Gul Afgha zna kako se nositi s Ujedinjenim narodima. Smiješi se, hvali, voli UN, a neizmjerno je zahvalan na savjetima zamjenika glavnog tajnika i posebnog predstavnika glavnog tajnika za djecu i oružane sukobe, omalenog Ugandanca Olara Utunnua. Svaki put kad gospodin Utunnu govori o demokraciji i miru i potrebi da djeca dobiju odgovarajuće školovanje, guverner Kandahara zablista od oduševljenja. U jednom kutu njegova ureda sjedi načelnik policije, s masivnom, visokom kapom u sovjetskom stilu na glavi, carističkim kožnim remenom preko vojničke bluze. U drugoj, mršavi ravnatelj obrazovanja prilično mršavog izgleda nervozno se zavaljuje na sofi, a ruke mu se neprestano petljaju oko kravate.
Gospodin Utunnu želi znati o guvernerovoj "viziji". I bilo je samo malo suženih očiju Gul Aghe kada je ovo prevedeno na paštunski kao "puhaa". Ratni gospodari nemaju mnogo vizija, ali g. Agha s viskijem, odjeven u preusku marksističku smeđu tuniku i hlače kakve je nekada nosio PLO, brzo je shvatio ideju.
“Kada sam postao guverner ovog grada,” rekao je g. Utunnu, “vrata obrazovanja su se otvorila.” Gospodin Agha je čak potrošio svoj vlastiti novac na otvaranje posebne računalne škole za studente, akademije na koju nas nije pozvao, ali na koju je namjeravao dodatno potrošiti osobna sredstva.
“Ovo se nije dogodilo nigdje drugdje u zemlji – čak ni u Kabulu, samo u Kandaharu.” U tom je trenutku strahoviti ravnatelj obrazovanja uzeo riječ, stojeći sklopljenih ruku ispred sebe dok je držao propovijed o velikodušnosti guvernera Kandahara, njegovoj dalekovidnosti, mudrosti i, naravno, njegovoj viziji. Prošlo je punih šest minuta prije nego što je gospodin Utunnu uspio toliko zahvaliti direktoru da je bio prisiljen sjesti.
Ne, g. Agha je uvjeravao posebnog predstavnika glavnog tajnika, da u Kandaharu nema maloljetnih vojnika ili policajaca. "Puno smo uložili u naše policijske i obavještajne snage - nastavljamo naše napore u borbi protiv terorizma zajedno s koalicijskim snagama."
Problem je u tome što je gospodin Agha, kao i gotovo svaki drugi guverner u Afganistanu, pomalo lupež. Ne idu svi porezi središnjoj vladi. Njegova vlastita milicija bolje je plaćena od vladinih vojnika. Ali njegova tvrdnja da su njegovi učitelji bili plaćeni dvostruko više od prosječne plaće onih u Kabulu bila je neistinita. Plaćeni su upola manje od plaće kabulskih učitelja. Njegovo spominjanje "našeg predsjednika, cijenjenog gospodina Karzaija" možda je zadovoljilo gospodina Utunnua (dječak s visokim glasom kasnije je otpjevao serenadu UN-ovom stručnjaku za mlade vojnike uz povike i gospodinu Karzaiju i gospodinu Aghi), ali nije tajna u Kabulu da namjesnik je labavi top.
Prije nekoliko tjedana, nelagodno zbog sklonosti američkih zračnih snaga bombardiranju svatova, sazvao je regionalne čelnike na sastanak na kojem je želio zatražiti prethodno znanje o američkim operacijama u regiji Kandahar. Većina njegovih kolega baruna – možda čak i više plaćenih od Washingtona nego g. Agha – odbila je prisustvovati. Umjesto toga, dobili smo predavanje o ljubavi gospodina Aghe prema ustavnom pravu i ljudskim pravima. A g. Utunnu je tada primio jedan od neprolaznijih citata koji je stigao iz Afganistana od 11. rujna: "Američki predsjednik Bush", objavio je guverner, "stvarno je cijenio islamski zakon..."
Oštriji od sve blažeg ratnika Druza Walida Jumblatta, beskrajno pristojniji od srpskog masovnog ubojice Ratka Mladića, je li guverner Kandahara pokušavao osvojiti UN-ovu nagradu za ratnog zapovjednika godine? Kad nam je ponudio pokazati svoj zatvor, u to nije moglo biti sumnje. U zatvoru je možda bilo i nekoliko djece, rekli su nam, ali su samo išla u pratnji svojih zatvorenih majki. Što se tiče djece zatvorenika, ne razmišljajte o tome.
Tako su se g. Utunnu i njegova korteža vozili kroz maglu dima i pijeska od dizel motora do središnjeg zatvora u Kandaharu, klimave barake s teškom mitraljezom postavljenom na tronožac iznad ulaznih vrata. "Ovdje su se dogodile neizrecive stvari pod talibanima", promrmljao mi je jedan od guvernerovih miljenika dok smo ulazili. Mogao sam vjerovati. Zapravo, mogao sam vjerovati u bilo što u ovom zatvoru. Kameni je pod bio tek opran, a zatvorenici su sjedili u svojim svijetlim malim ćelijama, s crvenim i zlatnim tepisima na podu, cvijećem i lončanicama na prozoru kako bi se zaštitili od sunca.
“Ovdje sam tri mjeseca”, rekao mi je nasmijani mladić. "Ukrao sam 20 milijuna Afganistana (290 funti) i možda ću biti ovdje tri godine." Još nije bio optužen. Zapravo, činilo se da gotovo nitko u ćelijama nije bio optužen.
Sve je to pomalo ličilo na Potemkinova sela. I sasvim sigurno, kad sam hodao iza zatvorskih čuvara, skrenuo sam iza ugla da me nadvlada divovska, prepuna sredina, zajednički zahod s jednom gredom svjetlucavog drva na kojoj zatvorenici mogu sjediti i podom skliskim od govana.
Nekoliko desetaka metara dalje došao sam do dvorišta u kojem su zatvorenici nagomilali svoju posteljinu: trule, zamrljane madrace i plastične folije te prljavu odjeću. To je bez sumnje bio pravi namještaj malenih ćelija od cigle. Pa tko je bio vlasnik crvenih i zlatnih tepiha? “A sada ženski zatvor”, zatrubio je šef policije u carskoj odori. G. Utunnu je ušao unutra – i zatekao samo četiri tužne mlade djevojke kako sjede na podu ćelije. Prve dvije bile su supruge – odnosno udovice – istog muža kojeg su navodno upravo ubile.
Treća je pobjegla s dječakom kojeg je voljela, a ne sa starcem za kojeg ju je mrtvi otac navodno zaručio pri rođenju. Prekršaj četvrtog bio je nejasan. Nikada nije potvrđeno koji je ustavni zakon treća mlada žena prekršila, ali su me uvjeravali da će njezin dečko biti osuđen na pet godina jer ju je “odveo od kuće”.
Opet, kratka šetnja ostalim ćelijama otkrila je prilično drugačiju priču. Mnogi od njih bili su krcati stotinama vreća pšenice i riže i prerađenog graška koje su donirali SAD. Mnogi drugi bili su naslagani od poda do stropa sa stotinama pušaka kalašnjikov, lakih i teških mitraljeza, kutija sa streljivom i granatama.
Pitao sam carskog policajca za objašnjenje. "Ovo je stvarno policijski kompleks", rekao je. “Dopustili smo da ove četiri žene ostanu ovdje jer nam je ugodnije. Ono što ste vidjeli bile su naše trgovine.” Pa gdje je, pitala sam se, pravi ženski zatvor? Gdje su bila djeca koja su navodno bila s majkama? Gospodin Utunnu nije bio uznemiren. Inteligentan, oštar, iako malo prgav, čovjek, bio je oporbeni vođa u Ugandi koji bi - da nije promišljeno otišao iz svoje zemlje prije nekoliko godina - mogao završiti u instituciji poput ove. No, izjavio je da je razumno zadovoljan. Razgovarao je sa zatvorenicima. Nisu se žalili.
Nije bio u poziciji, rekao je, da zna jesu li tepisi na podu ćelije obično tamo. Želio je posjetiti zatvor i zahtjev mu je uslišen.
Dakle, dame i gospodo, pružimo veliku ruku Gul Aghi, guverneru Kandahara, prijatelju predsjednika Busha, ljubitelju obrazovanja djece i, sasvim sigurno, dobitniku UN-ove nagrade za ratnog zapovjednika godine.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije