Izvor: The Independent
Mislio sam da su dani kada sam tjerao zapaljene gume s cesta završili. Raščišćavao sam cestu u Belfastu 1972. Zatim sam, često, činio isto u Bejrut.
No jučer sam bio tu, dok je moj vjerni vozač Selim strpljivo čekao da se rukujem s lokalnim milicionerom i objasnim zašto želim doći do Damoura (oko 12 milja južno od Beiruta) i mahnem mu svojom malom libanonskom novinarskom iskaznicom u lice, polako koristeći svoje najbolje smeđe cipele da gurnem njegove zapaljene gume s autoceste.
Bilo im je vruće. Od samog pogleda na plamen oči su me boljele.
Pa, prošli smo. I vozili i vozili i vozili, i smijali se što smo to učinili. Ali ovo je bila vrlo ozbiljna stvar. Vojska je ostala podalje; policija je vozačima savjetovala da idu kućama. Zakon i red – sjećate li se tih starih riječi? – bili manje važni od zakonitog prvenstva prolaza. Ali Selim i ja smo nekoliko sati koristili pravo prvenstva.
Za većinu, ljudi koji pale ove vatre pripadao Amal pokretje Shia skupina koju kontrolira Nabih Berri, predsjednik libanonskog parlamenta. Ili su mi tako rekli, a ja se nisam svađao oko toga.
Ovo priča svoju priču. Neki su bili jako siromašni i tako su izgledali i ne krivim ih za njihove postupke. Libanon nikada nije bio jako bogata nacija – osim sunitskih trgovaca i kršćanskih bankara – a to su bili ljudi koji nisu imali dovoljno hrane. Danima su protestirali protiv svoje sudbine. Libanonska funta je pala, cijena hrane je skočila – sve je istina, obećavam vam – i oni su protestirali.
Nisam bio iznenađen, ali bilo je nešto novo i iznenađujuće u vezi s tim. Cijeli ovaj tjedan, planine Liban su izgorjeli. Njihova velika slava borova i prekrasnih planinskih obronaka procvjetali su plamenom. Tri vladina protupožarna helikoptera ležala su i trunula u međunarodnoj zračnoj luci u Bejrutu – vlada ih nije održavala – i trebalo je Grčka, Cipar i Jordan da pošalje svoj zrakoplov da ugasi goruća brda. Moj vlastiti stan na bejrutskoj obali smrdio je na dim. U srijedu navečer Bog je posjetio Libanon – zaključio sam da povremeno dolazi ovamo – i natopio je zemlju kišom i olujom. U četvrtak ujutro moj je balkon bio prekriven pijeskom i pepelom.
Ali ovdje se događa nešto mnogo ozbiljnije. Fizički bijes Libanonaca nije samo ispad milicije. Nije zato što su obični ljudi gladni - a jesu - nego zato što nepravedan sustav (sve više poreza, sve više cijene) onemogućuje rad da bi se kući donosio novac i hrana.
Da postavim samo jedno malo pitanje. Na obali gdje živim – Avenue de Paris, kako je francuski mandat odlučio da se treba zvati 1920-ih – gotovo svaki stambeni blok je prazan. Osim za one koji dijele mali blok u kojem živim, nema ničega osim tame. Odavde se možete voziti kilometrima do središta Bejruta, i nećete pronaći svjetlo. Te zgrade su u vlasništvu investicija – većinom Iračana, ali i Sirijaca i Saudijaca – i u njima nitko ne živi.
U zemlji u kojoj sirotinja iz doline Beqaa i izbjeglice iz Sirije i palestinske izbjeglice (o kojima naravno više ne govorimo, budući da su krhotine izraelske države) žive u kolibama, ovi moćni stražari gotovine trijumfalno stoje : prazan, bogat i sramotan.
Stoga se bojim da ćemo imati još zapaljenih guma na cesti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije