Bilo je brojnih izvješća u američkim medijima o tome kako su mediji u Iranu agresivno izazivali iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinejada tijekom njegovog nedavnog obraćanja u kojem je izazvao predsjednika Busha na raspravu o iranskom nuklearnom programu. Na primjer, New York Times je 30. kolovoza objavio pohvalan članak pod naslovom: "Iranski novinari izazivaju predsjednika - On govori o prkošenju SAD-u, sankcijama; oni pitaju o ekonomiji." Ovaj članak opisuje "maratonsku sesiju pitanja i odgovora" u kojoj su novinari izazivali predsjednika da odgovori na pitanja o rastućoj inflaciji, o vladinom subvencioniranju bogatih putem subvencija za plin, neuspješnoj ekonomskoj politici njihovog predsjednika, pa čak i o iranskom suzbijanju slobodni tisak. Očigledno, ovo ispitivanje postalo je neuredno, s nekim novinarima koji su "skočili sa svojih mjesta zahtijevajući da se odgovori na njihova pitanja". Times i druge novinske kuće s pravom su hvalili ove novinare što su se uhvatili u koštac s njihovim predsjednikom čak i dok je držao govor čiji je cilj bio okupiti nacionalno jedinstvo i regionalnu potporu svojoj vladi.
Naravno, pohvale američkih medija iranskom tisku zbog takvih postupaka samo naglašavaju samu neuspjeh našeg vlastitog tiska da izazove američkog predsjednika po takvim pitanjima. Ne mogu se sjetiti kad je zadnji put naš tisak podvrgao predsjednika Busha "maratonskoj sesiji pitanja i odgovora" zbog bilo čega. I, baš kao što je iranski predsjednik prikladno osporavan zbog ignoriranja ekonomske situacije svog naroda dok trubi o iranskom nuklearnom programu, tako bi Bush trebao biti izazvan zbog fokusiranja svoje energije, pažnje i resursa SAD-a (stotine milijardi dolara i sve više) o neuspješnom ratu u Iraku. Doista, upravo u vrijeme kada je američki tisak radosno pisao o hrabrosti novinara u Iranu koji su se usudili napasti vlastitog predsjednika, Američki ured za popis stanovništva objavio je svoju sumornu ekonomsku statistiku, pokazujući da 1 od 8 Amerikanaca i 1 od 4 Afroamerikanca, živi u siromaštvu u ovoj, najbogatijoj naciji svijeta. Ipak, ova činjenica jedva da je spomenuta u američkom tisku, i sigurno nije postala uzrokom novinskog napada na predsjednika Busha, jer on usmjerava pozornost medija na svoje navodne uspjehe u Iraku i želju da se sljedeći obračuna s Iranom.
Doista, tisak u ovoj zemlji, daleko od toga da se bavi predsjednikom Bushom, nastavlja utirivati put budućim ratovima na Bliskom istoku, baš kao što je pomogao i poticao Busha u njegovoj žurbi za rat u Iraku ponavljajući, s malo ili nimalo izazova , njegove divlje tvrdnje o oružju za masovno uništenje. Tako ne prođe dan bez velikih novinskih priča o "prkosu" Irana koji se usuđuje nastaviti svoj nuklearni program (za koji tvrdi da je u mirnodopske svrhe) i tvrdnji administracije - koje mediji ostavljaju neupitnim i neosporivim - da ovaj program mora biti zaustavljen svim potrebnim sredstvima, uključujući ciljane zračne napade. U međuvremenu, priče o sve većoj ekonomskoj bijedi ljudi u ovoj zemlji, uzrokovane uglavnom neproporcionalnom raspodjelom naših resursa ove vlade u vojne, a ne u društvene svrhe, prolaze premalo ako se o njima uopće izvještava.
Suprotstavljanje ove situacije s hrabrošću tiska u Iranu, koji zbog svoje neovisnosti riskira mnogo izravniju represiju od strane vlade nego tisak u ovoj zemlji, samo naglašava kukavičluk i pokornost našeg vlastitog tiska. Ipak, budući da je ironija očito izgubljena u ovoj zemlji, američki tisak brblja o herojskom iranskom tisku, ne uviđajući vlastitu slabost i banalnost.
Dan Kovalik je odvjetnik za rad i ljudska prava koji živi u Pittsburghu i bloguje na www.dankovalik.com <http://www.dankovalik.com>
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije