Izvor: The Independent
Tijekom prošlog tjedna gledao sam Talibani pomesti zemljom sjevera Afghanistan, snimajući mjesta koja sam prvi put posjetio 2001. početkom US-podržani rat. Talibanski borci zauzeli su glavni most prema Tadžikistanu na rijeci Amu Darya, rijeci koju sam prešao na nezgrapnoj splavi nekoliko mjeseci nakon sukoba.
Posljednji američki zapovjednik divovske zračne baze Bagram sjeverno od Kabul, nekoć sjedište za 100,000 američkih vojnika u zemlji, otišao je usred noći prošlog vikenda ne obavijestivši svog afganistanskog nasljednika – koji je rekao da je saznao za konačnu američku evakuaciju tek dva sata nakon što se dogodila.
Najneposredniji uzrok implozije afganistanskih vladinih snaga bila je najava predsjednika Bidena 14. travnja da će posljednje američke trupe napustiti zemlju do 11. rujna. Ali pritužbe američkih i britanskih generala da se sve ovo događa prebrzo da bi pripremili afganistanske sigurnosne snage da ostanu same su apsurdne, budući da su proveli dva desetljeća ne uspijevajući učiniti upravo to.
Dok zapadna vojna intervencija završava, vrijedi se zapitati koji su uzroci ovog ponižavajućeg debakla. Zašto je toliko talibana spremno umrijeti za svoju stvar, dok vladini vojnici bježe ili se predaju? Zašto je afganistanska vlada u Kabulu tako korumpirana i nefunkcionalna? Što se dogodilo s 2.3 trilijuna dolara koje je potrošio SAD, pokušavajući, ali ne uspijevajući, dobiti rat u zemlji koja je i dalje jadno siromašna?
Općenitije, zašto se ono što je prije dvadeset godina predstavljeno kao odlučujuća pobjeda antitalibanskih snaga koje su podupirale SAD pretvorilo u sadašnji pothvat?
Jedan odgovor je da Afganistan – poput Libanona, Sirije i Iraka – nije zemlja u kojoj bi se riječ "odlučujuća" ikada trebala koristiti za bilo kakvu vojnu pobjedu ili poraz. Pobjednici i gubitnici se ne pojavljuju, jer postoji previše igrača, unutar i izvan zemlje, koji si ne mogu priuštiti poraz ili vidjeti pobjedu neprijatelja.
Jednostavne analogije s Vijetnamom 1975. dovode u zabludu. Talibani nemaju ništa poput vojne moći sjevernovijetnamske vojske. Štoviše, Afganistan je mozaik etničkih zajednica, plemena i regija, kojima će se talibani boriti da vladaju što god se dogodilo vladi u Kabulu.
Raspad afganistanske vojske i snaga sigurnosti ubrzao je napad talibana, koji su često nailazili na slab otpor, i omogućio im je postizanje spektakularnih teritorijalnih dobitaka. Takve brze promjene sudbine na bojnom polju u Afganistanu tradicionalno potiču pojedinci i zajednice koji brzo prelaze na pobjedničku stranu. Obitelji šalju svoje mladiće da se bore i za vladu i za talibane kao oblik osiguranja. Brzom predajom gradova i okruga izbjegava se odmazda, dok predugi otpor dovodi do masakra.
Postojao je sličan obrazac 2001. Dok su Washington i njegovi lokalni saveznici u Sjevernom savezu trubili o svojoj lakoj pobjedi nad talibanima, borci potonjih vraćali su se neozlijeđeni u svoja sela ili klizili preko granice u Pakistan čekajući bolje dane. Do toga je došlo četiri ili pet godina kasnije, kada je afganistanska vlada učinila dovoljno da se diskreditira.
Velika snaga talibana je u tome što je pokret uvijek imao potporu Pakistana, nuklearno naoružane države s moćnom vojskom, populacijom od 216 milijuna stanovnika i granicom s Afganistanom dugom 1,616 milja. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo nikad nisu u dovoljnoj mjeri shvatili da ako nisu spremni suočiti se s Pakistanom, ne mogu dobiti rat.
