Potrebe i brige palestinskog naroda nisu mnogo u vijestima u Sjedinjenim Državama, iako su problemi decenijama prisutni u gradu koji je domaćin Ujedinjenih naroda i gdje su tokom godina postojale uporne rezolucije zasnovane na optužbama kršenja međunarodnog prava i zloupotreba nalik aparthejdu na teritorijama koje je okupirao Izrael.
U istom tom periodu, bilo je i mnogo detaljnih studija o medijskom izvještavanju koje dokazuju da naši mediji rijetko pokrivaju palestinske probleme, ili da palestinske perspektive prikazuju u emisijama ili čak informativnim programima, osim ako i dok ne izbije nasilje.
Kritike na ponašanje Izraela koje su iznijeli strani lideri također se zanemaruju osim ako ih ne iznese iranski predsjednik u kontekstu njegovog spora s Izraelom.
A zatim, mnogi mediji su više fokusirani na bučne optužbe o antisemitizmu s njegove strane nego na bilo kakvo istraživanje temeljnih pitanja koja se uvijek tretiraju kao sporne, a ne činjenice.
Zagovornici palestinskih prava i kritičari kršenja međunarodnog prava nastoje, često bez mnogo uspjeha, skrenuti pažnju na realnost na terenu ne samo u ideološkoj raspravi. Oni žele promijeniti američku politiku koja često ide u korak s Izraelom, dijelom i zbog moći izraelskog lobija.
Jedna od vidljivijih organizacija koja pokušava popuniti prazninu je Russell Tribunal on Palestine, tribunal za 'međunarodne narode' po uzoru na inicijativu pokojnog britanskog filozofa, Lorda Bertranda Russela, cijenjenog predavača, autora i moralnog vođe koji je prvi stvorio Koncept Tribunala iz 1960-ih koji uključuje poznate intelektualce da razotkriju ratne zločine u Vijetnamu.
Pratio sam taj događaj kada se održao u Stokholmu sa žirijem sastavljenim od Jean Paul Sartre, Simone du Beauvoir, švedskog dramaturga Petera Weissa i američkog antiratnog aktiviste Davida Dellingera, između ostalih. Privuklo je globalnu pažnju i osudu američke vlade kada su vijetnamski svjedoci svjedočili o hemijskoj defolijaciji njihove zemlje i sistematskom kršenju ljudskih prava.
Sjećam se kako je američki TV dopisnik Morley Safer napravio stand-up nakon jedne sesije na bini, nakon što je publika otišla, osuđujući optužbe za ratne zločine i odbacujući Tribunal kao komunističku propagandu.
Trideset godina kasnije, njegov vlastiti novinski magazin 60 Minutes objavio je izvještaje koji potvrđuju da je zaista bilo brutalnih zvjerstava koja su počinjena na mjestima poput MyLaia gdje su američki vojnici klali nevine civile, uključujući mnogo djece. Da Safer nije bio toliko nestrpljiv da diskredituje vijetnamska iskustva, možda bi se nešto ranije uradilo u vezi sa zlostavljanjem.
Danas se Russell Tribunal vratio i fokusirao se na “saučesništvo i odgovornost različitih, nacionalnih i međunarodnih i korporativnih akata i održavanje nekažnjivosti Izraela prema međunarodnom pravu”. Nastoji pružiti platformu za “međunarodne ličnosti koje se zalažu za kraj izraelske okupacije i uskraćivanje palestinskih prava”.
Sastanak se ovog vikenda održava u Velikoj dvorani Cooper Uniona, gdje je predsjednik Abraham Lincoln raspravljao o svom političkom protivniku 1860. godine, baš u trenutku kada je građanski rat bio uzavreo.
Prepun događaj u New Yorku uslijedio je nakon ranijih sesija u Barseloni (fokusirani na saučesništvo u EU), Londonu (na korporativno saučesništvo) i u Kejptaunu upoređujući izraelsku politiku sa zločinima iz doba aparthejda u Južnoj Africi.
