Kampanja za dopuštanje reizbora venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza na predsjedničkim izborima u prosincu 2012. sve više se zahuktava. U tom kontekstu pojavila se zabrinutost za vitalnost venezuelanske demokracije unatoč nedavno završenim regionalnim izborima, koje je glavni tajnik OAS-a Jóse Miguel Insulza proglasio "mirnim i uzornim". Mogućnost reizbora neki smatraju autoritarnom, a drugi protuzakonitom.
Venezuelanski ustav navodi da se odbijena ustavna reforma ne može ponovno predstaviti unutar istog izbornog razdoblja. Budući da je paket ustavnih reformi iz 2007. uključivao promjene koje su dopuštale daljnje reizbore nakon što je tijesno poražen, trenutno predložene promjene čine se nezakonitima.
Ipak, zakonitost ove promjene regulirana je posebnošću venezuelanskog ustava. On pravi razliku između ustavne reforme i amandmana, samo što prvi ne može biti ponovno predstavljen u istom terminu. Razlika leži u tome nastoji li promjena promijeniti norme ustava, a ne njegove procedure. Jasno je da je to pitanje za raspravu, ali čini se da je uklanjanje ograničenja mandata više pitanje specifičnog članka, broj 230, nego temeljna norma ustava.
Pretpostavljena autoritarnost reizbora na neodređeno vrijeme dobro je izražena. Čak je i Chávezovo proklamirano intelektualno nadahnuće, Símon Bolivar, osloboditelj Venezuele od španjolske vlasti, izrazio zabrinutost oko reizbora na neodređeno vrijeme. "Ništa nije tako opasno kao dopustiti da isti građanin ostane na vlasti dulje vrijeme".
Međutim, ono što je zabrinjavalo Bolívara nije bila ideja ponovnog izbora, već njegova praktičnost. Narod se, sugerirao je, "navikne na poslušnost", a građanin na vođenje, te da od tog trenutka počinje uzurpacija narodnog suvereniteta. Za svakoga tko je iole upoznat sa snažnim venezuelanskim oporbenim pokretom, čini se da prijašnja briga nije predmet ozbiljne brige. Pogotovo kada se uzme u obzir da Venezuela, za razliku od SAD-a, dopušta referendum o oduzimanju mandata predsjedniku kao što se pokušalo 2004. godine.
Kada govorimo o navikavanju na vladanje, neizbježno postavljamo vodstvo potezom predsjednikova pera. Moramo primijetiti da su dekreti bili obilježje Chávezovog predsjedničkog mandata, kao i kod mnogih nacionalizacija administracije. Ipak, koristeći ovo kao naše mjerilo, kada se promatra usporedno, Chávez se čini relativno nenaviknutim na vodstvo unatoč svojih deset godina na čelu. Brazil je od 1988. do 95. godine vidio 1004 dekreta po jednom broju. Carlos Menem iz Argentine, sada pod istragom za ilegalnu trgovinu oružjem, iako u to vrijeme vrlo slavljen, izdao je preko 300.
Iako vođa može biti autoritarnog karaktera, kao što mnogi sugeriraju o Chávezu, to ne označava institucionalno okruženje u kojem djeluje kao autoritarno. Demokratske institucije trebale bi nastojati obuzdati ove osobne tendencije, ali u tom smislu moramo priznati da je "ponovni izbor" još uvijek "izbor". Moć bi ipak u konačnici bila u rukama naroda. Štoviše, moramo priznati da bi amandman sam po sebi bio učinak opće volje, zahtijevat će odobrenje na referendumu.
Važan element u određivanju je li amandman autoritaran je način na koji je uveden. Venezuelanski ustav dopušta tri moguća izvora inicijative: predsjednika, trideset posto zastupnika u Nacionalnoj skupštini ili peticiju s potpisima najmanje 15% upisanih u nacionalni birački popis.
Mnogi su se nadali da će se krenuti popularnom rutom. To se jednostavno čini demokratičnijim, pogotovo u pogledu osiguranja narodnog protagonizma predviđenog Ustavom. To bi također pružilo priliku aktivističkoj bazi Chávezove stranke, PSUV-u, da ponovno preuzme inicijativu nad članovima svojih viših ešalona, od kojih neke čak i Chávisti smatraju korumpiranima ili nesposobnima.
Ipak, na 5th prosinca 2008. Chávez je u emisiji "dando y dando" naznačio da će amandman biti predstavljen putem Nacionalne skupštine. Iako je ovo propuštena prilika da unaprijedi svoje demokratske vjerodajnice, uvođenje amandmana na ovaj način teško da ga označava kao autoritarnog.
Izreka kaže da dobročinstvo počinje kod kuće, možda bi takva trebala biti i kritika. Britanski parlamentarni sustav ne postavlja formalna ograničenja na moguće vrijeme koje bi jedna osoba mogla provesti kao premijer. S tri izborne pobjede Tony Blair bio je laburistički premijer s najdužim stažom u zemlji, i dok mnogi smatraju da je njegov način vođenja autoritaran, mi i dalje smatramo naš sustav snažnom demokracijom. Taj osjećaj traje iako nas trenutno vodi čovjek za kojeg bi malo tko rekao da je glasao na takvo mjesto na općim izborima.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije