sigurnost i vitalni resurs koji će kontrolirati korporativni interesi SAD-a za američku ekonomsku i geopolitičku dominaciju. Osim što su centralni za američke imperijalne interese, interesi naftnog i odbrambenog sektora su usko isprepleteni.
Proizvodnja oružja i održavanje američke vojne i ekonomske moći širom svijeta ovisi o masovnoj potrošnji nafte i nafte. Zauzvrat, velika potrošnja na odbranu i sigurnost podstiče bolesnu američku ekonomiju i blagodat je za profit njenih odbrambenih i sigurnosnih korporacija. Čujemo se mnogo priča o oružju za masovno uništenje.
Ali takozvani “rat protiv terorizma” oružje je masovnog odvraćanja pažnje od rastućeg američkog deficita, od gole korporativne pohlepe i kolonijalnog načina razmišljanja koji podupiru SAD i modela razvoja koji je koliko eksploatativan toliko i neodrživ, teški. kao što to čini od jedne krize kapitalizma do druge. I ovaj rat ubija. Prije ovog “rata protiv terorizma” postojali su i drugi izgovori da se ubija za naftu.
Iza prikladnog plašta “rata protiv droge”, Plan Kolumbija je obezbijedio 98 miliona američkih dolara za obuku i opremanje kolumbijske vojske za zaštitu naftovoda Occidental Petroleum. S obzirom da su pred nama predsjednički izbori u SAD, prisjetimo se da je upravo Klintonova administracija između 1996. i 1999. učetvorostručila vojnu pomoć kolumbijskoj vladi za “rat protiv droge”, i podsjetimo se na duboke finansijske veze porodice Gore sa Occidentalom.
Učinivši zemlju „sigurnom“ za američke investitore i regionalne geopolitičke ciljeve kao stvarni prioritet, Occidental i odbrambeni izvođač UTC – čija se podružnica Sikorskyjevi helikopteri Black Hawk tamo koriste – snažno su lobirali za povećanu američku „pomoć“ Kolumbiji. Američka vojna oprema korištena je protiv U'wa koji su se protivili istraživanju nafte i plina Occidentala i Shella na njihovim zemljama, ljevičarskih gerilaca i mnogih drugih zajednica.
Kada je Conocoov ured u Mogadishu postao de facto američka ambasada prije nego što su marinci iskrcali u Somaliju, to nije bio rat protiv terorizma, već navodno “humanitarna misija”. Zaštita naftnih koncesija za Conoco i druge američke korporacije bila je ključni faktor iza ove invazije, nakon velikih nalazišta nafte u Somaliji. Predsjednik podružnice kompanije u Somaliji služio je kao volonterski „fasilitator“ američke vlade prije i za vrijeme američke invazije i okupacije.
Poslovanje naftnih i gasnih korporacija dugo je okarakterisano militarizacijom, kršenjem ljudskih prava, ekonomskom nepravdom i ekološkom katastrofom i nepristojnim profitom. Ponekad to znači zaštitu za operacije bušenja i cjevovoda od strane lokalnih vojnih, policijskih ili privatnih sigurnosnih firmi, često uz vojnu pomoć. Sve više to znači direktno raspoređivanje američkih snaga, pod nekim drugim izgovorom, baš kao što možemo vidjeti u Uzbekistanu, Kirgistanu, Filipinima, Iraku i Afganistanu.
Osam godina nakon pogubljenja Kena Saro-Wiwe i osam drugih vođa Ogonija koji su se suprotstavili vojnoj okupaciji i ekološke devastacije koju je Shell napravio na njihovoj teritoriji, trebali bismo se sjetiti kako su u delti Nigera Shell i Chevron direktno podržavali vojsku. operacije protiv zajednica Ogoni i Ijaw koje protestuju protiv njihovih aktivnosti, pružanjem helikoptera i čamaca oružanim snagama. Shell je priznao da je uvozio oružje u Nigeriju kako bi naoružao policiju, da je plaćao terenske naknade nigerijskoj vojsci i da je podmićivao svjedoke da svjedoče protiv Saro-Wiwe na njegovom vojnom suđenju.
Na sjeveru i jugu, naftne korporacije, uz podršku državnih sigurnosnih snaga, suočavaju se sa autohtonim narodima koji se bore za samoopredjeljenje i kontrolu nad svojim zemljama i resursima. Ova bojišta uključuju ustupljenu teritoriju Lubicon Cree u sjevernoj Alberti, Kanada, iz koje su bez pristanka izvučene milijarde dolara prihoda od nafte i plina, od strane kompanija kao što su Shell, Norcen, Petrocanada i Unocal, uz podršku naoružane policije, dok narušava društvo Lubicon Cree i truje zemlju i ljude.