U žiriju su ovoga puta bili bivši ministar obavještajnih službi Južne Afrike i vođa pokreta za oslobođenje, Ronnie Kasrils, južnoafrički advokat John Dugard, spisateljica Alice Walker, aktivistica Angela Davis i bivša američka kongresmenka Cynthia McKinnie, kao i svjetionici iz Evrope, pa čak i vođa Indijanaca Dennis Banks .
Ovaj žiri je čuo svjedočanstvo izraelskog istoričara Ilana Pappea o poreklu cionizma i njegovoj posvećenosti protjerivanju Palestinaca prije nego što je Država Izrael uopće rođena. Bilo je mnogo pravnih stručnjaka o ulozi UN-a u pružanju pomoći palestinskim izbjeglicama, ali rijetko u obrani palestinskih prava. Govornik za govornikom osuđivao je UN zbog toga što je prošao kroz prijedloge i što su ga Izrael i SAD mučili.
Jedan govornik je rekao da su UN "okrutna šala" kada je riječ o ispunjavanju svojih obaveza prema Palestincima tokom decenija.
Publika je upozorena da ne aplaudira, tako da je cijeli događaj bio bezstrasan, akademski i legalistički. Bila su duga predavanja o pravnim presedanima koja bi advokati u prostoriji mogli cijeniti, ali su ljudi oko mene uspavali.
Ironično, nijedan Palestinac nije govorio na prvoj dvodnevnoj sesiji o Palestini. Noam Čomski je trebao da se obrati Tribunalu u nedelju, ali je očigledno dobio laringitis pa mi je rečeno da se neće pojaviti.
Ono što je bilo impresivno bilo je mnoštvo mladih ljudi iz aktivističkih grupa i univerzitetskih kampusa, te iz porijekla sa Bliskog istoka, koji su se pojavili. Činilo se da cijene orijentaciju govornika na „učenje“ koji su svoja izlaganja natrpali činjenicama i kontekstom.
Lično bih volio šareniji i energičniji stil koji bi ih inspirisao da se više uključe u probleme. Više interakcije između žirija i publike bilo bi od pomoći da se izazove ono što se činilo kao jednosmjerni staromodni format.
Bilo je mnogo kamera alternativnih medijskih grupa, a ne mejnstrim medija, iako sam naišao na jednog drskog novinara Wall Street Journala Ruperta Murdocha koji je očigledno bio tamo da „razotkrije“ tribunal.
Imao sam kratku razmenu sa njim. Kritikovao je događaj jer je imao samo jednu tačku gledišta - iako su se govornici razlikovali u svojim pristupima. Predstavio se kao iranski Amerikanac nakon što mi je osudio Iran zbog kritike Izraela.
"Klasični antisemitizam", pametno je rekao.
„Tako je jednostrano“, ponavljao je. Bilo je to čudno što je dolazio od člana stranice Opinion časopisa koji je poznat po tome što je u velikoj većini na desnoj strani, koliko god da su jednostrani.
Zatim me je iz vedra neba namamio, pitajući da li mislim da Bin Laden stoji iza 9. septembra. Rekao sam vjerovatno, ali sam dodao da vjerujem da još mnogo toga ne znamo
Na to mi se podsmjehnuo kao da sam neka vrsta poricanja ili ludaka 9. rujna i otišao. Nisam stigao da ga podsjetim da je predsjednik Obama prošle sedmice rekao da mu je žao što nisu mogli suditi Bin Ladenu.
Sumnjam da je ubijen, a ne zarobljen, da bi se spriječilo upravo takvo suđenje. Zamislite šta je mogao otkriti?
News Dissector Danny Schechter bloguje na Newsdissector.net. Njegove najnovije knjige su Blogothon i Occupy: Dissecting Occupy Wall Street. Vodi emisiju na ProgressiveRadioNetwork (PRN.fm.) Comments to [email zaštićen]