Dugo očekivano ponovno prebrojavanje rezultata predsjedničkih izbora 2000. godine, koje je s toliko nade i istraživačkog poduhvata započelo konzorcijum vodećih američkih medijskih organizacija, došlo je i prošlo uz cviljenje, a ne prasak. Objavljen u nedjelju, 11. novembra na Floridi, snimljen je u cijeloj zemlji sljedećeg dana, ali kada se taj avion srušio u New Yorku, njegovi zaključci su stavljeni na margine medijskog izvještavanja.
Nade da bi mediji mogli poništiti, ili barem ispraviti, ranije greške i zbunjujuće nalaze o tome ko je pobijedio na izborima u Floridi i zašto je toliko glasova ostalo neprebrojano, propale su. Izvještaji o nalazima studije bili su isto tako kontradiktorni i zbunjujući kao što su bila i ranija prepričavanja, a isto toliko i izvještaj u stvarnom vremenu o stvarnim događajima bio je godinu dana ranije.
New York Times je pročitao podatke na jedan način i dao izbore Bushu; drugi su na osnovu istih informacija potvrdili pobjedu Gore. Naslov Timesa, iznad previše uređene i zamršene priče na naslovnoj strani, otkrio je da, ne, nije Vrhovni sud taj koji je pomazio Busha: “Studija spornih glasačkih listića na Floridi otkriva da sudije nisu dale odlučujući glas.” U drugim novinama širom zemlje, različite verzije onoga što je studija rekla dobile su na značaju.
Šef LA Timesa je prvobitno bio “To je Bush. To je Gore”, ali kasnije u toku dana, naslov je promijenjen kako bi Gore postao gubitnik.
Medijsko izvinjenje
Sumnjam da su ove kontradiktorne i zbunjujuće ocjene na ovaj ili onaj način promijenile nečije stavove o ovom pitanju. U stvari, Economist u Engleskoj, koliko god vjerodostojan mejnstrim glasilo vjerovatno postoji, prokomentarisao je u svom štampanom izdanju 15. novembra sa najneobičnijim uredničkim “ispravkom”:
“U izdanjima od 16. decembra 2000. do 10. novembra 2001. mogli smo ostaviti utisak da je George Bush legalno i propisno izabran za predsjednika Sjedinjenih Država. Sada shvaćamo da je to možda bilo netačno i da je izborni rezultat još uvijek preblizu da bi se mogao opisati. The Economist se izvinjava zbog eventualnih neugodnosti.”
“Neugodnost?”
Koga oni zezaju? Ko će se izviniti 180,000 glasača Floride čiji su glasovi ostali neprebrojani ili odbačeni? Ko će se izviniti većini Amerikanaca koji su glasali za jednog kandidata samo da bi otkrili da je drugi manevrisan na funkciju uz saučesništvo Vrhovnog suda SAD-a i smicalice u državnoj vladi kojom predsjedava njegov brat?
Tko će se ispričavati za ispolitiziranu praksu u 67 okruga Sunshine Statea koja je potkopavala biračka prava, u državi s dugom istorijom i kulturom rasne isključenosti, obespravljenosti i diskriminacije ljudi boje kože i Amerikanaca koji ne govore engleski – svi koja je uglavnom ostala neprijavljena?
Tko će se ispričati za “tiraniju malih” odluka koje su opljačkale birače, nedostatak edukacije birača, zbunjujuće upute u nekim okruzima i još zbunjujuće glasačke listiće u drugim, poput listića leptira u Palm Beachu?
Ko će se izviniti za čistke biračkih spiskova bivših kriminalaca koje su ciljale na crne glasače, nedostatak dvojezičnih glasačkih listića, prenatrpanost biračkih mjesta, nedovoljno osoblja ili činjenicu da se birališta zatvaraju u 7 sati, jasna diskriminacija radnih ljudi?
Tko će se ispričavati zbog obmanjujućih izjava i tumačenja državne tajnice Floride Katherine Harris ili činjenice da su mašine u siromašnijim okruzima brže odbijale glasačke listiće nego u bogatijim?
Ko će se izviniti što je američku politiku pretvorio u prevaru i farsu u očima svijeta?
Left Hanging
O većini ovih tema nije pisano tokom kampanje, uprkos hiljadama novinara koji su pratili priču. Zapaženi su tek naknadno jer je spor oko tih rupica i visećih čađi bio tako bizaran i zabavan.
Nisu bili obuhvaćeni ni ponovnim prebrojavanjem u medijima od 900,000 dolara, koji takođe nisu konstatovali, kako je objavio USA Today, da su stotine glasačkih listića nestale između izborne noći i ponovnog brojanja – na izborima koji su uključivali nekoliko stotina glasova.
Zašto je 18 okruga bilo dopušteno da sami odluče da NE poduzmu zakonski propisano mašinsko ponovno brojanje i da se izvuku? Da li je ikakvo čudo što je tako "zbunjujuće?" Zločin bi mogao biti bolja riječ za to.
Novosti koje su izvještavale o nalazima konzorcija i TV mreže koje su ih umanjile jer su slike pada aviona tog dana bile mnogo dramatičnije, nisu podsjetile gledaoce ili čitaoce na neuspjehe političkog sistema i način na koji je medijsko izvještavanje uračunato u ovo.
(Za čitaoce koji mogu više da podnose groznu priču medija na izborima 2000. godine, pogledajte knjigu MediaChannel.org koju sam zajedno uređivao sa Rolandom Schatzom, “Živeo lopovu”.)
Kada će se medijske organizacije izviniti za svoju medvjeđu uslugu demokratiji?
Bilo je nekih izvinjenja
Kad bolje razmislim, bilo je nekoliko izvinjenja za male, nenamjerne "greške" u izbornoj noći, one koje su prvo projicirale Gore, a zatim Busha kao pobjednika. Većina mreža i Associated Press (koji se mnogo bolje oslobodio) izvinili su se zbog toga Kongresu i američkom narodu.
U to vrijeme, samo je AP izvještavao i držao se istine da su izbori "previše blizu da bi se raspisali". Zašto je to važno nije široko razumljivo. Da su mediji jasno i nedvosmisleno prenijeli šta se zaista dogodilo, ne bi moglo biti prigovora na ponovno prebrojavanje kako bi se ocijenila namjera birača, na šta je zakon Floride tražio.
U tolikom broju takozvanih preglasavanja bilo je jasno da su birači, neobrazovani o tome kako glasati, dva puta glasali za Gorea. Mnogi su upisali Goreovo ime u redove koji su tražili upis, pogrešno misleći da im je naređeno da urade toliko toga na isti način na koji se od ljudi traži da potpišu carinske formulare ili druge dokumente. Ne znajući za to, jasno su rekli svoju namjeru, ali su im glasački listići potom poništeni.
U magli debata koje su uslijedile, republikanci su bili u mogućnosti da iskoriste svoju mašinu za okretanje, pravne manevre, pa čak i vanpravne proteste poput onog koji je orkestriran u Miami Dadeu da odgode, opstruiraju i efikasno ubiju pošteno ponovno brojanje. Ta priča je ispričana u dvije nove istrage, "Preblizu za poziv" Jeffreya Toobina i "Slučajni predsjednik" Davida A. Kaplana.
Gore Beat Gore
Ove knjige također pokazuju da je Gore pobijedio Gorea svojom slabom legalističkom strategijom koju su odlučniji stratezi desnice nadmašili na svakom koraku. Gore je, kao što pokazuje Toobin, bio više zainteresovan da dobije odobrenje urednika u mejnstrim medijima nego da se bori zajedno sa crncima i radnicima da zahteva pravičnost i prebrojavanje svakog glasa.
Ove knjige, obje od strane mejnstrim novinara, nažalost odražavaju pogled odozgo prema dolje većine medija, koji političku borbu sužava na sportski događaj između stranaka, dok se pitanja, strasti, interesi i bijes uklanjaju.
Istina je da Gore nije bio jedini gubitnik, kao što izbori nisu bili samo između ta dva čovjeka. Sjeća li se neko onih često citiranih, ali slabo praktikovanih riječi koje su u osnovi samog sistema u kojem živimo: „od ljudi, od ljudi, za ljude“?
Zašto toliko mojih kolega zaboravlja Linkolnove reči toliko vremena kada izveštavaju o politici? Da li je čudo da glasa samo polovina građana, a da je polovina pristalica svakog od ovih kandidata rekla da je glasala samo za svoj izbor jer više mrze protivnika?
Ono što je posebno bolesno je to što Gore izgleda ne mari. Kao prvo, 19. novembra preuzeo je posao potpredsjednika u firmi za finansijske usluge; toliko o posvećenosti javnom sektoru.
Nije imao ništa novo za reći o svojim političkim neuspjesima u šaradi koju jedan kritičar naziva američkom zabranom obračuna, kao u zabrani konačnog obračuna. (Znam da je to natezanje, ali razigrano u izrazito nesmiješnom spektaklu.)
Ako ga nije briga, ne čudi što korisnik o tome neće ni govoriti. Njegov glasnogovornik Ari Fleischer je rekao: "Predsjednik ne obraća pažnju na ovo - a ne obraća ni država."
A zašto, dragi prijatelji? Zato što „ne mora“, jer mediji nisu vršili pritisak na njega da reaguje i na taj način je priča zapravo izgubljena, ušuškana i umanjivana. Niste vidjeli nijedan dokumentarac na ponovnom prebrojavanju. O tome se baš i nije raspravljalo u štampi.
Ovo je sramota, zbog medijskog saučesništva, kao što je moja kolegica Faye Anderson istakla u pismu objavljenom u The New York Timesu dan nakon što se pojavila njihova medijska priča: „Mediji imaju posebnu obavezu da informišu američki narod o tome šta se dogodilo na Floridi, budući da je njihova žurba sa presudom u izbornoj noći postavila teren za izborni ćorsokak.
Zadržavanje nalaza medijskog konzorcijuma u ime “nacionalnog jedinstva” dodatno bi umanjilo važnost brojanja svakog glasa.”
Tačno, ali sada vidimo da je čak i objavljivanje nalaza imalo efekat na produbljivanje političke podjele u zemlji, a ne na njeno rješavanje. To je samo podstaklo sumnje u kredibilitet naših političkih lidera i naših medijskih lidera.
Istina je da malo medijskih kompanija ima petlju da dovede u pitanje legitimnost predsjednika s visokim rejtingom, baš kao što su ignorisale zločine Richarda Nixona sve do izbora 1972. godine.
Burying The Lead
Čak su i medijske kompanije koje su sponzorisale ponovno prebrojavanje na kraju umanjile značaj, kako kaže Jim Naureckas iz grupe za praćenje medija FAIR u nedavnoj analizi. “U novinarstvu se to zove 'zakopavanje glavne uloge'.
Priča počinje onim što svi već znaju, dok se prave vijesti – najiznenađujuće, najznačajnije ili nikad ispričane informacije – potiskuju tamo gdje je manje vjerovatno da će ih ljudi vidjeti… Izvještavanje o nalazima konzorcijuma slično je načinu na koji su se obrađivali raniji medijski izvještaji; čak i najpreliminarne priče o glasanju Miami Herald/USA Today izazvale su priče o 'Bush stvarno pobijedio' širom zemlje.”
„Rat ili ne rat“, zaključuje Naureckas, „mnogi novinari instinktivno štite legitimitet institucija koje pokrivaju, ali posao novinara nije da promoviše već da dovodi u pitanje. Teorija koja stoji iza Prvog amandmana je da će sistem biti ojačan nepokolebljivim pogledom na nedostatke sistema. Osvrćući se na rezultate izbora na Floridi, mediji su se trgnuli.”
Eric Alterman iz Nacije, pisajući na MSNBC.com, dodao je misao o nezainteresovanosti medija za njihovu vlastitu priču. “Uvijek se imao utisak da su glavne novinske kuće oklijevale da izvještavaju o studiji na takav način da je narušila Bushov poljuljani legitimitet.
Činilo se da su nakon 11. septembra mnogi smatrali da je njihova patriotska dužnost da ne učine ništa što bi dovelo u pitanje autoritet vrhovnog komandanta”, napisao je on, također napominjući da se visoki novinar New York Timesa plašio te priče moglo bi ponovo zapaliti "partizanske tenzije".
Ipak, uprkos tome što su mediji prikrivali priču, javnost nije zaboravila. “Još prošle sedmice, prema Gallup organizaciji, skoro polovina ispitanih Amerikanaca i dalje je uvjerena da je predsjednik Bush ili 'pobijedio zbog tehničkih stvari' ili 'ukrao' izbore", piše on.
Ne radi se samo o ovim izborima. Nažalost, postoji veći problem. Kao prvo, prema studiji CalTech-MIT-a, čak šest miliona glasova nije prebrojano širom zemlje. Sama demokratija je na reanimaciji kao rezultat onoga što se dogodilo i zapanjujućeg nedostatka bijesa javnosti pojačanog medijskom mašinom koja je „napredovala“.
Naši mediji su se, u stvari, stopili u naš politički sistem kako bi stvorili ono što ja i drugi nazivamo „medijokratijom“, koja postavlja svoj dnevni red kroz diskurs koji, u stvari, isključuje glasove i brige većine ljudi, posebno , u ovom slučaju, veliki broj obojenih ljudi čiji su glasovi izgubljeni nesrazmjerno njihovom broju.
Nakon događaja koji su doveli do i nakon 7. novembra 2000. godine, neke izborne reforme su donesene, a druge su na putu. Ali reforme u medijskoj praksi: to je drugi, još teži izazov.
– Danny Schechter je izvršni urednik MediaChannel.org. Njegova posljednja knjiga je News Dissector: Passions, Pieces and Polemics 1960-2000, iz Akashic Books.