Godinama se vlada Tunisa hvalila napretkom zemlje u pogledu prava žena. Doista, uz zakonska prava na jednako obrazovanje i rad, razvod i pravo glasa, žene u Tunisu uživaju relativno veći status nego u drugim dijelovima Sjeverne Afrike ili Bliskog istoka.
Ali što znači pravo na obrazovanje kada dobrih poslova praktički nema? Za 80,000 mladih žena i muškaraca koji svake godine diplomiraju na sveučilištima u Tunisu, nedavna smrt Mohammeda Bouazizija donijela je ovo pitanje s bolnom hitnošću.
Bilo je to bez sumnje pitanje koje je visjelo u zraku za 5,000 ljudi koji su ovog tjedna prisustvovali javnom sprovodu Bouazizija, mladog nezaposlenog maturanta koji se u očaju zapalio 17. prosinca. Bouazizijev očajnički čin dogodio se nakon što je policija zatvorila njegov neslužbeni štand s proizvodima u gradu Sidi Bouzid. Zbog maltretiranja policije u incidentu, štand mu je bio jedini izvor prihoda.
U zemlji koju zapadni ekonomisti često hvale kao dragulj sjevernoafričkog "prosperiteta", škakljiva pitanja o nedostatku radnih mjesta brzo postanu buntovna. Nije teško razumjeti zašto. Službeno, nezaposlenost iznosi 14.7 posto radne snage. To je prokleta brojka sama po sebi. Ali među studentima s fakultetskom diplomom situacija je još gora. Ispričao je predavač Nourelddine Miladi na Sveučilištu Northhampton Al-Jazzerra's “Inside Story” da trenutno oko 25 posto diplomanata i 44 posto diplomantica ne može pronaći posao (2. siječnja). Prosvjedi koji se sada odvijaju predstavljaju "akumulaciju desetljeća marginalizacije ne samo diplomanata, već i drugih mladih ljudi u zemlji", kaže Miladi.
Prema izvješću Svjetske banke iz 2008., više od 38 posto nedavno diplomiranih studenata u Tunisu nije uspjelo pronaći posao posljednjih godina. A Gulf News izvješće navodi da nije neuobičajeno da diplomiranim studentima treba šest ili sedam godina da nađu posao (1. siječnja). Ipak, Svjetska banka i dalje tvrdi da je tuniski "razvojni model" u posljednjih 20 godina "dobro služio zemlji".
Pod "zemljom" Svjetska banka mora podrazumijevati predsjednika Ben Alija i njegovu tazbinu. Pod rubrikom politike vizije Međunarodnog monetarnog fonda za Tunis, nije slučajno da je predsjednikova proširena obitelj osobno postala super bogata. “Bilo da se radi o novcu, uslugama, zemljištu, imovini, ili da, čak i vašoj jahti, priča se da obitelj predsjednika Ben Alija žudi za tim i navodno dobiva ono što želi,” otkriva depešu američkog veleposlanstva iz 2008. koju je objavio Wikileaks. Zapravo, Ben Ali je možda prebacio čak 5 milijardi dolara na inozemne bankovne račune, izvještava predavač međunarodnih studija na Sveučilištu Denver Rob Prince na tuniškom blogu vijesti NAWATT. U međuvremenu, ostatak tuniškog društva suočava se s postupnim rastavljanjem nacionalnog gospodarstva od trgovinskih ograničenja, subvencija javnog sektora i drugih regulatornih kontrola.
Rezultati su "ekonomsko čudo" za elitu, ali povećavaju uskraćenost za nesretnu većinu koja ne spada u gornjih 20 posto stanovništva koje tvrdi da ima gotovo polovicu ukupnog nacionalnog prihoda. Najnižih 20 posto dobiva manje od 6 posto ukupnog prihoda.
Kao saveznik Sjedinjenih Država, vlada Tunisa uživa dugogodišnju spremnost američke vlade da pogleda s druge strane na korupciju i kršenja ljudskih prava. Pišući 2009. godine na web stranici Carnegie Middle East Centera, tuniški aktivist za prava Lutfi Hajji primjećuje da je tuniska vlada iskoristila prijetnju islamskog radikalizma i svoju sposobnost da ga zgnječi kao quid pro quo sa Zapadom. Sukladno tome, zakon o borbi protiv terorizma i pranja novca koji je usvojio tuniški parlament 2003. značio je zatvorske kazne za stotine mladih ljudi, kaže Hajji. “Kao rezultat toga, Sjedinjene Države i Europa previdjeli su mnoga režimska kršenja ljudskih prava, uključujući progon i mučenje aktivista, odbijanje priznavanja stranaka i udruga te režimski monopol nad medijima.”
Sada je jedinstveni čin očaja mladog čovjeka postao katalizator za eksploziju dugo tinjajućeg neslaganja. Pod vladinom čvrstom kontrolom medija i politike, takav spontani javni bijes može brzo prerasti vladinu sposobnost da ga obuzda, jer ljudi iznenada okuse vlastitu društvenu moć. To je upravo ono što se sada događa, dok deseci tisuća izlaze na ulice u gradovima i mjestima diljem zemlje. To uključuje organizirane štrajkaške akcije odvjetnika i učitelja, kao i izraze solidarnosti s prosvjednicima iz inače provladinog Općeg tuniškog sindikata rada.
Do sada ni suzavac ni policijski meci, ciljana uhićenja istaknutih blogera i drugih kritičara režima, rekonstrukcija vladinih ministarstava niti obećanja o novom novcu za radna mjesta nisu zaustavili želju Tunižana da izađu na ulice. Nema sumnje da se nervoza osjeća u vladinim kuloarima u cijeloj regiji, za koju državu među njima nisu karakteristični i korupcija, nezaposlenost i manjak demokracije. Već su se ulični prosvjedi zbog nezaposlenosti i visokih cijena proširili na susjedni Alžir.
Slavljenička retorika na Zapadu za tunisko "gospodarsko čudo" sada se pokazala porozna poput pijeska u Sahari. Na kraju, kapitalizam "slobodnog tržišta" u tuniskom stilu može se pohvaliti samo zaraženim gospodarskim rastom, kupljenim po cijenu socijalne jednakosti i demokracije i kraljevskog služenja korumpiranoj eliti. Zanimljivo je da su se potonji pokazali više nego voljnim preusmjeriti sav profit i bogatstvo koje ne smatraju svojima prema stranim investitorima koji dolaze pod imenom Europske unije.
Narod Tunisa očito sada ima mnogo toga za reći o svemu tome. Svi bismo trebali slušati.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije