The Straight Talk Express je vjerovatno najpoznatiji autobus u Americi trenutno. Vožnja naokolo u prijevoznom sredstvu koje preferiraju svakodnevni ljudi iz radničke klase je zaista lijep dodir. Zbog toga McCain izgleda kao jedan od nas. Istina je da McCain sada leti uokolo u istoimenom Boeingu 737, opremljenom prvoklasnim sjedištima za sebe i svoju pratnju, ali to je autobus koji ljudi vide i pamte.
Autobusi nas podsjećaju na to da ujutro idemo na posao mutnih očiju, prepuni mnogo stranaca, a da se noću vraćamo iscrpljeni na isti način. Autobusi izdrže ekstremnu vrućinu i hladnoću i čekaju da stignu. Oni se tiču straha da ćete zakasniti na posao kada ga propustite, ili kada se pokvari ili zaglavi u saobraćaju. Oni govore o strahu od čekanja jednog noću u mračnom dijelu grada, nadajući se da nećete postati još jedna statistika pljački ili silovanja.
Autobusi za velike udaljenosti podsjećaju nas na prašnjave autobuske stanice gdje toaleti mirišu na mokraću i dezinfekciono sredstvo, prtljag se nosi na putovanjima i često se drži uzicu ili konop za rublje. Predlažu duga putovanja kroz ruralne i male gradove Amerike, isprekidana zaustavljanjima da protegnete noge i uzmete nezdravu užinu popraćenu lošom kafom ili konzervom otrovnog gaziranog pića.
Znam malo o autobusima. Jahao sam lokalne na svoje učiteljske poslove u South Side Chicagu. vozio sam"Pas" kroz američki zapad, američku južnu zemlju i gore-dolje istočnu obalu. Moj brat je bio vozač autobusa DC dugi niz godina i može me satima zabavljati pričama o čudnim putnicima i njegovim brojnim borbama kao sindikalni militant koji se bori za dobru borbu u DC Metrobusu.
Vožnja autobusom nije za izbirljive ili za one koji insistiraju na putovanju u velikom stilu i udobnosti.
Vožnja autobusom koji se zove Straight Talk Express dobra je za imidž Johna McCaina i dobra je za njegovu kampanju. To sugerira da bi John McCain mogao znati nešto o svakodnevnim nedaćama života radničke klase i da ima nešto razumijevanja za naše brige. Šteta što planira baciti američku radničku klasu pod autobus ako ikada stigne u Bijelu kuću.
Mekejnov prezir prema Americi radničke klase je dobro dokumentovan.
- Bio je duboko uključen u Keating 5 štedno-kreditni skandal 1980-ih kada su hiljade investitora radničke klase izgubile svoj novac za penziju, a američka vlada je morala da prikupi 2 milijarde dolara u fondovima za spasavanje.
- McCain je sa entuzijazmom podržao Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini koji je i bio prekogranična katastrofa za radne ljude svih uključenih nacionalnosti.
- McCain se protivi programi afirmativne akcije koji pomažu u prevazilaženju rasne i rodne diskriminacije koja je još uvijek živa i zdrava u ovoj zemlji.
- kada je Lilly Ledbetter račun koji se pojavio u Senatu koji dozvoljava ženama da tuže kompanije koje su ih prevarile iz plata diskriminirajući ih, McCain se usprotivio njegovom usvajanju.
- McCain se protivi Zakon o zaštiti američkih radnika što bi povećalo kazne za poslodavce koji ubijaju i sakate zaposlene rizičnom nebezbednom radnom praksom
- McCain barem podržava delimična privatizacija socijalnog osiguranja. Nakon divnog posla koji je Wall Street obavio sa hipotekama na kuće, to bi u najboljem slučaju bio rizičan posao.
- McCain se protivi Zakon o slobodnom izboru zaposlenih što bi poslodavcima otežalo prisiljavanje ili otpuštanje radnika koji žele da se pridruže sindikatu
- McCain je glasao za oslabiti zakone regulišu platu za prekovremeni rad i minimalnu platu.
- McCain je glasao za smanjenje finansiranja za oboje Medicare i Medicaid.
- McCain u suštini želi da nastavi Bushov poreski plan koji je smanjio poreze za bogate dok izgladnjele socijalne službe presudno za pristojan način života radničke klase.
- McCain je podržao smanjenje veterana zdravlje i obrazovanje koristi.
- McCain je podržao invaziju na Irak. To je naše vojne i privatne izvođače, uglavnom radničke klase, osudilo na nepopularno zanimanje i hiljade smrtnih slučajeva i povreda koje su rezultirale. Broj žrtava Iračana bio je daleko veći. Sva ova agonija bio je za rat čija je stvarna motivacija bila isključivo oko nafte.
- Naravno, ovo je samo kratka lista. Probadajte malo sami i lako ćete udvostručiti dužinu.
McCain vidi Ameriku radničke klase kao "pomoć". To znači da bismo trebali da se bavimo svojim svakodnevnim poslovima van vidokruga, izvan uma i da budemo zahvalni za bilo koju sitnicu koju 9. najbogatiji čovjek u Senatu i njegovi korporativni prijatelji mogu uštedjeti. Trebali bismo spustiti oči u prisustvu naših „boljih“, govoriti samo kada nam se razgovara, izražavati se tihim poniznim tonovima i učiniti „da gospodine“ i „da gospođo“ obaveznim oblikom obraćanja. S obzirom da je McCains nasilan eksplozivan temperament, ovo možda i nije tako loš savjet ako ste slučajno u njegovom prisustvu.
McCain dolazi iz porodice vrhunskih admirala i oduvijek je bio bogata elitista, ali onaj koji je dosljedan svojoj obuci pilota borbenih aviona naučio je da poduzme akciju izbjegavanja. Nakon ponižavajućeg priznanja krivice za Keating 5 skandala štednje i pozajmica, John McCain je očajnički morao da se ponovo osmisli. Sviđa mi se Richard Nixon i Madonna CicconeMekejn je znao da se vremena menjaju, da su sećanja kratka i da preobrazba znači još jednu šansu. Sviđa mi se Henry David Thoreau, marširao bi uz ritam drugog bubnjara, ne na tiho razmišljanje pored Walden Ponda, već u Ovalnu kancelariju u Bijeloj kući.
McCain je također znao da su mu potrebni glasovi radničke klase da bi završio svoj put do vlasti. Umjesto McCaina, siromašnog lopova koji je starijim ljudima otimao njihovu životnu ušteđevinu, on se pretvorio u Johna McCaina, tvrdog momka, ratnog heroja i buntovnika. Katastrofalna vladavina plave krvi Džordž Buš I je postavio omraženog Bila Klintona na dužnost na dva mandata tokom 1990-ih. Zagušljivom establišmentu Republikanske stranke bio je potreban novi Ronald Regan ako su htjeli pobijediti na izborima 2000. godine. John McCain je očajnički želio ulogu.
Iako mu je nedostajalo Reganovo dugo iskustvo kao TV glumca (ključno za Reaganov uspjeh kao političara), John McCain je u svom životopisu imao ključnu tačku koju bi mogao iskoristiti u svoju korist. Ta tačka je bila 5 1/2 godina u kojima je proveo Severnovijetnamski zatvori nakon što je oboren u bombardovanju na vrhuncu rata u jugoistočnoj Aziji.
On bi mogao biti i heroj i žrtva: heroj koji se bori protiv komunističkih horda Azije i žrtva njihovog okrutnog i nesagledivog nedostatka poštovanja prema ljudskim životima. Ali Džon Mekejn je zaboravio da pomene da vijetnamski komunisti nikada zapravo nisu napali ili izvršili invaziju na SAD. Zaboravio je reći američkom narodu da je prema međunarodnom pravu cijeli rat u jugoistočnoj Aziji bio serijal monstruozni ratni zločini počinile SAD. Iako smo počinili masovna ubistva u Laosu, Kambodži i Vijetnamu sa svojom visokom tehnologijom oružje za masovno uništenje, glavna tačka u životopisu Johna McCaina je bila o maltretiranju Johna McCaina dok je bio zarobljenik. Zanimljivo je da je propustio da pomene rasprostranjenu SAD maltretiranja i ubistva vijetnamskih ratnih zarobljenika i civila.
Časna osoba sa duboko ukorijenjenim moralnim vrijednostima rekla bi američkom narodu ružnu istinu o ratu u jugoistočnoj Aziji. Mnogi veterani tog rata jesu, ali John McCain nije. Takva vrsta otvorenog govora vas ne obasipa velikim doprinosima za kampanju. Ovo je bila priča Johna McCaina i on se toga držao.
Snaga u suočavanju sa nedaćama je nešto što Amerika poštuje radnička klasa. Isto tako i vojna služba...naročito u stvarnoj borbi. John McCain je proveo 5 1/2 godina teškog zatvora, nešto vrlo neobično za nekoga iz njegovog privilegovanog porijekla. Obično samo ljudi iz radničke klase prolaze tako teško vrijeme. Dobijte jedan za imidž Johna McCaina kao tvrdog momka.
Ali šta je sa rezimeom Džona Mekejna kao neponovljivog pobunjenika? John McCain je sigurno imao mnogo uzora pobunjenika Republikanske stranke koje je mogao birati. Mogao je slijediti primjer Susan B. Anthony koja je bila neumorni zagovornik ravnopravnosti žena. Mogao je tražiti inspiraciju od Frederik Douglass, koji se cijeli život borio protiv rasizma. Mogao je proučavati karijeru Borba protiv Boba LaFolleta koji se nikada nije pokolebao kao glasnogovornik radnika i malih farmera i koji je jednako žarko osuđivao imperijalistički rat. Dovraga, McCain je mogao barem nešto posuditi Teddy Roosevelt's osuđivanja korporativnog kriminala i uništavanja životne sredine ili nas je podsetio da je republikanski Dwight D. Eisenhower koji je upozoravao na rast vojno-industrijskog kompleksa.
Ali John McCain nije imao namjeru da obnovi časne tradicije Republikanske stranke. Njegova Republikanska stranka odavno je pala u kanalizaciju opake rasne i rodne politike. Teddy Roosevelt je možda osudio Big Oil zbog njegove pohlepe i okrutnosti, ali današnji republikanci će kritizirati naftnu kompaniju samo ako njene dionice ne ispune očekivanja.
Tako je McCain tražio nekoliko pitanja koja bi ga razlikovala od stada. Pomogao je u otvaranju trgovinskih odnosa sa Vijetnamom, ali je zanemario činjenicu koju dugujemo ratne reparacije u tu zemlju koja datira iz 1973. Pohađao je blagu zakon o reformi kampanje to je malo učinilo da se zapravo ospori gušenje korporativnog novca nad našim izbornim procesom. On je kritikovao Christian Right nekoliko puta, ali se nije zauzeo za ravnopravnost žena ili oslobođenje homoseksualaca. On je osudio vijore zastavu Konfederacije, ali nije učinio ništa bitno da se suprotstavi gorkim rasnim podjelama u američkoj radničkoj klasi koju je zastava predstavljala.
Poput Reaganovih pažljivo organiziranih fotografskih operacija, McCainovo neslaganje s glavnim tokovom GOP-a bilo je skrojeno za medijske medije u vlasništvu korporacije. McCain je naučio kako razgovarati s novinarima, laskati njihovom često značajnom egu i željno je igrao ulogu jednog od "dječaka u autobusu". Trebao mu je medijski glas i dobio ga je baš na vrijeme za svoju predsjedničku kandidaturu na izborima 2000. godine. On više nije bio a Snidely Whiplash koji je udovicama otimao penzije, ali ratni heroj koji se borio protiv establišmenta istinom i iskrenim razgovorom.
Radnička klasa Amerika poštuje otvorenog strijelca koji govori istinu i vama u lice i svim moćnicima. To je luksuz koji je uskraćen većini ljudi iz radničke klase jer takva sranja vas mogu otpustiti s posla, učiniti predmetom službenog progona i otuđiti vas od vršnjaka. Bez obzira na sve naše gunđanje i nadimanje o našoj ljubavi prema slobodi, većina ljudi preferira slobodu govora apstraktno i neugodno im je kada se suoče sa pravom stvari. Najbolje je uživati sa sigurne udaljenosti na TV prijemniku ili filmskom platnu. Vidjeti McCaina bilo je kao da gledate dobar stari film o Johnu Wayneu i da vam je potajno drago što se niste suočili sa lošim momcima sa brzim dijalozima i parom sjajnih šestorki. Score One za imidž Johna McCaina kao maverick buntovnika.
Postojala je i treća važna tačka u životopisu Johna McCaina. John McCain je bijelac. Ovo se mnogo računa kada se dodvoravaju glasači radničke klase koji su uh….. bijelci. Mekejn je znao da to nikada ne bi trebalo da kažete naglas jer ne želite da otvoreno otuđujete žene radničke klase i obojene glasače. To također ne igra dobro među nezavisnim republikancima koji su potrebni da bi pobijedili na nacionalnim izborima. Ali McCain je znao da mora doprijeti do bijelih muških glasača radničke klase koji su još uvijek potreseni od divljačkih batina koje su pretrpjeli od deindustrijalizacije i razbijanja sindikata. Imati bijelu kožu i muško tijelo nekada je značilo mnogo više novca i statusa u Americi, a McCain je shvatio strah i zbrku koji su se širili kroz redove bijele američke radničke klase. McCain je očajnički želio da taj strah i zbunjenost pretvori u svoju ličnu korist.
Časna osoba s duboko držanim moralnim vrijednostima rekla bi američkom narodu ružnu istinu o rasnim i rodnim podjelama radničke klase. Objasnili bi kako su ove podjele oslabile radničku solidarnost suočene sa nemilosrdnim korporativnim napadima. Objasnili bi da je okrivljavanje žena i obojenih ljudi za američke ekonomske nedostatke činjenično pogrešno i moralno odvratno. Oni bi naveli mnoge primjere u istoriji SAD-a o tome kako je multirasna i rodna solidarnost učinila razliku u poboljšanju života ljudi i da je ključ za bilo kakvu vrstu stvarnog društvenog napretka. Ali takva vrsta otvorenog govora vas ne obasipa velikim prilozima za kampanju. Bod jedan za Johna McCaina kao Velike bijele muške nade.
McCainov marš ka predsjedništvu počeo je dobro 2000. godine Prvenstvo u New Hampshireu. Zatim je u Južnoj Karolini njegovu kampanju oborio još jedan bivši pilot lovca. Taj bivši pilot lovca nikada nije imao prave rakete ispaljene na njegov avion u borbi. Taj bivši pilot lovca nikada nije bio zatvoren 5 1/2 godina kao zarobljenik. U stvari, taj bivši pilot borbenog aviona nije mogao ni da izdrži zatočeništvo svoje vazdušne nacionalne garde i misteriozno nestao sa svojih dužnosti, zaštićen od svoje bogate porodice i njihovih moćnih prijatelja. Taj bivši borbeni pilot bio je George W. Bush.
McCainova kampanja se rasplamsala zbog gadne klevetničke kampanje koja ga je optuživala da je psihički nestabilan, da je homoseksualac i da je McCainovo usvojeno tamnoputo dijete iz Bangladeša zapravo crnac nezakoniti potomak McCainove seksualne afere. Bushova kampanja je negirala svaku umiješanost, ali jeste Karl Rove's otisci prstiju svuda po njemu. Rove je u to vrijeme bio bliski savjetnik Bushove kampanje.
Časna osoba ne samo da bi odbacila takvu odvratnu taktiku, već i sve one koji su s njom povezani, uključujući Georgea W. Busha. Ali McCain je krotko nastavio podržavati Busha za predsjednika i bio je jedan od njegovih najjačih pristalica svih 8 godina Bushovog predsjedništva. Toliko o tvrdom momku buntovniku. Ironično, ružni predizbori u Južnoj Karolini 2000. možda su dugoročno pomogli McCainu. Mogao je ponovo da igra i heroja i žrtvu. Za medije, to je samo doprinijelo njegovom imidžu.
Danas 2008. svi tragovi maverickog buntovnika su nestali, ali slika i dalje ima noge kako kažu u Holivudu, i možda će biti dovoljno da odnese McCaina u Bijelu kuću. Okružen je korporativni lobisti jednom je osudio i upotrijebio isto strateg kampanje koji ga je okaljao u Južnoj Karolini, "Časni" Džon Mekejn namerava da uradi Baraku Obami ono što mu je urađeno pre 8 godina.
Zasnovano uglavnom na njegovom ratnom dosijeu i njegovom medijskom imidžu, McCain još uvijek ima podrška među biračima bijele radničke klase i AFL-CIO ga smatra opasnom prijetnjom. Čak su napravili i poseban odjeljak svoje web stranice, urađen u najnovijoj multimedijalnoj Flash tehnologiji, kako bi se suprotstavili njegovoj privlačnosti. Ne čini loš posao objašnjavajući McCainov odvratni dosje o ekonomskim pitanjima, ali na kraju ne odgovara onom direktnom govoru koji Amerika radnička klasa treba da čuje. Oni to sigurno neće čuti od Johna McCaina i ako to neće čuti od američkog organiziranog radničkog pokreta, gdje nas to ostavlja?
