Ubojstvo trojice radničkih vođa koji su pripadali uglavnom pro-PSUV UNT-u, Richarda Gallarda, Luisa Hernándeza i Carlosa Requene[1] 27. studenogath stavljen je u kontekst analitičkih članaka kao širenje ruralnog političkog nasilja u urbanizirane oblike usmjereno na radničke vođe i socijalne radnike, koje je počinila oporba koja dolazi nakon značajnih izbornih dobitaka[2] i u ravnini sa stranim financiranjem[3]. Ono o čemu se nije govorilo jest emotivni odgovor ljevičara na takve zločine. Zapadnjaci nisu dobro opremljeni da razumiju ovaj odgovor jer je nasilje s kojim se inače susrećemo, poput zločina nožem u Ujedinjenom Kraljevstvu, bitno drugačije. Kao takvi, iako se možemo suočiti s nasiljem u našim društvima s poricanjem, prihvaćanjem ili pozitivnim aktivizmom, ništa od toga ne obuhvaća dinamiku otpora koja se nalazi među venezuelanskim ljevičarima u odnosu na trenutačni val političkog nasilja.
Posljednjih nekoliko mjeseci jednom ili dvaput tjedno posjećujem sastanke grupe ljevičara u Meridi. Obično burne stvari u kojima se najstariji smiju najglasnije, a grupa se ponosi time što je aktivna, radeći u zajednici, a ne "hablando paja" (priča gluposti). Ima oko 80 članova ravnomjerno podijeljenih po spolovima.
Večeras je počela kao i obično. Sjedili smo oko dugog drvenog stola i borili se ponuditi svoja mjesta svakome tko bi ih zauzeo. Zastrašujući moderator pita ima li još posla od prošlog sastanka, nitko ne odgovara, zajednički stvaramo dnevni red za ovotjedni sastanak.
Počinjemo s osnivanjem povjerenstva za ocjenu imenovanja u lokalnoj samoupravi, pozicija koje nitko ne želi dok netko glupo ne predloži da ga sastave oni koje on smatra "aktivnim članovima". Rasprava se ironično spušta na pitanja senorititeta u skupini koja je ideološki suprotstavljena hijerarhiji. Ovakvo ponašanje je neobično, ljudi su na ivici. Prije nego što rasprava postane previše žustra, moderator se uključuje i poziva na glasovanje o kandidatima, to je dovršeno i tada se struja prekida kao u znak neodobravanja.
Svjetla se vraćaju gotovo odmah gaseći blagi sjaj 20 mobilnih telefona istom brzinom kao što su se pojavili; ovo nije tako rijetka pojava. Prelazimo na drugi članak dnevnog reda; čovjek čita intervju koji je profesor engleskog dao venezuelanskim medijima. Tišina je potpuna. Završava s čitanjem i ulazimo u žustru, ali prijateljsku raspravu.
Odjednom dolazimo do trećeg članka dnevnog reda. Smijeh prestaje, osmijesi nestaju. Započinjemo dugu raspravu o političkim ubojstvima i kontrarevolucionarnom nasilju. "Kako znamo da je politički?" jedan starac pita: "Ne vidim nikoga od opozicije mrtvog na ulici".
Venezuelanci nisu novi u nasilju, bilo od strane države koja je masakrirala mnoge osiromašene Venezuelance u Caracazu 1989., niti u društvu – stope ubojstava uznemirujuće su porasle od početka bolivarskog procesa[4]. U tom kontekstu, nažalost, može se sa sigurnošću reći da na ulici ima dosta mrtvih oporbenih ljudi.
Ali to onda nije nasilje o kojem starac govori. Stavovi o rastućoj stopi ubojstava u Venezueli vrlo su slični onima koje sam pronašao u Engleskoj u vezi s zločinima nožem. Svi se slažu da je to strašna stvar, da je to pokazatelj "moralnog propadanja" društva o kojem se toliko govori.[5]. Ipak, ono što ulijeva strah u nas u vezi s ovim statistikama je to što se čine proizvoljnim. Ima nečeg užasavajućeg u ideji slučajnosti kada govorimo o zločinu nožem ili ubojstvu. Ideja da normalna osoba koja čeka ispred kluba u Bristolu jedne hladne noći može biti izbodena zastrašujuće je bliska nama u Velikoj Britaniji, samo druga strana statistike.
Da bismo razumjeli odgovor venezuelanskih ljevičara, moramo priznati da je političko nasilje odgovor na politički aktivizam. Vjerujem da svaki ljevičar iz grupe radi jer vjeruje da je njihov rad pravedan. Odabiru li doista raditi veliko je filozofsko pitanje, ali to da osjećaju da to rade nije. Stoga ti ljudi osjećaju da su se odlučili izložiti opasnosti zbog nečega što vjeruju da je ispravno.