Postoji BP-ov Tangguh LNG projekat u Zapadnoj Papui, gdje je dugogodišnja borba za nezavisnost od Indonezije naišla na masovnu vojnu silu i kršenje ljudskih prava, u ime zaštite stranih investicija izvlačeći bogate resurse teritorije. U Acehu, Exxon Mobil je bio u dosluhu s indonezijskom vojskom, korisnicima vojne pomoći SAD-a i Velike Britanije, koji su vodili brutalni teroristički rat protiv pokreta za nezavisnost Acehna koji je osporavao pljačku nafte i plina na njihovoj teritoriji.
Bushov režim je nafti. George Bush je bivši izvršni direktor Harken Energy. Harken je podnio tužbu vladi Kostarike za 57 miliona američkih dolara zbog otkazivanja ugovora o istraživanju nafte zbog ozbiljne zabrinutosti zbog njegovog utjecaja na ekološki osjetljivo područje. Tražena kompenzacija je ekvivalentna više od tri puta BDP-u Kostarike i 11 puta veća od godišnjeg budžeta vlade. Nakon što je služio kao ministar odbrane Busha starijeg, potpredsjednik Dick Cheney bio je izvršni direktor naftne korporacije Halliburton od 1995. do 2000. – koja je dobila veliki ugovor bez ponude u Iraku i dobro je pozicionirana da kontroliše iračku proizvodnju nafte za američke interese. Cheney je također služio u odboru odbrambenog giganta TRW, dok je njegova supruga Lynne sjedila u odboru Lockheed Martina.
Donald Evans, Bushov sekretar za trgovinu, bio je u kompaniji Colorado Oil Tom Brown Inc.
Savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice bivša je direktorica odbora Chevrona i njen glavni stručnjak za Kazahstan, gdje Chevron ima velike interese i donedavno je imao naftni tanker nazvan u njenu čast.
Naftne i odbrambene korporacije velikodušno doniraju u kase i republikanske i demokratske stranke. Da su SAD na globalnom jugu, njihove vlade bi bile osuđene za korupciju, kroni kapitalizam i nepotizam. Umjesto toga, rečeno nam je da je to svjetski šampion slobode, integriteta i demokratije.
U međuvremenu, ove korporacije pomažu u oblikovanju nacionalnih ekonomija i globalne trgovine i pravila ulaganja, koristeći Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond (MMF), bebe banke poput Azijske razvojne banke, Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zvaničnu razvojnu pomoć i drugi međunarodni ekonomski sporazumi kao oružje za masovno vađenje kojim se vodi ekonomski rat.
Svjetska banka i agencije poput Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) podsticale su širenje razvoja nafte i gasa za izvoz, deregulaciju, korporatizaciju, privatizaciju i liberalizaciju. U ime ekonomskog razvoja i smanjenja siromaštva kroz razvoj i reformu sektora nafte i gasa, Svjetska banka je finansirala niz kontroverznih projekata proizvodnje nafte i plina i naftovoda u područjima gdje postoji otpor javnosti prema ovim aktivnostima, i uprkos prijetnjama po okruženje.
USAID je aktivno uključen u promicanje interesa američkih naftnih korporacija – od svoje uloge u takozvanoj rekonstrukciji Iraka, preko javno-privatnog saveza za razvoj poduzeća sa ChevronTexaco u Angoli, do njegovog učešća u prepravljanju zakona i propisa o ugljovodonicima kako bi odgovarali Američke kompanije u centralnoazijskim republikama.
Ironično, Svjetska banka ističe reformu i kapitalizaciju sektora ugljovodonika u Boliviji kao uspješnu priču. Djelimična privatizacija industrije nafte i gasa koju je nametnula Svjetska banka 1995. predstavlja dio pozadine prošlomjesečne pobune, koja je u velikoj mjeri bila pokrenuta planovima neoliberalnog predsjednika Gonzalesa Sancheza De Lozade kojeg podržava SAD da izvozi plin u SAD i Meksiko. Ovo je bila još jedna nepravedna neoliberalna politika koja bi donela velike koristi najnovijim korporativnim konkvistadorima, špansko-britanskom konzorcijumu, Pacific LNG, na račun naroda Bolivije. U vojnoj represiji protiv narodne pobune ubijeno je na desetine ljudi.
Dok uživaju korporativnu dobrobit putem izdašnih subvencija i drugih oblika vladine podrške kod kuće (ne samo rotirajuća vrata u politiku za mnoge velike poslovne rukovodioce), američke naftne i obrambene korporacije su aktivni lobisti za proširenu liberalizaciju trgovine i ulaganja kroz Svjetsku trgovinsku organizaciju i druge trgovinski i investicioni sporazumi.
Oni nastoje da uklone sposobnost vlada da regulišu svoje ekonomije. Američke naftne i gasne korporacije traže neograničen pristup tržištima u čitavom spektru energetskih usluga, kroz dalju liberalizaciju usluga i investicija, kao i pravila o politici konkurencije. Ovo bi moglo ozbiljno ograničiti sposobnost vlada da uspostave energetsku politiku, da reguliraju industriju nafte i plina i kontroliraju vlastitu opskrbu energijom.
Kroz neoliberalne recepte ili direktnu vojnu okupaciju, ili oboje, transnacionalne korporacije su uspjele steći kontrolu nad ovim resursima. I dok se tržišta cijene otvorena, dok se socijalna potrošnja smanjuje, a stvara se atraktivna investiciona klima, ne nedostaje sredstava koja se predaju policiji i vojsci, mišićima neoliberalne globalizacije.
Dok nafta bukvalno i figurativno podstiče ovaj rat – ili ove ratove – terora – ima mnogo više od toga. SAD žele kontrolirati što veći dio svjetskih naftnih resursa za vlastitu upotrebu i za moć i polugu koju će im priuštiti takva dominacija nad ekonomskim i političkim rivalima kao što su Kina, Rusija i Evropa i njihove naftne korporacije. Ova strategija ima za cilj održavanje, proširenje i odbranu kolonijalnog carstva 21. stoljeća za američku vojnu i ekonomsku elitu. Centralna karakteristika ove agende je napad na zemlje i društvene pokrete koji se suprotstavljaju američkom imperijalizmu i neoliberalnoj agendi, ma gdje oni bili.
Suočeni sa rastućim globalnim otporom protiv operacija naftnih i gasnih korporacija, rata i vojno-industrijskog kompleksa, ove kompanije sada zapošljavaju firme za odnose s javnošću da stvaraju iluzije ekološke i društvene odgovornosti.
Pogledajte web stranice 10 najboljih obrambenih izvođača u SAD-u i pronaći ćete dirljive priče o tome kako ove korporativne ubice pomažu siromašnima i ugroženima, brinu o okolišu kroz dobrovoljni rad zaposlenika ili korporativne doprinose raznim nevladinim organizacijama i fondacijama . Propaganda Lockheed Martina i Raytheona pokušava prodati proizvodnju oružja kao doprinos stvaranju mira, dok se Shell, BP, ChevronTexaco i Statoil pridružuju korporativnim nevladinim organizacijama poput Conservation International i Nature Conservancy u Inicijativi za energiju i biodiverzitet koja ima za cilj integrirati očuvanje biodiverziteta i uzvodno naftu. razvoj gasa.
U oktobru je Guardian izvijestio da je ExxonMobil održao niz tajnih sastanaka sa odabranim nevladinim organizacijama za zaštitu okoliša i ljudska prava kako bi pokušao promijeniti svoj negativni imidž u javnosti. Takvo okretanje ponovo osmišljava Shell i ExxonMobil kao šampione ljudskih prava i zaštitnike životne sredine, i najveće svjetske izvođače odbrane kao mirovne aktiviste. Nevladine organizacije koje su u dosluhu sa takvim korporacijama trebale bi biti razotkrivene i osuđene.
U našim borbama za socijalnu i ekonomsku i ekološku pravdu moramo biti jasni da se ni rat ni neoliberalna globalizacija ne mogu humanizirati ili reformirati. Moramo zaustaviti ekonomski i ekološki rat koji vode korporacije, njihovi punomoćnici u vladi i institucijama Bretton Woodsa. Moramo se suprotstaviti militarizaciji planete u svim njenim oblicima i razotkriti međusobne veze između skrivene ruke tržišta i ne tako skrivene šake. Da bismo to učinili, trebamo podržati pokrete otpora koji se već bore protiv ovih nepravdi, i suprotstaviti se naftnim i ratnim korporacijama u vlastitim dvorištima.
(Prilagođeno iz govora na 5. godišnjoj konferenciji Azijsko-pacifičke istraživačke mreže, Bejrut, 4. novembar 2003. Pogledajte www.aprnet.org za više detalja)