Druge prednosti talibana su jezgra fanatičnih, iskusnih zapovjednika i boraca koji su ukorijenjeni u paštunskoj zajednici, koja čini 40 posto afganistanskog stanovništva. Pakistanski pukovnik koji je zapovijedao neregularnim paštunskim postrojbama odmah preko granice s Afganistanom jednom me je ispitivao o američkim i britanskim naporima "da osvoje srca i umove" u južnom Afganistanu s velikim paštunskim stanovništvom. Smatrao je da su im šanse za uspjeh niske, budući da ga je, kako je rekao, iskustvo naučilo da je središnja značajka paštunske kulture to što “oni stvarno mrze strance”.
Propaganda o "izgradnji nacije" od strane stranih okupatora u Afganistanu i Iraku uvijek je bila pokroviteljska i nerealna. Nacionalno samoodređenje nije nešto što strane sile mogu poticati, kakve god bile njihove navodne dobre namjere. Uvijek se prvo i na kraju savjetuju o vlastitim interesima, a oslanjanje afganistanske vlade na njih delegitimiziralo ju je u očima Afganistanaca, lišavajući je korijena unutar afganistanskog društva.
Ogromne količine novca koje su bile dostupne zbog američkih izdataka proizvele su kleptokratsku elitu. SAD je potrošio 144 milijarde dolara na razvoj i obnovu, ali oko 54 posto Afganistanaca živi ispod granice siromaštva, s primanjima manjim od 1.90 dolara dnevno.
Afganistanski prijatelj koji je nekoć radio za Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID) objasnio mi je neke mehanizme kako korupcija može cvjetati. Rekao je da američki dužnosnici humanitarne pomoći u Kabulu smatraju da je previše opasno za njih osobno posjećivati projekte koje financiraju. Umjesto toga, ostali su u svojim dobro branjenim uredima i oslanjali se na fotografije i videozapise koji im pokazuju napredak projekata koje su plaćali.
Povremeno bi poslali afganistanskog zaposlenika poput mog prijatelja da osobno vidi što se događa na terenu. Tijekom posjeta Kandaharu kako bi pratio izgradnju tvornice za pakiranje povrća, otkrio je da bi lokalna tvrtka slična filmskom studiju, uz naknadu, snimila uvjerljive slike radova koji su u tijeku. Koristeći dodatke i prikladnu pozadinu, uspjeli su prikazati zaposlenike u šupi kako užurbano sortiraju mrkvu i krumpir, iako takav objekt nije postojao.
Jednom drugom prilikom, afganistanski humanitarni dužnosnik otkrio je dokaz prijevare, iako je ovaj put bilo malo pokušaja da se prikrije. Nakon što je uzalud tražio dobro financiranu, ali nepostojeću farmu pilića u blizini Jalalabada, susreo se s njezinim vlasnicima, koji su mu ukazali da je dug put natrag do Kabula. Protumačivši to kao prijetnju ubojstvom ako ih razotkrije, šutio je i ubrzo nakon toga dao otkaz na poslu.
Strana pomoć izgradila je prave škole i klinike, ali korupcija je nagrizla svaku vladinu instituciju. Na vojnoj bojišnici to znači vojnike "duhove" i garnizone ugroženih predstraža koje su ostale bez dovoljno hrane i streljiva.
Ništa od ovoga nije novo. Posjećujući Kabul i druge gradove tijekom godina, došao sam do osjećaja da talibani imaju ograničenu podršku, ali da svi na vladine službenike gledaju kao na parazite koje treba zaobići ili podmititi. U Kabulu mi je prosperitetni trgovac nekretninama – posao koji inače ne voli radikalne promjene – rekao da je nemoguće da sustav toliko zasićen korupcijom “nastavi bez revolucije”.
Umjesto toga, neuspjeh vlade omogućio je talibanima da vjeruju da se mogu vratiti na vlast u roku od godinu dana. Takva perspektiva plaši mnoge ljude. Što će, na primjer, biti odgovor 4-milijunske hazarske manjine, koji su šiiti po vjeri i bliski su Iranu? Ranije ove godine bombe u Kabulu ubile su 85 hazarskih djevojčica i učitelja dok su izlazile iz svoje škole. Kao i 2001., vječni rat u Afganistanu je daleko od završetka.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije