(15. prosinca 2007.) Unutar prvih pet minuta nedavno objavljenog filma The Kite Runner, lajtmotiv je postavljen u Karachi-California telefonski poziv. Dođi kući u Afghanistan, protagonistu, mladom piscu "Amiru" priča bolesni ujak. Neće to biti lak put, objašnjava ujak, ali još nije kasno: "Postoji način da opet budeš dobar."
Na razini metafore, filmska adaptacija najprodavanijeg romana Khaleda Hosseinija je točno na meti. Zlouporaba moći, grižnja savjesti, sram, tuga, krivnja i san o iskupljenju: to su prave emocije za probuditi film o Ujedinjene države i Afghanistan. The Kite Runner je suza za politički osviještene. Nažalost, kada je riječ o stvarnim američko-afganistanskim odnosima, metafore pogađaju više osnova od onoga što je zapravo na ekranu.
Scenario David Benioff (Troy) iu režiji Marca Forstera (Monster's Ball), Kite Runner uglavnom prati narativ Hosseinijeva hita iznenađenja, objavljenog 2001. U 1970-ima Afghanistan, sin bogatog udovca, "Amir", luta kroz bujni, kozmopolitski Kabul sa svojim najboljim (možda jedinim) prijateljem "Hassanom", sinom obiteljskog sluge.
Oblaci se skupljaju, naravno, nad momcima i njihovom zemljom. Afghanistan klizi iz moderne sekularne države u međunarodno potaknut građanski rat. Elegantni grad amirNjegov imućni otac "Baba" se raspada. (Glumeći aristokrata koji je postao službenik na benzinskoj postaji, "Baba", Iranac Homayoun Ershadi igra izvanrednu izvedbu filma.) Dok se etničke napetosti raspiruju, lojalni Hassan je brutalno napadnut od strane bande nasilnika dok mladi Amir gleda i ne poduzima ništa. Ubrzo nakon toga, Sovjeti napadaju Afghanistan, a svijet čini isto.
Hosseini je rekao da je njegova priča o globalnoj ravnodušnosti, "Ona predviđa što će se dogoditi Afghanistan u sljedećem desetljeću nakon sovjetske invazije. Afghanistan poput Hassana, poslužio je svrsi. A jednom kad se ta svrha ispuni, napuštena je i brutalizirana, a ljudi samo stoje i gledaju."
Simbolika je očita. Hassan je odan, obožavan, poslušan do greške. Kaže svom gospodaru/prijatelju Amiru da bi jeo prljavštinu da se od njega traži. Iskorišten, viktimiziran i napušten, Hassan je transparentna zamjena Afghanistan, tampon država brutalizirana u uzastopnim "Velikim igrama" — prvo između Rusije i Britanije, a zatim Sovjetskog i NAS carstva.
Postoji samo jedan kvar. Ne pojavljuju se ni Amerikanci ni Britanci. Neobjašnjivo se pojavljuju vjerski zanesenjaci, okrutni pandan okrutnim komunistima. Svjetovni Kabulje uhvaćen između. "Mule žele kontrolirati naše duše. Komunisti kažu da nemamo duše", kaže Baba. U ovoj priči nema trećeg igrača. Nema prikrivanja NAS pomoć pobunjenim mudžahedinima, na primjer, nema plaćanja nasilnika da služe Hladnom ratu.
Od savjetnika predsjednika Cartera Zbigniewa Brzezinkskog znamo da je službena verzija afganistanske povijesti hokum. NAS intervencija nije uslijedila nakon invazije sovjetske vojske, već joj je prethodila. U intervjuu za Le Nouvel Observateur iz 1998., Brzezinski se prisjetio:
Nismo tjerali Ruse da interveniraju, ali smo svjesno povećavali vjerojatnost da će... Ta tajna operacija bila je izvrsna ideja. To je imalo za posljedicu uvlačenje Sovjeta u afganistansku zamku... Na dan kada su Sovjeti službeno prešli granicu, pisao sam predsjedniku Carteru. Sada imamo priliku dati Sovjetski Savez svoj Vijetnamski rat.
Jedini "Amerikanac" u Lovcu na zmajeve je Amir, krivnjom opterećen izbjeglica koji radi što mu ujak kaže. On odlazi u Afghanistan, izvodi čin spašavanja i vraća se kući iskupljen. On stječe svoju "muškost" dok je o tome, dokazujući da nije baš onakav kakav se njegov otac bojao da će biti.
Otkupljenje za Ujedinjene države doći će teže.
U studenom 2001. Laura Bush obećala je spas. “Srca nam se slamaju zbog žena i djece Afghanistan", rekla je svijetu usred muževljeve kampanje bombaškog napada 9. rujna. "Borba protiv terorizma je borba za prava i dostojanstvo žena", rekla je Prva dama. Zračne snage SAD-a bacale su 11 funti "daisy cutter" bombe na srednjovjekovnoj Afghanistan u to vrijeme. Hillary Rodham Clinton napisala je u Time Magazinu: "Mi, kao osloboditelji, imamo interes za ono što slijedi nakon Talibana."
Ironično, ili možda ne toliko ironično, talentirana djeca glumci u Lovcu na zmajeve sada žive u egzilu u Ujedinjeni Arapski Emirati nakon što su njihovi skrbnici izrazili zabrinutost da bi mogli biti izopćeni ili meta etničkih i vjerskih ekstremista. U stvarnom svijetu, ono što je "slijedilo". NAS invazija na Afghanistan su jače naoružani gospodari rata, više teokracije i više talibana.
Neki će reći da je nepravedno osuđivati film romana zbog ponavljanja propagandne verzije povijesti SAD-a, ali mit o Sjedinjenim Državama kao mačo spasiteljima ne samo da dovodi u zabludu, već je i smrtonosan - za ljude u Afganistanu i širom svijeta. Prolijte sve suze koje volite dok gledate, ali ne ostavljajte grižnju savjesti u kinu. Pokušaj koliko god može, Hollywood ne može očistiti našu krivnju, niti nas odvratiti od potrebe da djelujemo.
Laura Flanders autorica je Bushwomen: Tales of a Cynical Species. (c) 2007. Nezavisni institut za medije. Sva prava pridržana.