Iz pera pisca, pjesnika i izvođača Georgea Capaccio je ovdje dirljiv Prvi kamen:
Da sam ja u Palestini
a tebe sam našla na nosilima
u granatiranoj bolnici,
Kleknula bih kraj tebe
i uzeti tvoju ruku u moju,
obrišite krv s lica
i moli Boga da zaustavi krvarenje
čak i dok se još ranjenika žuri.
Držao bih te u naručju
i reći ću ti da ćemo se jednog dana vratiti
u naše rodno mjesto na sjeveru
i kuća koja još stoji,
kuća od kamenja i provjerene priče
dajući našim životima njihovu osebujnu draž.
Jednog dana ta će kuća biti naša, obećavam,
kao što je bio moj i njegov otac također.
Sjeti se mora, ya habibti,
i kako se širila pred nama
kao ogromno plavo obećanje mira,
i one žilave stare masline
naši su roditelji njegovali
zbog njihovog nepopustljivog otpora
do najhladnijih zima
i brutalne skupine doseljenika.
Dok te držim bliže
i osjeti kako ti se disanje gasi,
Prisjetit ću se vrta
volio si tako jako,
onu koju su tvoji roditelji njegovali
s ljubavlju i strpljenjem
tijekom mnogih teških godina.
Izvući ćemo vodu iz bunara,
najslađa najhladnija voda
iz bunara koji su iskopali naši stari.
Tamo je, čeka da se vratimo
stablima badema u cvatu,
i grmovi jasmina
čije cvijeće, rekao si,
nosila parfem raja.
Navečer povjetarac s mora
prenosit će priče izdaleka.
Okupit ćemo se na otvorenom sa svojom obitelji
popiti zašećereni čaj uz svijeće
s listovima metvice iz vrta,
a poslužimo se zrelim smokvama
i kriške naranče sa stabla naranče
dok čekamo da moj otac, hadži Salim, počne.
Nakon što se duhan potapša
a ugljen je počeo svijetliti
stavit će ruku na srce,
mjesto gdje se čuvaju njegove priče,
i oslobodi ih kao vatrene mušice
u mirisnom zraku mjesečinom obasjane noći,
dok je crpao svoju vodovodnu cijev
i ispuštajući oblake mirisne pare.
Pričat će nam o prošlim vremenima
kad nitko nije došao uzeti našu zemlju
ili okovati ljepotu naših života
u manžetama i lancima okupacije.
U metežu i užasu hitne pomoći,
Pritisnut ću tvoju ruku na svoje srce
i osjeti malo zvono svog pulsa
zvoni tiho, sve tiše,
zatim preslabo da bi čuo.
Neću znati što učiniti
kad te gledam ljubavi moja,
bliži mi od mojih vlastitih očiju.
Neću znati što učiniti
ali vapite za pomoć kao što drugi vapiju
za voljene koje je ubilo izraelsko oružje
ili izvučeni iz olupina dignutih u zrak skloništa.
Netko će sigurno doći,
i zatvorit će ti oči
nježnim zamahom njihove ruke,
i bit će učinjeno.
Neutješno ću plakati
i izgovaraj Božje ime do daha
je izgorio
i ja ću također otići
iz ovog života u drugi
gdje ću gurnuti bolnička vrata.
Snajperisti me mogu zaključati u nišan,
ali ja ću ostati pri svom.
Ako treba dati izjavu,
Onda ću uspjeti
s prvim kamenom koji mi stane u ruku
kao prastara duša mog rodnog kraja.
George Capaccio je pisac, pjesnik i izvođač koji sada živi u Durhamu, Sjeverna Karolina otkako je emigrirao iz područja Bostona. Počevši od 90-ih, njegova briga za ljude u Iraku pod sankcijama koje su nametnule SAD dovela ga je do brojnih putovanja u Irak kao svjedoka učinaka tih sankcija. Kod kuće se zalagao za njihovo ukidanje kroz pisanje i javne govore dok je prikupljao sredstva za obitelji u Bagdadu koje je poznavao i s kojima je i dalje u kontaktu.
Ako želite komentirati bilo koji sadržaj na Z ili se uključiti u rasprave s drugim Z čitateljima, zašto se ne pridružite Z Nesloga u mrežnoj zajednici poslužitelj?