AFL-CIO ni ne pominje McCainova podrška ratu u Iraku. McCain se nikada nije izjasnio o našoj ničim izazvanoj invaziji na podijeljeni Vijetnam. Ne bi nas trebalo iznenaditi da bi on također podržao ničim izazvanu invaziju na Irak. Naša vojska uglavnom radničke klase biva ubijana i osakaćena zbog nafte koja multinacionalne korporacije čini bogatima iako uništava eko-sistem cijele planete. Novac koji bi trebao ići na obrazovanje, zdravstvo, alternativne izvore energije, našu infrastrukturu koja se raspada itd…itd… ide u beskrajnu jamu novca u Iraku. Veliki dio toga otišao je pravo u džepove moćnih korporacija povezanih s Bushovom administracijom. Rat u Iraku je moralna katastrofa koja ime SAD vuče kroz blato i otežava nam da funkcioniramo kao uvaženi član svjetske zajednice. Sve ovo direktno utiče na život radničke klase ovdje u SAD-u dok pokušavamo preživjeti u sve konkurentnijoj globalnoj ekonomiji.
Sa izuzetkom nekoliko redaka o Lilly Ledbetter Act, AFL-CIO prikriva cijelo pitanje rodne i rasne diskriminacije. U izbornoj godini u kojoj su rasa i rod bili glavne teme razgovora, ovo je neoprostivo. Rasna i rodna diskriminacija je nož u srce američke radničke klase. Ona osiromašuje i eksploatiše ljude na osnovu fizičkih karakteristika nad kojima nemaju kontrolu i uništava jedinstvo radnika neophodno za suprotstavljanje korporativnoj moći.
McCain nije prijatelj ni sa ženama radničke klase ni sa obojenim ljudima iz radničke klase. Zašto ovo nije bila jedna od važnih tačaka u njihovoj sjajnoj multimedijalnoj emisiji? Izgleda kao vrsta povlađivanja muškim biračima bijele radničke klase kakvu smo vidjeli previše. Više nego bilo ko drugi u našoj rascjepkanoj radničkoj klasi, oni trebaju čuti iskren govor o rasi i rodu kako bi se suprotstavili vrsti sranja koje je previše uobičajeno među bijelim muškarcima svih klasa u ovom društvu. Mnogi bijeli muškarci iz radničke klase već razumiju da je rasna i rodna diskriminacija zlo, ali mnogi su još uvijek zbunjeni tim pitanjem.
Sve dok Republikanska stranka može iskoristiti rodnu i rasnu mitologiju koja dijeli radničku klasu u Americi, uvijek će imati šansu za borbu. Ali okrivljavanje Johna McCaina, Republikanske stranke, Big Oil-a, vojno-industrijskog kompleksa ili bilo kojeg drugog unutrašnjeg neprijatelja Amerike na kraju je uzaludna vježba. Oni su ono što jesu. Možete kriviti ajkulu što ima zube. To je samo priroda zveri.
Amerika radničke klase je samo grupa u ovom društvu koja ima moć da Ameriku transformiše u pristojnu civilizovanu naciju. Ovo je samo jednostavna životna činjenica. Ako mi to ne uradimo, ko će drugi? Šanse su naslagane protiv nas zbog naših ozbiljnih unutrašnjih podjela i čiste količine moći i novca kojima raspolažu naši neprijatelji. Nedostaje nam samopouzdanja da djelujemo u svoje ime jer znamo da su mnogi od nas zbunjeni i neinformirani o politici. Neki od nas su čak prešli na stranu čistog zla i podržavaju neofašistička rješenja naših problema. Neki od nas..previše nas...glasaće za Johna McCaina u novembru
Mislim da je Barack Obama manje zlo u ovoj kampanji. Ali kao pesnik Judith Arcana uči nas: "Ako vam neko kaže da je glasanje za manje od dva zla loša ideja, recite da je ono što želimo - ono što nam je toliko potrebno u našim životima - manje zlo."
Dakle, glasam za Obamu uprkos mojim brojnim rezervama prema njemu. Ali bez obzira na moje rezerve prema Baracku Obami, malo sumnjam da će John McCain biti neublažena katastrofa za radničku klasu Amerike. On kombinuje najgore i najubojitije karakteristike Richarda Nixona, Ronalda Reagana i Georgea W. Busha, sve skupa u jednu osobu. Ako stigne u Bijelu kuću, Amerika radničke klase može se radovati najgorim godinama naših života.
A opet, grešio sam i ranije. Možda nas John McCain neće baciti pod autobus koji se zove Straight Talk Express.
Možda će se samo popeti na 30,000 stopa i umjesto toga izbaciti nas iz svog aviona.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati