Na Radničkom univerzitetu u Kairu, sredinom maja okupljanje 100 sindikalnih vođa i intelektualaca iz cijele Afrike usvojilo je iznenađujuće zajednički radikalni jezik, pokazujući skrivenu želju za zajedničkom borbom protiv globalnog neoliberalizma.
Vijeće za razvoj istraživanja društvenih nauka u Africi (Codesria) je bila izvanredna mreža od 5000 članova koji su jezgro progresivnih akademika na kontinentu. Iz glavnog ureda u Dakaru došli su izvršni sekretar, politički ekonomista Adebayo Olukoshi, i Carlos Cardoso, jedan od vodećih naučnika o radu Amilcara Cabrala iz njegove rodne Gvineje Bisau.
Kosponzor je bio Hassan Sunmonu, harizmatični nigerijski lider 33-godišnje Organizacije jedinstva afričkih sindikata (Oatuu). Primijetio je neobično otvorene odnose svoje grupe sa aktivistima za društvene promjene u drugim dijelovima civilnog društva: kao osnivača Afričke regionalne mreže Svjetskog socijalnog foruma i člana Međunarodnog vijeća WSF-a, te osnivača Afričke trgovinske mreže sa dvadeset nevladinih organizacija, kao i mreže o dugu i ekonomskoj politici.
Svaka intervencija je napadala njihovo dvostruko ugnjetavanje, proisteklo prvo iz međunarodnog ekonomskog pritiska, a drugo iz lokalnih saučesnika u režimima kompradorske države. Promjena ovih vlada bila je vječan zadatak, rekao je Sunmonu: 'U našoj Afričkoj povelji za učešće naroda u Aruši 1990. godine najavili smo potrebu za demokratijom osnaženom ljudima. Oni vladari koje je izabrao afrički narod moraju im biti na usluzi, a ne u službi multinacionalnih kompanija, donatora ili Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Oni lideri koji ne žele raditi na ovoj osnovi sada moraju otići!'
Za Sunmonu, ovo je prilika da se ujedini sa akademicima, da podsjeti sve afričke proizvođače na nepravedne uslove pod kojima rade. 'Francuska se službeno izvinila Afrikancima prošle sedmice zbog učešća u ropstvu. Želimo da čujemo kraljicu Elizabetu, Portugalce, Špance, Brisel, Vašington i druge koji su uključeni u trgovinu robljem. Vi istraživači morate dokumentirati ko su bili trgovci robljem; koliko ih je stavljeno u ropstvo; koliko ih je umrlo; koliko ih je preživelo. Potrebne su nam reparacije za milione Afrikanaca stavljenih u ropstvo, i za sve resurse i artefakte koji su nam od tada ukradeni.'
Izazov okončanja savremenog ekonomskog ropstva svjedoči o nevoljnosti MMF-a i Svjetske banke da u potpunosti otplate afrički dug, optužio je Sunmonu: 'Nametnuli su Africi najgrublji oblik neoliberalizma! Nigdje nije uspjelo!'
Jedna rijetka oblast u kojoj je borba za reformu politika Banke postigla stvarne rezultate bila je dozvola državama da finansiraju obrazovanje bez strašnih odredbi o povratu troškova, što je ranije bio sveprisutan uslov koji je nametnuo Washington. Korisničke naknade su drastično smanjile stope učešća djevojčica u osnovnom i srednjem obrazovanju.
Ipak, uskoro su se pojavili novi problemi, kaže Wanyonyi Buteyo, generalni sekretar Kenijske unije post-osnovnih učitelja. Povećanje nastavnog osoblja za 20% potrebno je da bi se obezbijedilo kvalitetno obrazovanje za proširenje upisa nakon što je Kenija uvela besplatno obrazovanje 2002. godine, svjedočio je: 'Vlada je pod nečuvenim pritiskom Svjetske banke i MMF-a da ne zapošljava dodatne nastavnike, koliko god da je znamo da imamo ovu hitnu potrebu. Vjerujem da savjete i uslovljenost treba potpuno zanemariti.'
Sunmonu je objasnio: „Dug je i dalje glavni način na koji MMF i Banka opterećuju naše zemlje ortodoksnim strukturnim prilagođavanjima, uključujući uslovljavanje. Svi dobici ostvareni nakon nezavisnosti su izbrisani. Još 1987. godine OATUU je održao prvu međunarodnu sindikalnu konferenciju o dugu i pozvao na potpuno otkazivanje.'
Sedam godina ranije, afrički lideri usvojili su Lagoški plan akcije – progresivna, regionalna ekonomska platforma. Sljedeće godine na to se suprotstavio izvještaj Elliott Berg-a Banke, koji je kodificirao formulu 'Vašingtonskog konsenzusa' za Afriku.
Olukoshi je rekao: 'Živjeli smo s ovim neoliberalnim iskustvom od Sijera Leonea 1978. godine, s gotovo svakom drugom ekonomijom u Africi od tada. Godine 1983., Codesria deklaracija o tome zašto strukturno prilagođavanje ne može da funkcioniše navela je deset razloga. Ovo je veoma uticalo na mene. Godinama kasnije, Joseph Stiglitz govori otprilike istu stvar. Izgubljeno vrijeme! To je osnova naše frustracije.'
Povremeno, alternative predlažu progresivni intelektualci, sindikati i društveni pokreti. Afrički alternativni okvir izrađen je u Ekonomskoj komisiji UN-a za Afriku 1989. godine, uz podršku glavnog govornika ove konferencije, ekonomiste Ali Abdel Gadir Alija. Sada sa sjedištem u Arapskom institutu za planiranje, Ali je izvršio posao rušenja Washingtonskog konsenzusa, tvrdeći neminovnu pobjedu u ideološkim ratovima, jer se u ovoj disciplini pojavljuje veća pažnja planiranju i istinskoj ekonomiji razvoja.
Olukoši je izrazio sve veće poverenje u ovu kritiku: „Ne apelujemo više na Banku i Fond da slušaju. Zadržat ćemo pravo da krenemo u kampanju protiv naših lidera koji prodaju kontinent.'
Zabilježena su dva dodatna problema: subimperijalna osovina Pretorija/Johanesburg i ponekad uski lični interesi radnika.
'Ko je danas agent Svjetske banke u Africi?' pitao je David Nkonjo, vođa ugandskog sindikalnog pokreta. Odgovorio je: 'Južna Afrika. Svuda su raširili svoje pipke. Oni dolaze i štite kapital. Na dnevnom redu je nastavak eksploatacije, traženje mekog tla. Čim ustanete – suzavac, policija. Afrički lideri rade pod diktatom kapitala.'
Složio se Mahlomola Skhosana, generalni sekretar Južnoafričkog Nacionalnog savjeta sindikata: 'Nemamo osjećaja koji favoriziraju Novo partnerstvo za razvoj Afrike [Mbekijev neoliberalni plan za Afriku]. Nismo bili uključeni, za nas to nije relevantno.'
Naravno, postoje neki radnici, uključujući Međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata (ICFTU), koji zagovaraju stalne konsultacije, pa čak i rad unutar Svjetske banke. Početkom ovog mjeseca izdali su bezobrazno saopštenje osmišljeno da pokažu zabrinutost zbog savjeta Banke o privatizaciji i otpuštanja javnih službi (http://www.sarpn.org/documents/d0002006/).
Ali u ključnom slučaju tanzanijske vode – koju su Banka i britanska pomoć tako loše privatizirale da je prošlog maja londonska firma Biwater izbačena – dokument ICFTU (citirajući lokalnog zvaničnika) otkriva neke od odnosa moći: 'Tanzanijski Radnički pokret nije igrao direktnu ulogu u zagovaranju deprivatizacije vodovodne kompanije... Primarna grupa koja je radila protiv privatizacije bio je Program za rodno umrežavanje Tanzanije [zajedno sa] „povicima šire javnosti kao potrošača vode“. '
'Međutim, to ne znači da je sindikat bio pasivan igrač. Tokom perioda privatizacije, ključna pitanja sindikata su bila sigurnost zaposlenja i bolji uslovi i uslovi rada. Kao rezultat sindikalnih napora, „uspjeli smo da osiguramo da nakon privatizacije ne dođe do otpuštanja radnika“ i „nijedan radnik nije ostao bez posla u eri privatnog operatera“. To je samo po sebi trijumf.'
Takva je tradicija 'korporativističke' sindikalne politike koja je u interesu i koju Oatuuov širi program društvenih promjena ima za cilj da prevaziđe. Zamijetio je Ibrahim Asila iz Unije senegalskih radnika: 'Sindikati bi trebali ići dalje od naših klasičnih okvira, i trebalo bi učiniti više kako bi se sve zabrinutosti uvažile.'
U međuvremenu, lideri kontinenta svoje alternativne ekonomske informacije dobijaju od ljudi poput Jeffreyja Sachsa, na samitu Afričke unije sredinom 2004. godine. Profesor Univerziteta Kolumbija barem priznaje u svojoj nedavnoj knjizi, Kraj siromaštva, da 'Malo toga nadmašuje zapadni svijet u okrutnosti i razaranjima koje je dugo nametao Africi.' A na svom saslušanju u Adis Abebi, čak je zagovarao odricanje duga, uz preusmjeravanje plaćanja kako bi se poboljšalo zdravlje i obrazovanje.
Međutim, Sachs blati politiku i ekonomiju pretpostavljajući da je kritika korumpiranih afričkih elita 'politička priča' 'desnice', umjesto da daje vjeru progresivnoj, organskoj antikorupcijskoj kampanji. Odatle on uvježbava prikaze malarije, AIDS-a, zemalja bez izlaza na more i drugih oblika geografsko-determinističke analize. Sachs zatim pomiruje ova objašnjenja za afričko siromaštvo sa savjetima o politici o vrtu: usvajanje dobrog upravljanja plus 'sprovođenje tradicionalnih tržišnih reformi, posebno u vezi sa promocijom izvoza', otkrivajući svoju ozloglašenu ljubav prema sweatshopovima.
Olukoshi se požalio: 'Ako se Jeffrey Sachsu može dati sat vremena da razgovara s našim liderima – Saksom koji je pisao programe privatizacije za istočnu Evropu i Latinsku Ameriku, jučerašnjim neoliberalom koji je današnji socijaldemokrat – onda nam Afrička unija mora na svakom samitu dati platforma.'
Ali hoće li vladari slušati, ako umjesto toga uživaju u vlastitim odnosima s Washingtonom? Značajna je nova predsjednica Liberije, Ellen Sirleaf-Johnson, bivša službenica Svjetske banke.
Isaac Williams, sekretar Liberijske federacije sindikata, ispričao je: 'Neposredno prije nego što sam došao ovamo, vlada je objavila da kreće sa velikim smanjenjem broja zaposlenih. U isto vrijeme, naravno, dovode se ljudi iz njene političke stranke. Potrebna nam je vanjska politika za sindikate jer te ideje dolaze od Svjetske banke i MMF-a.'
Olukoshi je citirao poznatu izjavu glavnog afričkog ekonomiste Svjetske banke, Deepak Lall-a, koji je 1984. godine pozvao na 'efikasne, nemilosrdne vlade koje će moći da se izbore za javno mnjenje'.
Dodala je egipatska naučnica Shaheeda El-Baz: 'Većina naših zemalja je liberalizirala ekonomiju, ali su odbile liberalizirati politiku. Postoji slaba ili nepostojeća margina demokratije i monopol na kreiranje politike od strane državne elite, koja pribjegava mjerama prinude. Globalizacija je porazila demokratiju. Većina ljudi je jednostavno isključena.'
Nastavio je Helmy Sharawi, direktor Centra za arapsko-afričke studije, 'Moramo vratiti odgovornost i ulogu države, ali nismo za despotizam ili diktaturu.'
Na ulicama napolju, polovična posvećenost Hosnija Mubaraka demokratiji degeneriše se u despotizam. Ove sedmice njegov režim je donio hitnu zabranu demonstracija – 'svaki nedozvoljeni protest u Kairu od sada će se smatrati ilegalnim' – usmjerenih na rastuće demokratske proteste.
Prema lokalnom izvoru koji je želio ostati anoniman zbog potencijalne odmazde, 'Nešto se kuha. Prošlog petka, Mubarakov sin Gamal tajno je posjetio Washington – koliko god diskretno može biti – i srećom, reporteri Al Jazeere su pratili drugačiji događaj: neki generali su se sastali s Rumsfeldom. Bila je čista koincidencija da su vidjeli egipatskog ambasadora i Mubaraka mlađeg kako ulaze u Bijelu kuću kroz sporedna vrata koja vode do ureda Dicka Cheneyja. Htjeli su zadržati cijelu konsultaciju u tajnosti.'
Američki lideri su vjerovatno bili upoznati sa Gamalovom željom da naslijedi Hosnija, što je proces koji bi mogao početi u narednih nekoliko mjeseci, nakon što je Washington odobrio slične sukcesije u Maroku i Jordanu. Ogromna ulaganja u pomoć SAD-a sprečavaju da propadne ključ, ali novi popularni demokratski pokret – Kifaya ('Dosta'); – snažno gura.
Sljedeće sedmice vjerovatno će biti još protesta, dijelom zbog državnog uznemiravanja dvojice sudija disidenta u Kairu i Aleksandriji (oni su doveli u pitanje legitimitet prošlih izbora), te zbog toga što Svjetski ekonomski forum premešta svoj regionalni sastanak ovamo (obično je u Jordan). Aktivisti će imati barem alternativnu kritičku konferenciju.
Ovaj teren, koji kombinuje neoliberalizam i narušena prava, poznat je afričkom radničkom pokretu i intelektualcima. Kao što je Olukushi upozorio, 'Iza statusa quo stoje moćni interesi, koji profitiraju – i neće nam prepustiti teren bez borbe. Oni su moćni, transnacionalni i ponekad čak imaju naše vlastite vlade koje ih podržavaju.'
„Naša strategija mora biti da njihovu politiku učinimo nelegitimnom, kojom se ne može upravljati. Imamo veoma jaku prednost. Uprkos svim obećanjima neoliberalne agende, ljudi su u svakodnevnom životu osjetili neuspjehe, što i radnim ljudima i srednjoj klasi daje apetit za alternativom. Naša sposobnost da se povežemo sa bujanom protesta je druga prednost koju imamo.'
Olukoshi je zaključio: 'Zajedno možemo uzdrmati temelje neoliberalnih snaga na kontinentu. Naša odluka da zajedno marširamo i zajedno udarimo predstavlja jedan od najznačajnijih događaja. Također ćemo ciljati na društvene pokrete istomišljenika širom Afrike, poput Afričkog socijalnog foruma, koji će dovesti do Svjetskog socijalnog foruma u Nairobiju sljedećeg januara.'
***
(Patrikova predstojeća knjiga, *Pljačka Afrika: Ekonomija eksploatacije*, dostupna je sljedećeg mjeseca od Zed Books-a, a drugo izdanje knjige *Talk Left, Walk Right: South Africa's Frustrated Reforms* je sada dostupno na http://www. ukznpress.co.za ili [email zaštićen])