Ipak, ljudi u Engleskoj također osjećaju da odaberu odlazak u klub jedne subote kasno navečer, to postaje opravdan rizik koji netko preuzima da bi uživao i protiv kojeg se, naravno, pokušava poduzeti mjere opreza. To je u tom smislu poput prelaska ceste, preuzimanja rizika da se nađete na krivom mjestu u krivo vrijeme. Zločin nožem također se čini sličnim po tome što je za moralnu osudu kao i politička ubojstva, krivnja se ne bi trebala pripisivati žrtvama i mi smo dužni boriti se protiv jednih u društvu kao i protiv drugih.
Ipak Richard Gallardo, Luis Hernández i Carlos Requena nisu ubijeni jer su bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ubijeni su za svoje političko djelovanje od strane ljudi koji su se protivili tom djelovanju. Tek kada shvatimo ovu dinamiku i njezine emocionalne implikacije, možemo razumjeti zašto su osmijesi izblijedili i što ih je zamijenilo.
Izlazak pred zastrašujuće statistike može se smatrati činom otpora, ovo je pogreška[6]. Takve radnje mogu biti samo oblik poricanja ili prihvaćanja rizika jer same po sebi ne dovode u pitanje postojanje zločina nožem niti namjere njegovih počinitelja. Počinitelji zločina nožem ne protive se svjesno ideji uživanja u noćnom izlasku. Međutim, nastavak aktivizma u suočavanju s političkim nasiljem je upravo ono čemu se protive počinitelji tog nasilja, osim toga može također potencijalno dovesti u pitanje same počinitelje, a time i postojanje nasilja. Takav se aktivizam pretvara u otpor u dvije dinamike.
Što to znači u kontekstu Venezuele? Nasilje je usmjereno na suzbijanje sindikalizma, stoga je nastavak sindikalizma neposredan i izravan oblik otpora. Ipak, također bismo trebali razumjeti da ljevičari u Venezueli široko gledaju na "oligarhiju" kao na neprijatelja kojeg treba poraziti kako bi svojoj zemlji donijeli jednakost, razvoj i istinsku demokraciju. Ta se ista oligarhija smatra silom koja stoji iza ubojstava u Aragui. S obzirom da se nada da će osnaživanje sindikata zadati udarac moći oligarhije, sindikalizam postaje dvostruko čin otpora. Ne samo da se opire njegovoj represiji, već nastoji okončati tu represiju potkopavajući njezine počinitelje. Razumijevanje odgovora kao otpora, a ne reakcije, ključno je za psihologiju sukoba u Venezueli i stvara nadu u odgovor koji je moralno obvezujući, a ne brutalno izražavanje bijesa.
Iako u Engleskoj možemo očajavati zbog zločina nožem, a najbolji od nas se mogu organizirati u borbi protiv njega, poznavanje nijednog odgovora ne omogućuje nam razumijevanje emocionalnog utjecaja političkog nasilja. Tako se, na moje iznenađenje, kad su osmijesi nestali, među jasnim znakovima straha i ljutnje, pojavila sumorna sigurnost spremne grupe ljudi. Grupa kojoj prisustvujem ne suočava se izravno s represijom usmjerenom protiv nje, ali tražeći promjenu društva i izazivanje oligarhije njen mentalitet također je mentalitet otpora nasuprot političkom nasilju. Ova druga dinamika kojom se aktivizam transformira mijenja emocionalni kontekst za aktiviste općenito u kontekst otpora, iako se samo neki od njih izravno susreću s represijom. Jedan nam je čovjek ispričao kako se njegova kći, pomoćnica guvernera PSUV-a, morala preseliti nakon prijetnji smrću. Sada radi kao pomoćnica drugog guvernera PSUV-a. Ovu priču o otporu primili su sami ljevičarski aktivisti koji nisu bili pod prijetnjom, ojačala je njihovu odlučnost da revolucioniraju društvo jer se time također nadaju okončanju nasilja.
[1] http://www.venezuelanalysis.com/news/3995
[2] http://www.venezuelanalysis.com/analysis/4002
[3] http://www.venezuelanalysis.com/analysis/4010
[4] http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2006/05/09/AR2006050901803.html
[5] http://www.telegraph.co.uk/opinion/main.jhtml?xml=/opinion/2008/07/12/dl1201.xml
[6]http://uk.youtube.com/watch?v=RGBBpiAPXyA pogledajte zadnje 2 minute
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije